Ne može se mnogo pisaca pohvaliti time da je njihov, još k tome isti, književni serijal poslužio kao predložak nevjerojatno popularnim televizijskim serijalima. S druge strane, ne može se mnogo autora podičiti time da su dječji ogranci narodnih knjižnica u Hrvatskoj odbili otkupiti njihove uratke smatrajući ih “književno bezvrijednima i opasnima po dječji rast i razvoj”. Američka autorica i najpoznatija “tračerica” u književnom svijetu Cecily von Ziegesar može. I dok za drugu točku vjerojatno ne zna, a još vjerojatnije ne mari jer među naslovima s popisa “zabranjenih” ili “nepoćudnih” knjiga našla se i na mnogo većim tržištima, često u intervjuima ističe da je ono prvo ispunjava neizrecivim ponosom. Uostalom, i da nije zgrnula malo bogatstvo prodajom svojeg trinaestodijelnog serijala u knjižarama, stanje na bankovnom računu podebljala bi zaradom od autorskih prava. A posebno je sretna što je ekipa nove, nedavno predstavljene šestodijelne “Tračerice” za generaciju Z njezinu trivijalnu priču, obojivši je aktivističkim bojama, učinila relevantnom, a njezine likove od hodajućih plakata za sjajne odjevne kombinacije i još sjajnije zlobe pretvorila u hrabre, mlade ljude svjesne problema svoje okoline i na njih osjetljive. Baš dobro, scenarist Joshua Safran time je, dakle, uveselio barem nekoga.
Primamljivost prve “Tračerice” vjerojatno i jest bila u tome što je cijela serija, od uređenja interijera i eksterijera, preko modnih kreacija i sveukupnog izgleda glavnih protagonista pa do njihove karakterizacije ostavljala dojam pokretne inačice modnih stranica nekog, na sjajnom papiru otisnutog, modnog žurnala. Chuck, Nate, Serena, Jenny, pa čak i Dan i Vanessa bili su kao papirnate lutkice s kakvima su se starije generacije rado igrale, izrezujući i njih i pripadajuću im odjeću iz popularnih listova za djecu i mlade. Svi oni, dakle, bili su svojevrsne verzije plavokose lutkice iz Mattelove tvornice i Aquina hita, samoživi, hiroviti, sebeljubivi i samodostatni adolescenti s očevim i majčinim zlatnim i crnim kreditnim karticama pospremljenim u dizajnerskim torbicama potpuno nesvjesni svijeta oko sebe. Ili barem onoga svijeta koji ih se nije izravno doticao i od kojeg nisu mogli ubrati neku izravnu korist. Naravno, morile su ih vrlo ozbiljne, odrastanju svojstvene, brige: tko je ukrao čijeg dečka i, ne manje važno, tko je to vidio, tko se u školu vozi autobusom, a koga dovozi privatna limuzina, tko se pojavio s lošom frizurom, čija je torbica skuplja... Naravno, svoje su probleme držali dramatično ozbiljnima, čvrsto uvjereni kako će njihovo odlaganje zaustaviti svijet. Ukratko, bili su bogati, razmaženi klinci. U tom su smislu drugim razmaženim, imućnijim ili manje imućnim klincima bili relevantni. Nitko nikad nije naručio “salatu kao Blair Waldorf”, zapravo je bilo potpuno nevažno što Blair Waldorf jede ili kakvim političkim uvjerenjima naginje, ali prodaja obruča za kosu ukrašenih prenaglašenim mašnama u ono je vrijeme naglo porasla. Baš kao i broj bijelih košuljica “podignutih” laganim vestama.
Umjesto teen verzije “Seksa i grada”, nova je “Tračerica” lagana, bljutava i u korektnosti stupidna obiteljska melodrama čije su glavne protagonistkinje dvije polusestre - 17-godišnja njujorška bogatašica Julien i 15-godišnja djevojka iz “provincijskog” Buffala, Zoya. Djevojke se nikad prije nisu upoznale, što i ne čudi, jer njihovi očevi žive u zavadi još otkako je majka napustila Julienina oca i novorođenu kćer kako bi sreću potražila u naručju srednjoškolske ljubavi, pravnika Nicka. Prilike za pomirbu i nije bilo jer majka umire rađajući Zoyu, a djevojke odrastaju slušajući grozote o “drugoj strani”. Ipak, i posve suprotno očekivanjima, starija pozove mlađu da postane novi cvjetak u buketu različitosti šarolikog društva najbogatijih i najpopularnijih klinaca škola Constance-Billard i St Jude. I možda bi djevojke, jedna sa svojom dugom i raskošnom grivom, druga loše imitirajući Sinead O’Connor, kroz srednjoškolsko obrazovanje prošle tek uz povremena sestrinska koškanja da nije bijesnih i traumatiziranih učitelja sitih poniženja što im ih učenici svakodnevno serviraju.
Jer djeca su, znamo to iz neobaveznih razgovora i sveprisutnih žalopojki, sa svakom generacijom sve gora i najbolje što učitelji mogu očekivati od novih bogatuna uvredljivi su komentari na račun vlastita modnog izričaja, a najgore povlačenje roditeljskih veza i uklanjanje pretjerano ambicioznih ili nadobudnih nastavnika s popisa osoblja. Sita takvog ponašanja, učiteljska četvorka iz naftalina izvlači “Gossip girl”, davno ugasli blog, kojemu se potom čude kao dijete ostacima dinosaura, a relikt iz prošlosti oživljavaju u nešto suvremenijem, Instagram formatu. I time cijeloj priči ubijaju draž jer u prvoj je verziji zabavno bilo i pogađanje identiteta vrhunske špijunke bez lica dobro upućene u najprljavije tajne njujorške elite. Špijunka se, u konačnici, pokazala špijunom pa je pomalo smiješan i izbor Kristen Bell koja se ponovno vraća kao pripovjedačica. Doduše, ne smiješan koliko ideja da nastavnik srednjoškolske matematike može postaviti firewall neprobojan pripadnicima elitne privatne obavještajne agencije. Ili, uostalom, kao pojava učiteljske “bande” koja neodoljivo podsjeća na karikature iz serije “Ružna Betty”, suvremenice originalne “Tračerice”. No kako ono kaže reklama? Ni to nije sve! Julien i Zoya vrlo su, svaka na svoj način, društveno osviještene, obje brinu o okolišu, sudjeluju na dobrotvornim zabavama, podižu svijest, a tenzije među njima porastu kad u priču uđe Obie, jedan od najbogatijih klinaca u ekipi, vlasnik cijele zgrade na Upper East Sideu i jedan od najvećih aktivista u grupi. Kad odluči donirati školsku opremu siromašnoj djeci, zaigra se pa kupi cijeli dućan, ne samo da putuje na konferencije o klimi, na njima aktivno sudjeluje jer “djela su važna”, a isti ga plakatni, ali poletni aktivizam osvoji i kod nove cure u gradu. Vidjevši to, i njegova bivša djevojka postane angažiranija i ispaljuje parole tipa: “Ja nisam plakat, nego osoba” dok se namješta za još jednu sponzoriranu objavu na Instagramu koji, kako će joj kasnije u naletu mudrosti reći otac, rock-zvijezda i bivši alkoholičar, ne donosi sretnu starost i ne uplaćuje u mirovinski sustav.
Naravno, da bi šarenilo duge bilo potpuno, u priči se našlo i nekoliko osoba homoseksualne orijentacije: mladi buntovnik Max, kojega su odgojila dvojica očeva, i njegov najbolji prijatelj Aki, koji se o svojoj biseksualnosti gotovo i ne usudi razgovarati prije nego što ga njegov utjecajni otac pred kamerama iskoristi kako bi sa sebe sprao etiketu “homofoba.” Dosta zanimljiv način “podizanja svijesti,” mora se priznati. Zanimljiv gotovo koliko i količina scena eksplicitnog, mahom istospolnog, seksa koji bi, da nije modernog okruženja i skupe posteljine, gledatelja mogao zbuniti i natjerati da se zapita je li, zabunom, pustio neku od ranijih sezona “Igre prijestolja”. Teško je, dakle, reći što nova “Tračerica” jest, ali sa sigurnošću se može ustvrditi da nije ni do koljena spletkama stare postave. Možda topla priča o važnosti obitelji, možda hodajući plakat načičkan porukama o važnosti prihvaćanja promjene ili podizanja svijesti o stanju u svijetu. U svakom slučaju, nije dobra uvertira drugim najavljenim “ponavljačima”, pa gledatelji sa strepnjom mogu očekivati novi “Seks i grad”.
