"Kad si već rođen u toj nesretnoj generaciji, osuđenoj i prisiljenoj da vlastitim rukama zarađuje za život, pokušaj barem raditi nešto zabavno”, navodno je otac, diplomat i stručnjak za arapski jezik i kulturu, pripadnik više britanske klase, rekao mladom Julianu Fellowesu, a ovaj je, kao dobro odgojeni mladić, zlata vrijedan očinski savjet pretvorio u životni credo. Budući da svojim glumačkim umijećem, brušenim i u poznatoj dramskoj skupini Footlights, nije uspio pokoriti pozornice, čemu krivca pronalazi i u za dlaku izgubljenoj ulozi butlera u seriji “Fantasy Island”, odlučio je od sluge postati gospodar, i to vlastitog svemira. Doista, malo će koji proizvod britanske kulturne ili industrije zabave u budućnosti doseći uspjeh što ga je, za petogodišnjeg televizijskog trajanja, ostvarila Fellowesova povijesna serija “Downton Abbey”. Premda je život obitelji Crawley nedjeljom navečer pred male ekrane zakivao značajan postotak hrvatskih gledatelja, njihov je broj na globalnoj razini gotovo zanemariv, tek djelić ili promil od ukupno 12 milijuna poklonika što ih je kostimirana drama stekla postavši tako najuspješnijom britanskom serijom u povijesti, a posvemašnja ju je naklonost kritičara upisala i u Guinnessovu knjigu rekorda kao najhvaljeniju i najnagrađivaniju seriju u povijesti britanske televizijske produkcije.
Nije to prva kostimirana serija, vjerojatno niti produkcijski ili budžetom najpotkovanija u britanskoj povijesti, no dio njezina uspjeha sigurno leži u tome što je sam autor, rođen 1949. u Kairu kao četvrto i najmlađe dijete u obitelji britanskog diplomata, i prije planetarnog uspjeha svojih viktorijanskih intriga okusio život na visokoj nozi. I sve njegove spletke. Naime, vrlo brzo po njegovu rođenju obitelj se vratila kući, u Englesku, gdje je otac radio za naftnu kompaniju Shell, a majka vodila veliko kućanstvo smješteno u engleskom Kensingtonu i, često se prisjećao Fellowes, “svakog poslijepodneva oca dočekivala u ljupkoj koktel-haljini, s posluženom večerom i pripremljenim pićem”, što je kao dječak smatrao “izuzetno šarmantnim”. Ali nije sve u njihovim obiteljskim odnosima bilo idilično - premda ni očeva strana obitelji nije bila aristokratskog podrijetla, na njegovu su majku gledali podozrivo jer nije kao debitantica bila predstavljena u društvu. Njegove pratetke, izjavit će jednom, nikad nisu u potpunosti prihvatile njegovu majku, no kako je rodila četiri zdrava sina i time ispunila svoju dužnost prema obitelji, tolerirale su je.
Ni on se u visokom društvu nije najugodnije osjećao. Nikad dovoljno naočit, bogat ili s dovoljnim brojem naslova iza svojeg imena, znao je da ga u društvo pozivaju samo kad bi netko u posljednji tren otkazao svoj dolazak ili kako bi se broj mladića i djevojaka na nekom druženju barem približno izjednačio. Premda isprva ozlovoljen tom spoznajom, Fellows, tad već s diplomom dramskih umjetnosti u džepu, ubrzo shvaća da mu to što nitko ne obraća pozornost na njega omogućuje da poput mušice na zidu, neometano upija sve tajne mlade britanske elite. Mnoge će od tad zabilježenih crtica kasnije pretočiti u retke svojih iznimno uspješnih scenarija i diljem svijeta rasprodavanih romana, naročito onog naslovljenog “Snobovi”, što je društvena optužba s kojom se i sam nekoliko puta za života morao suočiti, naročito nakon uspjeha “Downton Abbey”. Najprije se u medijima pojavila glasina kako je gostima na prijamu povodom predstavljanja serije zabranio da se u njegovoj rezidenciji pojave noseći “seljačke, plave traperice”. Ta se optužba pokazala lažnom, no nije trebalo dugo čekati na novi medijski udarac, pojavio se već 2011., nakon što mu je tadašnji britanski premijer David Cameron dodijelio plemićku titulu baruna i posjede u Zapadnom Staffordu. Već su se tad u britanskim medijima pojavile spekulacije o, ako ne legitimnosti, a ono ispravnosti tog izbora jer se novopečeni barun Fellowes našao u skupini promoviranih čiji su članovi torijevcima u kampanji darovali ukupno 4,6 milijuna funti, no pravi je skandal izbio nedavno, u rujnu 2021., kad se Fellowes našao u skupini s još dvadeset i trojicom lordova osumnjičenih za financijske malverzacije. Ni jedan od njih, naime, nije povjerenstvu dostavio podatke o svojem financijskom stanju niti o poslovanju kompanija u čijim se nadzornim odborima ili upravnim vijećima nalaze.
Sve to, čini se, nije bilo dovoljno da Fellowesa kao pisca skine s trona najčitanijih suvremenih autora povijesnih drama, polju na kojem je i danas uspješniji od Julije Quinn, autorice romanesknog predloška za televizijski fenomen “Bridgerton”.
Zanimljivo je, zapravo, što “Bridgerton” i sva djela Juliana Fellowesa, od Oscarom nagrađenog scenarija za film “Gosford Park” preko uspješnih romana “Prošlo nesvršeno vrijeme”, “Snobovi” i “Belgravia” dijele zajedničku, u suvremenosti iscrtanu crtu opisane povijesti. Svi su predstavljeni likovi, naime, živi, prikazani s približno jednakom količinom mana i vrlina, bez potrebe za plošnim “dobročinstvom” gospodara i “nakaradnom ružnoćom” služinčadi, na čemu su ustrajali neki raniji, manje uspješni autori žanra. Osim toga, svaki od Fellowesovih likova ima dobro promišljenu, razrađenu priču pomno isprepletenu s pričama drugih likova pa tako ni jedan kraj ne ostaje nepovezan s tuđim počecima. Osim toga, i možda najvažnije, Fellowesovo je pisanje taman dovoljno upućeno da u svojih čitatelja i gledatelja stvori dojam povijesne upućenosti, ali nipošto i povijesne opterećenosti, pa o povijesno važnim temama, poput pada aristokracije za Prvog svjetskog rata, saznaju kroz optiku svakodnevnog žargona i događanja.
Istim je principom gradio priču svojeg novog projekta, dramske serije “The Gilded Age” (Pozlaćeno doba), čije prikazivanje počinje ovoga ponedjeljka, 24. siječnja, o razdoblju druge polovice 19. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, vremenu kad su, zahvaljujući industrijskoj revoluciji, daljine progutane željeznicom, a mnoga su stara bogatstva nestala u pari. Priča, zasad samo u obliku desetodijelne ekranizacije Fellowesova scenarija, prati nekoliko obitelji starih njujorških bogataša nespremnih priznati poraz pred neizbježnošću bogatstva željezničkog magnata Georgea Russella i nametljivom prisutnošću njegove žene Berthe. Fellowesa je čađa skrivena ispod pozlate toliko zaintrigirala da je najavio kako će, osim serije, ponovno duboko smještene u povijesno razdoblje, ali sa snažnim suvremenim odjekom, napisati i knjigu o tom razdoblju sjevernoameričke povijesti, a prve vibrantne, duhom ispunjene epizode novog projekta otklanjaju svaku sumnju i stoje kao čvrsti dokaz da suvremeni pandan romantičnoj Jane Austen na sjaju ne gubi i izvrsno funkcionira i s druge strane “Bare”.
