Čim je izgovorio prve rečenice pomislili smo s kolikom suzdržanošću i skromnošću, gotovo poniznošću, govori o onome što je napravio. Njegovo djelo u tom stvaralačkom procesu postalo je punoljetno i stvoreno je da ostane ono nešto zauvijek i za sve generacije. On je Robert Barilla, autor monografije “Otok Brač - negdje između mora i zvijezda” koja broji nevjerojatnih 1368 stranica, izdane u dvije knjige ukupne težine 7,4 kilograma. Ali nije on jedina zvijezda ovih redaka. U Supetar na Braču stigli smo i zbog Pere Dragičevića, poznatog splitskog Bračanina, profesora i nagrađivanog fotografa koji je nakon desetljeća provedenih iza objektiva postao model. Pa kakve veze imaju Barilla i Dragičević, pitate se? Itekako imaju, a Barilla nam odmah na početku objašnjava i kakve.
- Monografiju otoka Brača stvarao sam 18 godina, a iz tiska je izašla proteklog ljeta. Točno pet mjeseci trebalo mi je da nakon toliko godina saberem sve u sebi. Trebao sam odušak. I onda se dogodila eksplozija kreativnosti. Počeo sam snimati seriju društveno angažiranih fotografija koje su uglavnom inspirirane Bračem. Cijelu tu seriju sam dugo imao u glavi, ali čekao sam da izađe monografija kojoj sam se morao potpuno predati i posvetiti ako sam želio napraviti nešto kvalitetno. I dok sam stvarao monografiju htio sam raditi neke stvari za svoju dušu, ali nisam imao vremena. Sada je izašlo sve što sam potiskivao. Fotografije u kojoj je Pero Dragičević fotomodel govore tisuću riječi, i to na svim jezicima. U njima će se u prvom redu identificirati Bračani, ali siguran sam da će i ostali imati svoje tumačenje ili prepoznati neku situaciju, trenutak koji je univerzalan - objašnjava nam Robert Barilla, inače dugogodišnji urednik i voditelj Radio Brača, osnivač Zaklade otoka Brača i fotograf.
Barilla (lijevo) i Dragičević
Fotografija nije njegova struka, on je zapravo studirao na Arhitektonskom fakultetu, i ta kreacija koju je uvježbao studirajući, uz mnogo urođenog talenta, čine njegove fotografije nečim sasvim drugačijim. Profesor Dragičević tako je do sada “postao” kapetan u čast pomorske tradicije otoka Brača, na jedan dan bio je i lovac na vampire inspiriran narodnim otočkim predajama, a našao se i u ulozi doktora, na fotografiji koja stoji kao kritika lošoj zdravstvenoj skrbi na otoku i u čast svim liječnicima koji su na Braču radili i još rade u neadekvatnim uvjetima. Jedna od posljednjih u nizu uloga profesora Dragičevića je ona ljubavnika napravljena u znak sjećanja na glumca Karla Bulića, koji je utjelovio dr. Luigija te njegova ljetovanja u Pučišćima na Braču. A tko vas je to ljubio?, pitamo profesora Dragičevića.
- Ljubile me jedna smišna i jedna šesna, pari da imam ospice - smije se profesor, koji unatoč neozbiljnoj fotografiji drži ozbiljan izraz lica.
Iako je cijeli život s druge strane objektiva, ovo iskustvo nije mu, kaže, nije ništa pretjerano zahtjevno.
- Kad mi je Robert predložio da stanem pred njegov objektiv, mislio da će to biti nešto teško, da ću trebati glumiti, ali nema treme. Ako mogu kao profesor stati ispred dvista ljudi, onda mogu i ovo, iako je ovo nešto drugo. Raditi s Robertom je jednostavno, samo nikad ne znam kad će koja fotografija izaći. Tako sam jednom šetao Supetrom i ljudi viči za mnom: ‘Kapetane, kapetane!’. Ja se okrećem, ma što kapetane, a čovjek će meni: ‘Patkica!’. Tad sam shvatio da je fotografija na kojoj sam kapetan s patkicom u ruci i objavljena - priča nam profesor smijući se kako će u najvećem problemu, zbog fotografija, biti njegov brat blizanac, koji će se morati nositi s neuobičajenom slavom. Identični su, a i majka ih je samo po glasu razlikovala. Barilla nam pojašnjava kako je došlo do ove suradnje. - Bio mi je veliki izazov da Pero stane ispred objektiva, odnosno želio sam angažirati čovjeka kojeg svi poznaju i koji je čitav život s druge strane fotoaparata. Odmah mi je rekao da nema te osobe kojoj bi pozirao, ali da meni hoće i to drage volje. Do sada smo snimili desetak fotografija, a u pripremi imamo još četiri, pet. Krenulo je iz ničega, nema plana. Snima se u mojoj garaži i prije svega nam je cilj dobro se zabaviti. U početku su nam potrebne rekvizite donosili samo ljudi iz Supetra, ali kad sam počeo objavljivati fotografije na svom Instagram i Facebook profilu, počeli su nas zvati ljudi s cijelog otoka nudeći razne predmete koji bi nam mogli biti od koristi. Između Pere i mene nema nikakvog dogovora, samo ga nazovem i pitam: ‘Je l’ možeš sutra u šest?”. I tako i bude, samo Pero nikad ne zna koji će lik biti. Kažem mu tek kad dođe. Snimanje traje jako kratko, a najteže je ostati ozbiljan. Meni se od smijeha tresu ruke, a od Pere tražim da bude ozbiljan. To je jedan od lajtmotiva fotografija, baš kao i orden koji nosi zbog velikih zasluga za narod i svega što je u životu postigao. Mi smo dobri prijatelji i među nama postoji neka dobra vibracija od prije. Kad namjestimo scenografiju u studiju, nema puno priče, komunikacija je telepatska, samo pokret glavom i Pero zna što mu je činiti - objašnjava nam Barilla, kojega vraćamo na temu monografije, s pitanjem u kojem trenutku je shvatio da materijali koje je godinama prikupljao, sve te priče koje je slušao i sve nepoznanice koje još želi istražiti i koje su u njemu tinjale, mora ukoričiti u jednom tako megalomanskom projektu.
- To je bilo slično ovoj seriji fotografija, knjiga je rasla tijekom vremena. Imam osjećaj da sam tu monografiju o Braču nosio u sebi cijeli život i sad, kad gledam s odmakom, svi ti neki trenuci na Braču različiti su u različitom periodu, ali to su sve kockice koje su se slagale. Naime, u jednom periodu života imao sam reklamnu agenciju i bio kreativni direktor Croatia Boat Showa u Splitu, pa sam većinu vremena provodio po europskim zemljama. Na Brač sam odlazio kako bi napunio baterije kad god sam imao slobodno vrijeme. Tad sam rekao sam sebi da ću svaki put otići na mjesto na Braču na kojem do tada nikad nisam bio. Počeo sam fotografirati, a količina fotografija je rasla i rasla i tad sam shvatio sam da moram nešto napraviti s time. Monografija nije bila prva ideja, ali izrasla je u to - kaže nam Barilla, pred kojeg stavljamo ambiciozno pitanja: “Što sve u monografiji možemo pronaći, što biste ukratko rekli za potrebe novinskog članka?”.
- Sve. Ukratko, sve. Monografija je neko kolektivno znanje o otoku Braču. Tu su i ljudi i običaji, povijesni događaji, i biljni i životinjski svijet, i podzemlje i podmorje. Kostur monografije je sve ono što je poznato o Braču, a sve te činjenice poznate su najviše zahvaljujući ediciji ‘Bračkog zbornika’, koji izlazi od 40-ih godina prošlog stoljeća, monografije Aleksandra Kukeca, Ive Eterovića, Petra Šimunovića... Zbornik je uvijek okupljao poznavatelje otoka Brača, koji su bilježili činjenice svatko u svom djelokrugu i području rada i interesa. Imao sam sreću da sam dio tih ljudi upoznao i radio s njima. Akademik Petar Šimunović odmah je prepoznao vrijednost onoga što radim i zaista mi je puno pomogao, otvorio mnoga vrata i stao mi iza leđa - govori nam Barilla dodajući kako ga nitko nikad ni za što nije odbio. Dapače, tijekom stvaranja monografije oduševila ga je otvorenost i srdačnost svih onih od kojih je u nekom trenutku tražio pomoć. Statistički, kaže, moraš naletjeti na nekoga koji baš taj dan ima loš dan, ali nije, iako mu je jedna situacija ostala u posebnom sjećanju. Bio je to sastanak s čovjekom u Pučišćima, i to je jedini sastanak koji je u zraku nosio određenu težinu. Nije Barilla znao zašto mu intuicija govori da nešto nije u redu.
- Kasnije sam doznao da mu je taj dan umrla majka, mogao je otkazati, ali on se svejedno našao sa mnom - prisjeća se Barilla kojemu je svaki susret s mještanima na otoku otvarao neke nove priče, pružao neke nove krakove koje tek treba istražiti.
- Kad bih istraživao, tražio nešto, pitao bih ljude i nitko mi nikad nije samo objasnio kamo trebam ići, gdje skrenuti, koji kamen podignuti. Ljudi koji me prvi put vide u životu uglavnom su reagirali rečenicom: ‘Ja ću te odvesti’. I onda bi se usput još zahvaljivali jer istražujem, ispričavali se što mi nešto ne znaju objasniti, a usput bih doznao neke nove, vrijedne informacije od kojih bi valjalo graditi novu priču - kaže nam Barilla koji je zbog monografije u 18 godina otok nebrojeno puta prošao uzduž i poprijeko, najčešće pješice, a “potegnuo” je i u muzeje drugih država poput Italije ili Mađarske kako bi doznao pravi, točni podatak. A fotografije Brača iz zraka, odnosno svemira, tražio je i od NASA-e. I naravno, dobio ih.
Vaterpolist
- Pokušali smo izračunati koliko puta sam prošao krug oko zemaljske kugle i koliko pari obuće i opreme se potrošilo. Mislim da sam obišao Zemlju više puta, a svake godine bacio bih barem jedan par potrošene terenske obuće. Osim na zemlji, istraživao sam i podmorje i podzemlje. Prva jama u kojoj sam bio je Dobra jama. Nisam imao u planu spuštati se dolje, ali povuklo me. Jama je duboka oko 75 metara, a dolje je golema dvorana. Ostaneš bez riječi. To istraživanje sam organizirao u suradnji sa supetarskim vatrogascima, 24 čovjeka su bila oko jame. Prvi dan smo spustili opremu, dio ljudi je ostao preko noći čuvati opremu, a drugi dan smo je fotografirali - prisjeća se Barilla, za kojega su arheološki lokaliteti neki paralelni svijet, a oni su posvuda, u nečijem masliniku, ogradi, vinogradu, kućama i dvorištima. Prisjeća se i lokaliteta u uvali Livka pokraj Sutivana gdje su pronašli antički brod pun kamenog tereta koji je istražen upravo zahvaljujući Barilli. Na raznim podmorskim istraživanjima, kaže nam, radilo je 15 najboljih domaćih i svjetskih podvodnih fotografa, među njima i Švicarac Franco Banfi, koji je te godine, kad je snimao na Braču, proglašen najboljim podvodnim fotografom na svijetu.
Nije nam znao izdvojiti što ga je tijekom svih tih godina posebno impresioniralo.
- Iako sam odrastao na Braču, meni je sve bilo fascinantno, jer u kasnijoj dobi nisam tu živio, nego sam na Brač dolazio i gledao ga nekim drugim očima. Primjećivao sam stvari koje netko drugi, tko svaki dan kraj toga prolazi, više i ne primjećuje. Najviše su me fascinirali ljudi. Čim se malo makneš iz Supetra kao nekog urbanog dijela otoka, otvara ti se neki novi svijet, tamo žive neke temeljne ljudske vrijednosti, a o tome najviše govori način na koji bi me ugostili, primali, razgovarali sa mnom - kaže Barilla kojemu, iako su svi oko njega patili zbog posvećenosti stvaranju monografije, nikad nije bila opcija odustati. Kako ste zaključili da je kraj, da više nećete širiti monografiju, pitamo našeg sugovornika.
- Moram vam reći da živim još deset života nikad ne bi uspio napisati sve ono što ovaj otok krije, ali u jednom trenutku moraš podvući crtu i reći, idem do ove crte. Nikad ne bi izašao s nečim iza čega ne stojim sto posto, s nečim čime nisam u potpunosti zadovoljan - govori Barilla kojemu je bilo malo teže objasniti kako se osjećao u tom trenutku kad je sam sebi rekao da je knjigu završio.
- Nije bilo tog trenutka. Predugo sam bio u tome, preintenzivno. Kad je došlo do te točke, očekuješ da će doći neko olakšanje, ali ne, taj trenutak je naprosto izostao. Nije se dogodilo ništa. Pakleno je bilo dok je nisam konačno pustio u tisak, uz prosijavanje na sto razina. Nikad ne možeš izbjeći pogrešku, ali ja sam želio mogućnost pogreške svesti na minimum. Krenuo sam u tisak u najgore vrijeme, počela je inflacija, sve je odjednom poskupjelo, nije bilo trenutka da uhvatim zraka. Onda kad je došla knjiga, ljudi vide idiličnu sliku kako se smješkam ispod palme i pišem posvete, ali realnost je nešto drugo. Realnost je da ti pred garažu dođe kamion pun knjiga, pa iskrcavaš kutiju po kutiju, i tako tri tone materijala koje potom raspakiravaš i prepakiravaš. Kad je stigla, prelistao sam je bez pretjeranih emocija, gledao sam je tehničkim očima, kvalitetu kolora na mat papiru, način na koji je šivana i ukoričena... Bila je jedna velika zadrška od pet mjeseci, a onda sam kupio vlastitu knjigu. To je bio čudan osjećaj. Nakon što je izašlo ‘normalno’ izdanje, koje je samo po sebi raskošno za hrvatske okvire, izdao sam ono luksuzno koje je zaista nešto posebno u svjetskim okvirima. Napravljeno je 100 kompleta, a samo 40 su u slobodnoj prodaji. Njome sam želio zahvaliti svima koji su mi pomogli, koji su to napravili jer su prepoznali ono što radim ili iz ljubavi prema otoku. Ti ljudi nisu ništa tražili zauzvrat i nema dovoljno dobrog ni pravog načina da im se odužiš - kaže nam Barilla koji se, nakon što je knjiga ugledala svjetlo dana, našao preplavljen emocijama onih koji su je dugo iščekivali.
Doktor 1
- Većina ljudi nije željela da im se monografija dostavi, željeli su je osobno preuzeti. Koliko je tu suza krenulo... Prije nekoliko dana došao mi je čovjek koji se stalno interesirao za monografiju, i prije nego što je izašla i po izlasku. Ali kad je izašla, nije odmah došao po nju, nego pet mjeseci kasnije. Došao je s novčanicama od deset kuna, toliko mu je bila važna i toliko je štedio je za nju. Duša mi se stegla. A najtužnije što mi je knjiga donijela je činjenica da većina ljudi iz knjige više nije s nama. Nisu dočekali monografiju, a stvarali su tu knjigu sa mnom i toliko joj se radovali, to mi je daleko najveća tuga. Ali s druge strane, ti ljudi su nečije majke i očevi, prijatelji, a uspomena na njih je ostala sačuvana u knjizi - kaže Barilla, čija je monografija otišla na sve kontinente i sigurno su najbolji ambasador otoka Brača.
Ima ih u Australiji, Novom Zelandu, Kanadi, Sjevernoj i Južnoj Americi, po cijelom svijetu. Da će izaći nešto vrijedno o njihovu otoku širilo se usmenom predajom.
- Bračani uvijek kažu: ‘Malo nas je, ali smo dobro raspoređeni’. Dosta sam putovao u životu i nema gdje nisam naišao na Bračanina, od Rusije, Londona, Pariza, New Yorka. Nisam nikad susreo ljude da su toliko vezani za svoj otok kao Bračani. Ja samo iz glupe nostalgije nisam ostao u New Yorku i Parizu, gdje su me vukli da ostanem. Brač vas veže i zaveže. Oni koji su otišli, tamo gdje su otišli nikad nisu pustili korijen - kaže nam profesor Dragičević, Supetranin koji je diplomirao i na Pedagoškoj akademiji i Umjetničkoj akademiji u Splitu, a studirao povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zadru.
Njegovoj biografiji dodajmo i podatak da je sudjelovao na 70 izložbi osvojivši 30 nagrada za izlagačku fotografiju. Osvojio je dvije zlatne medalje za eksperimentalnu fotografiju u Beogradu i zlatnu medalju za portret u Skoplju. Ono što u njegovoj biografiji nećete pronaći jest podatak da ima fotografsko pamćenje. Previše toga, smije se, ima u glavi, a sve te sile informacija nikako se ne može osloboditi. U službenim zapisima nećete pronaći ni da je veliki ljubitelj umjetnosti i strastveni kolekcionar umjetnina. U Parizu je, kaže nam, prije nego što ga je uhvatila njegova Bračka (supruga, nap.a.) provodio mjesece kod prijatelja, kao i u Pragu na tamošnjoj Akademiji, u Berlinu, Budimpešti...
- Imao sam potrebu obići sve muzeje, a posebna opsesija mi je bila vidjeti što više Van Gogha. Jedan moj profesor, Ante Kaštelančić, svojedobno mi je rekao da je išao u Pariz vidjeti Van Gogha, poklonio se i vratio se doma. Jako me zanimalo što je on to vidio u Van Goghu. I doista sam u jednom segmentu na tragu Kaštelančića - poklonit’ se svima i vratit’ se doma - govori Dragičević, kojega pitamo gdje je on ustvari doma, u Splitu ili u Supetru.
Lovac na vampire
- E odlično pitanje. Hvala vam na tom pitanju - kaže nam kroz smijeh dodajući kako je za Splićane uvijek Supetranin, a za Supetrane Splićanin:
- Ja se osjećam kao brački Splićanin. U Splitu, na Voćnom trgu, imam atelje te moj život i rad i suradnje povezale su me s brojnim poznatim ljudima poput pokojnog Olivera Dragojevića, Doris Dragović, Gibonnija... Ma njega sam jednom spasio, on je imao 500 neopravdanih u Umjetničkoj školi. Došao mi je njegov otac moleći da ga nekako spasim, da će ga izbaciti iz škole. Znate, ja sam došao tamo raditi iz jedne uredne osnovne škole, a u Umjetničkoj je bio totalni nered i kaos. A spasio sam ga da ga ne izbace, što ću.
U svojoj zavidnoj kolekciji slika ima samo 40 slika od Vasilija Jordana, a tu su i djela Josipa Vanište, Vatroslava Kuljiša, Matka Trebotića... Zanimljivo je da je Dragičević jedini uspio nagovoriti Jordanove da se fotografiraju za časopis, ali i podatak da je izraženo introvertiranog Vaništu uspio osloboditi vlastite čahure.
- Doveo sam ga na Brač nakon smrti supruge. Nitko nije mogao vjerovati da se s tim čovjekom uopće može razgovarati, toliko je bio zatvoren. Prvi put kad sam došao kod njega u Zagreb on bi vam poželio dobro jutro, a prvo iduće pitanje uputio bi vam tek nakon 20 minuta. Između bi bila čista tišina. Boraveći ovdje, on se potpuno otvorio - govori nam Dragičević objašnjavajući nam za koju fotografiju je dobio zlatnu medalju za portret u Skoplju.
- U vrijeme nekadašnje Jugoslavije bilo je stvarno teško dobiti nagradu, a ja sam možda jedan od najtrofejnijih izlagača u fotoklubu. Nagrađeni portret je portret Čedomira Butine iz Praga, zumirao sam ga i ‘razbio’ mu glavu. A fotografija imam po cijelom svijetu. Nekad je fotografija bila elitna umjetnosti i skupa umjetnost. Morao si imati opremu i tamnu komoru, i morao si biti i umjetnik i tehničar i kemičar. Digitalna fotografija učinila je da su danas svi fotografi. Fotografija je digitalizacijom i dobila, ali i puno izgubila. Žao mi je što mi i danas nemamo škole fotografije, a Prag ih je osnovao prije 50 godina - priča nam Dragičević kojega su na putovanjima najviše privlače galerije i muzeji.
Pariški Louvre posjetio je nebrojeno puta.
- Tamo su me najviše privukli nedovršeni portret Chopina francuskog slikara Eugènea Delacroixa i ‘Splav Meduze’ Théodorea Géricaulta - spremno odgovara Dragičević, kojemu “Mona Lisa”, primjećujemo, ipak nije prvi izbor.
- Kad sam došao ispred ‘Mona Lise’, osjećao sam se kao da sam dobio Nobelovu nagradu. Stajao sam ispred nje 20 puta, i to je uvijek drukčiji događaj. Ona vas hipnotizira, možete stajati 15 minuta ili pola sata, nemate dojam o vremenu, a svi imaju drukčiji događaj jedne te iste slike - kaže Dragičević dodajući kako je u Louvreu jednom ipak ostao razočaran i to zato što - ništa nije promijenjeno.
To je ono fotografsko pamćenje koje smo spominjali.
- Jednom sam bio kod Vanište u ateljeu i priča on meni o jednoj zanimljivoj slici, ‘Starom hrastu’ Gustavea Courbeta. Pričao je on meni pola sata o toj slici i svojim fascinacijama, na što sam mu ja rekao da sam je vidio i objasnio točno na kojem katu, u kojem krilu, kojoj prostoriji u Louvreu. Gledao me u čudu kako ja to pamtim. E to je moj problem. Mala glava, a previše podataka - govori kroz smijeh Dragičević koji ima izvrsno oko i za falsifikate.
Prisjeća se kako je u Metropolitan muzeju u New Yorku odmah vidio uljeza, Tiziana koji to nije.
- Sam sebi sam rekao kako ta izložena slika nema veze s Tizianom, a iza mene Milić od Mačve govori: ‘Ma što ti znaš!’. Mjesec dana poslije izbio je veliki skandal s falsifikatima u tome muzeju, a jedan od njih bio je upravo taj Tizian - kaže nam Dragičević koji je vlastite akvarele uspješno izlagao u Moskvi, gdje mu je jednom prilikom na izložbu primljeno 14 akvarela.
Kapetan 1
A kako stvari stoje, Dragičević bi mogao imati još jednu izložbu, ali ovoga puta ne svojih radova.
- Prva fotografija koju sam objavio s Perom u glavnoj ulozi izazvala je nebrojeno reakcija, a već nakon treće fotografije ponudili su nam da napravimo izložbu u Los Angelesu - otkriva Barilla, koji je profesora uspio i “skinuti” odjenuvši ga u vaterpolista, inspiriran neuspješnim pregovorima za pokroviteljstvo s tvornicom Sardina, odnosno direktorom Mislavom Bezmalinovićem.
- To je bilo prvi put da nije obučen, bojao sam se kako će reagirati, ali kao i uvijek, s Perom problema nema. Dobili smo gaćice i kapicu od vaterpolo saveza, a od rekvizita pojas za spašavanje. Orden je, kao i uvijek, tu - objašnjava nam Barilla posljednju u nizu fotografija koja je ugledala svjetlo dana.
A Barillu i Dragičevića povezuje još jedna osoba, i to gore spomenuti Vaništa.
- Pero je s njim surađivao, a meni je predavao crtanje i plastično oblikovanje na arhitekturi, pa se zbog toga u fotografiji više oslanjam na slikarske tehnike. Ovo je prvi put da radim sa svojim svjetlom, ali ipak, meni je u fokusu sjena, to je ono što me profesor Vaništa naučio. Serija je rađena po uzoru na stare majstore, koristim isto svjetlo kao što je koristio Rembrandt, na svakoj fotografiji može se pronaći taj Rembrandtov trokut na zatamnjenim dijelovima lica - kaže Barilla.
A mi ćemo za kraj samo dodati da smo vidjeli sve dosad snimljene fotografije s profesorom u glavnoj ulozi, a o njima ćemo samo otkriti da su genijalne, baš kao i priče koje se kriju iza njih. A kako su krenuli, čini se da ove fotografije nisu i posljednje koje se stvaraju njihovoj u kreativnoj kuhinji, pardon, garaži.
