Onaj tko od knjige 'O drugima, o sebi' očekuje autobiografiju Velimira Viskovića, neće dobiti baš ono što je mislio. Visković je, naime, napisao neku vrstu panoptikuma, knjigu u kojoj često figurira kao protagonist, 'pokretni pokretač' (kao urednik brojnih knjiga, rubrika, časopisa i revija, književni kritičar i enciklopedist) ili opisivač vlastitog života, ali još više od toga, on je ovdje portretist značajnih intelektualaca naše epohe s kojima se družio - Igora Mandića, Krune Pranjića, Zorana Kravara, Tomislava Ladana, Nikole Batušića, Mani Gotovac, Nedjeljka Fabrija, Dalibora Cvitana, Slobodana Šnajdera, Gojka Tešića, Slavenke Drakulić i drugih.
Ti su portreti napisani živopisno i plastično, intelektualno suvereno i vrlo zanimljivo, a u biti skrupulozno i dobrohotno, čak i kad je riječ o ljudima s kojima se posvađao. To pak koliko se veliki kritičar u malom gradu mora svađati, jedva da ima i potrebe napominjati. Svaki pisac, svaki umjetnik, vidi u sebi genija, a svoj rad kao remek-djelo pa je bilo kakva primjedba uvreda veličanstva i, kao takva, neoprostiva. A kritičar je po prirodi stvari izricatelj primjedaba.
”Saša Meršinjak je bio toliko ljut da me tražio po gradu kako bi se izvikao na mene”, opisuje Visković jedno od svojih ranih kritičarskih iskustava. “Namjeravao me prebiti, ali nije znao kako izgledam, odustao je kad je vidio da sam za glavu viši od njega i duplo teži. Bilo mi je nelagodno pa sam mu objašnjavao kako to nije negativna kritika, većim dijelom je afirmativna, samo imam neke kritičke primjedbe. Njemu je, očito, smetalo što nije apologetska: - Ma, nosi se, neću da više ikad pišeš o meni! Jesi čuo, zabranjujem ti da pišeš!
- Pa ne možeš mi baš zabraniti, ti si vlasnik svoga teksta dok ga ne objaviš, a o tvojim tiskanim knjigama može pisati tko hoće i kako hoće, pa i ja! Ali neće svijet propasti ne budem li pisao. Evo, obećavam ti, kritiku o tebi više neću pisati...”, obećao mu je Visković. I održao riječ. Sukob velikog kritičara i sićušnog literata dogodio se i na relaciji Igor Mandić - Ante Stamać. Povod je bio nešto manje bezazlen, jedna Mandićeva rečenica, koja je porodila dva heroja - Stamaća kao biblijskog Davida i Mandića kao Voltairea geste. “Nakon sloma hrvatskog proljeća Mandić se isprva nije svrstavao, nije bio član Partije, pa nije morao sudjelovati u ‘diferencijaciji’. Kako nikad nije bio nacionalist, nije osobito žalio zbog sloma proljeća. U Vjesniku je ipak objavio jedan komentar u kojem je cinično komentirao kako su proljećari zapravo vodili političku bitku koju su izgubili i sad se suočavaju s političkim posljedicama tog poraza. Otprilike je to bilo nešto u skladu s narodnom poslovicom ‘Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju’. Imao je i jednu ‘rečenicu viška’: ‘Ako su neki pisci u zatvoru, to ne znači da je i cijela hrvatska književnost zatvorena’. Komentar je izazvao konsternaciju među nacionalistima, neki mu ga neće nikad oprostiti. Sjećam se da mi je Vlado Gotovac već prilikom jednog od naših prvih razgovora sredinom osamdesetih spominjao taj Mandićev tekst kao nešto neoprostivo, što ga intelektualno diskvalificira za sva vremena. Ante Stamać mi je, pak, ispričao zgodu vezanu za taj komentar, koja - unatoč žalosnim okolnostima - govori o Igorovu smislu za humor. Ljut na Igorovo ‘intelektualno izdajstvo’, a vjerojatno i pod utjecajem alkohola, Stamać je jedne večeri u Klubu književnika skupio hrabrost i prišao Igoru te ga zalio čašom vina. Hrabar potez, jer Igor je bio visok gotovo 190 cm i težak stotinjak kila, a Ante teško da je imao 160 cm i 50 kilograma. Normalno bi bilo očekivati kako će Igor ošamariti malešnog Antu i njime obrisati pod. Ali, po Antinim riječima, savršeno mirno je salvetom obrisao vino s lica i očala te otišao. Ubrzo se vratio i iz džepa sakoa izvukao Pips (sredstvo za uništavanje insekata) i njime temeljito pošpricao Antišu...”, piše Visković. Ni Gotovac se, doduše, nije proslavio širinom. “Sjećam se jednog iskustva s Vladom Gotovcem u Dubrovniku 1993., dan nakon zajedničkog nastupa na tribini u Kazalištu Marin Držić (govorili su još i Slobodan P. Novak, Feđa Šehović i Luko Paljetak). Dubrovnik je bio sablasno prazan, sunčan ranojesenski dan, na Stradunu nema žive duše. U jednom trenutku Gotovac reče: - Da, nema nikoga, nema turizma. Ali nema ni brekanja ni dozivanja burazera. I završilo je njihovo, nikad više neće ni prismrditi u Dubrovnik. Ako se samo zbog toga ginulo, vrijedilo je! A opet, ne možeš Vladu Gotovca svesti samo na to. Ljudi su kompleksni, pogotovo Vlado. Ne mogu se lišiti ni Igora ni Vlade, koliko god se nisu uzajamno podnosili”, piše naš memoarist Visković.
Visković na faksu (sredina gore)
Hm, je li smrt petnaest, dvadeset tisuća ljudi baš vrijedila toga da “burazeri” koji “brekaju” ne dolaze na Jadran? “Bog je sigurno nešto zamislio između Vukovara i Dubrovnika”, tvrdio je Gotovac. Nama do danas nije jasno što je to svevišnji zamislio, ali mnogi bi ga poslali na popravni.
Kritičar Tomislav Ladan - Viskovićev “susobnik” u Leksikografskom zavodu, u kojega je Miroslav Krleža nakrcao toliko endehazijskih ili proendehazijskih intelektualaca da ga je Šuvar nazvao “leglom frankovluka” - također je kritikama izazvao bijes, i to baš Krležin. Najprije time što je kritizirao Krležina prijatelja Oskara Daviča, ali u to je doba postojao telefon, ako već nije bilo više vrsta jogurta... Davičo je nazvao živućega boga Leksa i širih prostora, pa mu se požalio, no Ladan je otišao i korak dalje.
”Potom sam u svibnju 1964. napisao i vrlo rezerviran prikaz zbornika posvećenoga Krleži, u izdanju JAZU, koji je objavljen u povodu 70. obljetnice Krležina života. Prigovorio sam priređivačima jer su izostavili negativne tekstove o Krležinim knjigama, napisao sam kako obrazloženi prigovori nekad više govore o piscu i njegovim djelima nego neobrazložene pohvale. Krleža se na to naljutio, ali posebno je bijesna bila Bela, koja mi je poručila da više tog nezahvalnog Bosanca ne želi vidjeti na Gvozdu”, rekao je Viskoviću.
Mani Gotovac
Krleža je bio gospon stare, austrougarske škole. Do kraja života nije podnosio da ga netko vidi kako hramlje ili se koristi šapom, a za ulazak u njegovu sobu važio je staromodni dress code. Ladan je mlađahnog Viskovića odmah po dolasku u Leksikografski zavod upozorio da u sobi mora imati pristojan sako, za slučaj da ga Krleža pozove u svoju sobu. Visković je, pak, Ladana spasio od objave protušoljanovskog komentara u Oku Gorana Babića. Kad je Babić objavio protušoljanovski tekst “Strašno lice ništavila”, Ladan je mislio kako tu nije riječ toliko o sukobu nacionalista i antinacionalista, koliko o borbi za mjesto drugog vodećeg krokodila u našoj književnoj močvari (prvi je, doživotno kao i Tito, bio Krleža), odnosno o sukobu književnih klanova oko novca i moći, pa je u Oku htio oplesti po Šoljanu ali ga je Visković odgovorio od te zamisli, zbog koje bi se Ladan kasnije sigurno kajao. To da se nađe protiv Šoljana a na strani Šuvara i Babića jako bi ga peklo, a Visković je bio jedan od onih koji su ga od toga odgovorili.
”Bio sam i svjedok jednog Igorova (Mandić, op. p.) žučnog okršaja s Jožom Horvatom, starim partizanom, piscem i moreplovcem, komunistom-poštenjačinom. Sjedilo je nas nekoliko u zagrebačkom Klubu književnika, bio je siječanj 1982., i pričalo o nedavno preminulome Miroslavu Krleži. Joža je potresen pripovjedao o svojim književnim počecima, kad je kao mladi krležijanac 1939. objavio roman ‘Sedmi be’, koji je veliki pisac pohvalio. Krleža je za njega bio gigant, učitelj, neprijeporna književna veličina. U jednom trenutku Igor više nije mogao podnositi Jožinu bujicu pohvala:
- Sve je to luk i voda! Krleža je umjetno napumpana književna veličina. Bio bi beznačajan bez ideologije koja ga je podupirala i održavala na vrhu. On je književni pandan Josipu Brozu: ono što je Broz u politici, Krleža je trebao biti u književnosti i umjetnosti, ali uz jasan odnos moći, znalo se tko je gazda. Ideološki monomani jedan i drugi! Ispričao je potom kako je 1978., nakon Bakarićeva napada na Krležu u Kumrovcu zbog Krležine uloge u međuratnom sukobu na ljevici, došao Krleži da ga zamoli za intervju u kojem bi odgovorio na Bakarićev napad, ali Krleža ga je grubo odbio. Ne zanima ga javno svađanje s vodećim političarima. Očito je odlučio tražiti od Broza zaštitu, nikakve javne polemike nisu ga zanimale. Tada je - reče Igor - izgubio sve iluzije o Krleži i njegovoj hrabrosti: mali pokisli miš. Pred partijskim moćnicima manji od makova zrna!
Jožu je zaboljelo to Igorovo ruganje njegovu idolu, pa i omalovažavanje Tita. Ustao je i počeo vikati unoseći se Mandiću u lice: - Krleža je moj učitelj i uzor u književnosti, a Tito je velikan svjetske politike!
- Nema ti ga više, nema par-ti-je! - počeo je izazivački skandirati Igor. Očito je dugo domišljao tu dosjetku, sumnjam da je improvizirao na licu mjesta.
Visković na Peristilu
Taj pitijski iskaz mogao se dvoznačno shvatiti. Prvo značenje - nema više Tita/Krleže, otišao je (u splitskom govoru “partija je”). Drugo je značenje da više nema Partije (odnosno Saveza komunista) nakon smrti dvojice partijskih giganata.
Činilo mi se da će zapjenjenog Jožu strefiti infarkt, samo je Igoru dobacio: - Ti si moralna ništica! Zanimljivo, nakon te svađe Igor i Joža nisu prekinuli odnose, nekoliko dana poslije zatekao sam ih ponovno za istim stolom u Klubu književnika, ovaj put razgovarali su mirno, čak prijateljski, iako se prije nekoliko dana činilo kako su se spremni potući...”, piše Visković.
Visković na svojim stranicama niže mnoge simpatične vinjete i ne možemo ih ovdje sve navesti. Izdvajamo nekoliko. “Pavla Pavličića viđao sam na hodnicima Filozofskog fakulteta kao mladog asistenta na komparatistici, koju sam ja već diplomirao kao B predmet. Bio je korpulentan, stokilaš, čuo sam da ima dobra predavanja o staroj hrvatskoj književnosti i posebno o versologiji. Bilo mi je to čudno, kao da u akademskoj karijeri nastoji biti što dalje od onoga čime se bavi u novelistici koju objavljuje. Zanimljivo, već će se tada, prije tridesete, Pavao iskazati kao čovjek iznimne osobne discipline. Smršavit će radikalno, možda i dvadesetak kila. Kasnije mi je ispričao kako je u doba studija dijelio podstanarski stan s Božom Žigom, koji se i sam okušao u pisanju proze, ali se vratio u Split, posvetio novinarstvu i postao legendarni urednik kulturne rubrike Slobodne Dalmacije. Po Pavlovim pričama, u studentsko doba njih dvojica su dosta pili, ali Pavao se paralelno s upošljavanjem na fakultetu i mršavljenjem posve odrekao alkohola, sredio se, upristojio. U raznim prigodama, kad smo naručivali piće, on je tražio Coca-Colu, mislim da je kasnije i od nje odustao, baš pobornik ‘zdravog života’...”
Jedan od najsimpatičnijih likova portretiranih u ovoj knjizi je Tonko Maroević, pjesnik, kritičar, enciklopedist, erudit, čovjek franjevačke skromnosti, pošten kao stari komunisti. Maroević ni za jednu izložbu koju je priređivao ili pisao katalog nije uzimao slike od autora (običaj je kod nas toliko raširen da se smatra normom), nije imao kolekciju i nije sebe smatrao genijem. Imao je, kaže Visković, savršenu memoriju.
Tonko Maroevič ‘80-ih
”U svim tim razgovorima moglo se vidjeti koliko je golemo Tonkovo znanje. Znao je nevjerojatnu količinu podataka o autorima i knjigama. Stekao sam dojam da nije bilo knjige koja je izašla u Hrvatskoj (pa i u Jugoslaviji), a koju on nije pročitao. I pamtio do detalja. Čitao je i sve što se pojavljivalo kasnije, možda je propustio neku proznu knjigu, ali s godinama se ukupna produkcija knjiga povećavala, nije bilo moguće baš sve čitati, no i dalje je čitao svaku pjesničku knjigu. Imao je doista fantastičnu memoriju, ali nije gnjavio sugovornike svojim darom kako ljudi fotografskog pamćenja ponekad znaju.
Jednom sam na sastanku redakcije spomenuo nesvakidašnju sposobnost mojeg kolege iz Leksikografskog zavoda, Nikice Petraka, koji je znao napamet mnoštvo stihova.
- Neki dan nam je Nikica u Leksu recitirao Hektorovićevo ‘Ribanje i ribarsko prigovaranje’. Naizust, bez stanke!
- Pa što onda, to bih mogao i ja! - čuo sam Tonkov komentar. Tiho, nerazmetljivo, kao, stvar je opće kulture da svi znamo ‘Ribanje’ napamet.
- Ali, čovječe, cijelo ‘Ribanje’, više od pola sata?!
- Da, cijelo! Znam i Marulićevu ‘Juditu’!
- Sad mi još reci da znaš i ‘Osmana’?!
- Pa, ne baš svaki stih!
Slavica i Igor Mandić ‘70-ih na ljetovanju
Moram priznati, bio sam zapanjen. Imao sam dobru memoriju, dosta toga pamtio, ali teško baš doslovno, kako se jedino stihovi mogu memorirati. Kasnije ću se, surađujući s Maroevićem na Hrvatskoj književnoj enciklopediji, uvjeriti da je Tonko nevjerojatno precizno pamtio i godine izlaska knjiga, i sve biobibliografske podatke o piscima, gotovo da mu nije bila potrebna provjera u priručnicima.”
Visković je dugo prijateljevao i s Nedeljkom Fabrijem, koji mu je jednoga dana došao priopćiti kako upravo piše roman - genijalan, razumije se - o tome kako Tolstojev Vronski dolazi na Balkan, pa tamo nastavlja rat na strani Srba. Naglasio je Viskoviću da nikome ne smije odati ideju romana, jer prijeti jeziva ugroza - netko bi mogao ukrasti i prisvojiti Fabrijevu slavu.
”Nakon nekog vremena donio mi je rukopis romana: mogu li ga pročitati! Važno mu je moje mišljenje. Vjerujem da mu je važno, ali znao sam kako očekuje samo da mu kažem kako je roman genijalan! Da li da mu to i kažem? Onako naslijepo. Prijatelj mi je, volim ga i cijenim kao pisca, napisao je dva velika romana. Uostalom, i on je meni važan kao podrška, čvrsto stoji iza časopisa koji uređujem, ne bih želio tu podršku izgubiti. On je romantični nacionalist, a nije ustaša ni šovinist, zašto da budem vječito neko intelektualno zanovijetalo.
Pa ipak, književni sam kritičar, i prijatelj sam ti, Nelko, neću ti lagati, reći ću ti što mislim!
I rekao sam mu:
- Nelko, imao si dobru ideju, to s Vronskim doista je originalno, ali nije dovoljno da nosi cijeli roman. Ovaj roman pretendira na to da kompleksno izloži političke ideje i programe i srpske i hrvatske strane, da oblikuje psihološki uvjerljive, neplošne karaktere. A tebi su likovi krajnje simplificirani, oni koji reprezentiraju srpsku stranu govore sami o sebi kao o zločincima i kriminalcima, pazi, čak i srpski akademici govore o ‘zločinima’ koje će počiniti... Vjeruj mi, i srpski nacionalisti, čitao sam dosta njihovih tekstova, misle za sebe da su anđeli samom činjenicom što su Srbi, a da su drugi demoni. Gledao me razočarano, svi pisci vole kad im se dive, teško podnose kritiku. Ipak je obećao da će razmisliti o mojim primjedbama.
Slavenka Drakulić i Ivan Vejvoda
Bilo mi ga je žao, možda sam ga trebao poštedjeti svojih primjedbi.”
Nakon tog teksta njihovi su odnosi zahladnjeli, da bi se tek nakon nekoliko godina vratili u staru kolotečinu.
U Viskovićevoj knjizi možemo pročitati i kako je Dalibor Cvitan predvidio vlastiti tužni pogreb, na koji nitko neće doći, pa onda kako je Zoran Kravar mogao deset sati slušati Schoenberga, a samo je kabel njegova HiFi-ja vrijedio 15 tisuća kuna, opširno su opisane ljubavne i ine zgode i nezgode Mani Gotovac i Željka Senečića. Visković se iskreno zadivio ugledavši na brojnim svjetskim aerodromima knjige svoje prijateljice Slavenke Drakulić (kineskim piscima je morao objašnjavati tko je Slobodan Šnajder, kad je shvatio da nemaju pojma, rekao je da je to Davor Šuker hrvatske dramske književnosti, pa su se kineski književnici oduševili jer su svi čuli za nogoloptača, ali se Šnajder zbog usporedbe snuždio i upitao Viskovića: ‘A što je napisao taj Šukel’). Kad je Visković s iskrenim udivljenjem Slavenki Drakulić rekao kako je svenazočna, ona mu je objasnila kako je faction žanr neusporedivo komercijalniji od fictiona. Slavenka Drakulić pametna je žena i otkrila je globalnu istinu koja važi i lokalno - autobiografije i kod nas zadnjih nekoliko desetljeća izazivaju veću pažnju od fikcije. Mira Furlan, Ivan Aralica, Igor Mandić, Rade Šerbedžija, Mani Gotovac, da ne idemo dalje - a mogli bismo - bili su vrlo čitani, sa zanimanjem ćemo pratiti rezultate ove knjige koja se doista može pročitati u dahu. Kritiku autora visokog više od 190 cm ostavljamo na raspoloženje preuzetnijim piscima.
