Koja je prva asocijacija koja nam padne na pamet na spomen znanstvene fantastike? Obično pomislimo, barem u mojemu slučaju, na jedan zatvoren i samom sebi dovoljan svijet koji funkcionira po svojim pravilima, ne mareći mnogo za “ostatak svijeta”. Druga pomisao je da ZF pisci dolaze iz tehnološki najrazvijenijih dijelova svijeta, uglavnom iz SAD-a i Velike Britanije, odakle potječe i većina najznačajnijih pisaca ovog žanra, bez obzira na neke pisce, primjerice na ruske autore braću Arkadija i Borisa Strugackog ili na Poljaka Stanislawa Lema, koji nesumnjivo spadaju u same vrhunce ovoga književnog žanra.
Što onda reći o znanstvenoj fantastici nastaloj u Kini? Vjerujem kako ni najveći zaljubljenici žanra izvan Kine o tome nisu znali gotovo ništa sve do pojave trilogije “Sjećanje na prošlost Zemlje” Liu Cixina, koju čine romani “Problem triju tijela”, Mračna šuma” i “Kraj smrti”. Trilogiju je u Hrvatskoj objavila naklada Vuković&Runjić, s tim da treći dio trilogije, “Kraj smrti”, još nije objavljen i čije se objavljivanje očekuje uskoro. Prvi dio, “Problem triju tijela”, preveo je s engleskog Mirel Komad, a “Mračnu šumu” prevela je Katarina Penđer, i to s kineskog. Odmah nakon što je na engleski preveden “Problem triju tijela”, Cixinova trilogija postala je svjetska senzacija, uz laskave kritike ponajvećih književnih ZF autoriteta, poput Georgea R. R. Martina, koji je ovaj roman nazvao “prijelomnom knjigom žanra” kao “jedinstven spoj znanstvenih i filozofskih domišljanja, politike i povijesti, teorije urote i kozmologije”. Neki časopisi, poput London Review of Books i New Yorkera, što stoji u opremi knjige, otišli su u svojim pohvalama i korak dalje: London Review of Books ovaj je roman opisao kao “možda najambicioznije ZF djelo u povijesti žanra”, a New Yorker je usporedio Cixina s Arthurom C. Clarkeom i nazvao ga “kineskim odgovorom” na ovog, možda najvećeg pisca ZF literature. Roman je godinu dana nakon objavljivanja u SAD-u, 2015. godine, nagrađen Hugom, jednom od najuglednijih ZF književnih nagrada. Čak je i kineski književni nobelovac Mo Yan, što je mali kuriozitet, pohvalio “izuzetnu originalnost Liua Cixina”.
Liu Cixin rođen je 1963. godine u Pekingu. Kao najvažnije uzore pri pisanju navodi Georgea Orwella, Arthura C. Clarka i Tolstoja. Pritom ističe Clarkovu maštu kojom opisuje odnos čovjeka i univerzuma te Tolstojev “raskošan i dubok opis stvarnosti”. Odrastao je u pokrajini Yangguan na sjeveru Kine, kamo su njegove roditelje u vrijeme kulturne revolucije poslali po kazni, na rad u rudnicima. Osim spomenute trilogije, objavio je još pet romana. U rujnu 2020. godine Netflix je otkupio prikazivačka prava na Cixinovu trilogiju. Međutim, nakon jednog intervjua koji je Cixin dao za The New Yorker našao se na udaru rigidne “kulture otkazivanja”. Zamjeralo mu se to što izbjegava kritički govoriti o politici u svojoj zemlji. U spornom intervjuu izjavio je “da demokracija nije primjerena modernoj Kini”, kao i to da Kinezima “nije stalo do individualnih sloboda”. “Ako biste malo olabavili stanje u zemlji, posljedice bi bile katastrofalne”, izjavio je tom prilikom. Zbog tih izjava pet je republikanskih senatora zatražilo od Netflixa da preispita svoj ugovor s Cixinom. U autorskom pogovoru američkog izdanja romana “Problem triju tijela” Cixin se dotiče i ovog pitanja: “Kao pisac znanstvene fantastike koji je počeo kao ljubitelj, ne rabim svoja djela za prikrivenu kritiku sadašnjosti. Mislim da je u znanstvenoj fantastici najprivlačnije stvaranje brojnih izmaštanih svjetova izvan stvarnosti.”
Liuova trilogija usredotočena je na znanstveni razvoj i ekološku katastrofu, koje dolaze ruku pod ruku, kao i na probleme znanosti koji proizlaze iz ideoloških ograničenja. Iako uporno tvrdi da ne želi preko znanstvene fantastike opisivati društveno političku stvarnost, teško se oteti dojmu da u svojoj mračnoj kreaciji Trisolarisa, mračnog totalitarnog društva kreiranog po uzoru na Georgea Orwella, Cixin nije koristio iskustva suvremenoga kineskog društva. Na jednome mjestu u “Mračnoj noći”, kao hommage Orwellu, jedan od Cixinovih likova izgovara znamenitu rečenicu iz Orwellove “1984.”: “Sastat ćemo se ubrzo tamo gdje nema tame.” Drugi dio trilogije, “Mračna noć”, odvija se dvije stotine godina u budućnosti, kad se ljudska civilizacija priprema za invaziju trisolarske ratne flote, kojoj treba 450 godina da sa svojeg matičnog planeta stigne do Zemlje. Završni dio trilogije Cixin je, prema vlastitim tvrdnjama, zamislio kao “čisti znanstvenofantastični roman” koji je ispunio “višedimenzionalnim i dvodimenzionalnim univerzumima.”
Radnja uvodnog dijela romana “Problem triju tijela”, nazvanoga “Godine ludila”, odvija se tijekom kulturne revolucije, točnije 1967. godine, kad represija režima prema intelektualcima dostiže svoj vrhunac, nakon što je partijsko rukovodstvo godinu dana ranije pozvalo studente i učenike da slobodno kritiziraju i napadaju partijske dužnosnike na nižim razinama i svoje profesore na fakultetima pod sloganom “opravdano je pobuniti se”, što je dovelo do masovnog terora, ali i oružanih frakcijskih sukoba unutar Crvene garde, kako je nazvana ta militantna organizacija mladih. Roman počinje scenom javnog linča profesora Ye Zhetaija, uglednog fizičara sa Sveučilišta Tsinghua, koji su izvršili crvenogardijci, među kojima je i jedna od Zhetaijevih kćeri, Ye Wenxue, crvenogardistica koja je koju godinu kasnije nastradala u spomenutim frakcijskim sukobima. Druga Zhetaijeva kći, sušta suprotnost svojoj sestri, Ye Wenjie, astrofizičarka, jedan od glavnih junaka romana, u to je vrijeme imala četrnaest godina i taj joj je događaj obilježio život.
Radnja romana se zatim premješta četrdeset godina poslije, kad policijski istražitelj Shi Qiang, uz astronoma i sociologa Luo Jija jedini lik koji se pojavljuje u oba prva dijela trilogije, vrbuje mladog znanstvenika Wanga Miaoa, koji se bavi razvojem ”nanomaterijala”, i ubacuje ga u tajanstvenu organizaciju Granice znanosti, koja predstavlja prijetnju ljudskoj civilizaciji i koja svoje ideje širi preko internetske igre “Tri tijela”, u kojoj su gotovo izbrisane granice između stvarnosti i virtualnog svijeta, gdje dolazi do izražaja zadivljujuća Cixinova imaginacija pri kreiranju novih i originalnih svjetova. Tu saznajemo da je Ye Wenjie, prilikom višegodišnjeg sudjelovanja na tajnom vojnom projektu “Crvena obala”, stupila u kontakt s izvanzemaljskom predatorskom civilizacijom, Trisolarisom, koja je na mnogo višem stupnju razvoja od Zemlje, i pozvala ih da dođu na Zemlju, da unište ljudsku civilizaciju, što je njen način da se osveti za smrt oca.
Glavni lik drugog dijela trilogije, “Mračna noć”, je “zidozornik” Luo Ji, kojeg Trisolarska civilizacija, iz nepoznatih razloga, smatra glavnom prijetnjom u svom planiranom pohodu na Zemlju, a koji je proveo dva stoljeća u hibernaciji. U ovom dijelu Cixin detaljno opisuje Trisolarsku civilizaciju, smještenu na planetu oko kojega kruže tri sunca, koja, kada dođu u određeni međusobni položaj, izazivaju kataklizmu, Sudnji dan, te civilizacija kreće iznova, od početka. Zbog toga žele doći na Zemlju i tu zasnovati vlastitu civilizaciju koja će se nesmetano razvijati. Upravo u ovom detalju dolazi do izražaja glavni Clarkov utjecaj na Cixina kad je riječ o ovoj trilogiji, u tom svijetu koji se po nekom preciznom vremenskom itineraru uvijek iznova obnavlja, više od dvije stotine puta u svojoj povijesti. Cixin kao da ovim motivom višestruko umnaža svijet iz Clarkove “2001.: Odiseje u svemiru”, gdje se na jednom zatvorenom krugu susreće visokotehnološki razvijena ljudska civilizacija s onom iz vremena Postanka.
Uvijek kad se povede riječ o ZF-u, postavlja se pitanje konteksta koji ovaj žanr zauzima u svijetu “ozbiljne književnosti”. Ova trilogija ima cijeli niz izvrsno obrađenih književnih motiva, od opisa Kine u doba kulturne revolucije, što je i autobiografski detalj, pa do, po mojemu mišljenju,
najdojmljivijeg književnog motiva u trilogiji, koji govori o tome kako mitovi prerastaju u religiju, što se događa istodobno i na Zemlji i na Trisolarisu. U već spomenutom američkom predgovoru romanu “Problem triju tijela”, Cixin se na određeni način dotiče i ovog problema, dajući neku svoju definiciju književnosti, koja zvuči gotovo poput manifesta, koji će, vjerujem, s oduševljenjem dočekati svi ljubitelji ZF-a: “Oduvijek smatram da najveće i najljepše priče u povijesti čovječanstva nisu ispjevali putujući bardovi niti napisali dramatičari i romanopisci, nego ih je ispričala znanost. Priče znanosti daleko su veličanstvenije, monumentalnije, angažiranije, dublje, uzbudljivije, neobičnije, strašnije, tajanstvenije, pa čak i emocionalnije od onih koje pripovijeda književnost. Samo što su te divne priče zaključane u hladnim jednadžbama koje većina ljudi ne zna čitati.”
