Za svoj je rad dobila niz strukovnih priznanja, među kojima i pet pulskih Zlatnih arena, a od prošle je godine članica američke Akademije filmske umjetnosti i znanosti (AMPAS), udruge koja glasovima svog članstva dodjeljuje najprestižniju svjetsku filmsku nagradu Oscar. Povodom ovogodišnje dodjele Oscara, Ana Bulajić Črček - među kolegama poznatija kao Nana - ljubazno je pristala na razgovor za Express, a povod je film Kristijana Milića 'Božji gnjev' na kojem je radila. Film je ekranizacija istoimene knjige našeg autora Josipa Mlakića.
Express: Nedavno ste postali članicom AMPAS-a. Tko su članovi te udruge i kako se postaje članom? Kako ste vi postali dio Akademije?
Prošle godine, negdje u kasno proljeće, dobila sam poziv Akademije s pitanjem jesam li voljna postati članicom te zaista fantastične zajednice najvećih i najboljih filmskih profesionalaca na svjetskoj razini. Naravno, odgovorila sam pozitivno. Velika je čast i priznanje biti dio te obitelji. Članom se postaje na nečiji prijedlog, odnosno nominaciju. Ne znam tko je mene nominirao, tu informaciju nemam i tim više je uzbuđenje i dan danas prisutno. Naime, hoću reći, očito je moj rad zapažen, kolege prate svjetsku kinematografiju, dosege te način rada i djelovanja u svakoj domeni te industrije. Ono što me posebno veseli je da sam nominirana na temelju dva hrvatska filma: "Broj 55" u režiji Kristijana Milića te "Illirycvm" u režiji Simona Bogojevića Naratha. Za oba sam nagrađena Zlatnom arenom za masku. Veseli me i članstvo u Europskoj filmskoj akademiji (EFA). Ta zajednica pruža vjeru u opstanak europske kinematografije, sa sjajnim vodstvo, od Juliette Binoche, preko Mikea Downeya, Ade Solomon, Joanne Szymanske, do Danijela Hočevara, zaduženog i posvećenog ovim našim geografskim širinama. Na temelju iskustva, a i u dubokoj vjeri, europski film može opstati samo u suradnji i kolaboraciji više zemalja i to je zapravo jedino moguće.
Proces glasovanja je utvrđen pravilnikom Akademije. Glasanje je tajno, o tome se ne govori niti se objavljuje ni na kakvoj platformi ili društvenim mrežama.
Express: Hrvatski kandidat u kategoriji kratkog filma, 'Čovjek koji nije mogao šutjeti' Nebojše Slijepčevića, nažalost nije osvojio Oscara...
Iskreno sam vjerovala i glasno navijala za naš film. Izuzetan je uspjeh koji je taj film postigao i ranije, a bilo bi fantastično da se svim dosadašnjim nagradama pridružio i taj najpoznatiji kipić. Kratkometražni film je forma koju publika, nažalost, povremeno i vrlo malo prati, jer nema niti gdje pratiti. Možda se sada taj odnos promijeni.
Express: Nagrade su dakako važne u filmskoj industriji. Spomenuli ste da ste osvojili Zlatne arene za 'Broj 55' i 'Illyricvm'...
Da, uz ta dva filma osvojila sam još tri Arene, za filmove "Lea i Darija" u režiji Branka Ivande, "Libertas" u režiji Veljka Bulajića, te "Božji gnjev" u režiji Kristijana Milića. Za sada sam osvojila pet Arena. Rekli su mi neki kolege da nema dalje od četiri - mislim da je to neka greška! (smijeh)
Express: Kako ste uopće izabrali svoju karijeru? Kad ste znali da želite biti masker na filmu? Nema baš puno djece koja sanjaju o tome da postanu maskeri i majstori specijalnih efekata...
Imala sam sreću i priliku vrlo rano vidjeti i osjetiti što znači filmski set, zahvaljujući danima i mjesecima provedenim na snimanjima, kad god bi moj tata snimao film. Osim što je to bilo onako normalno, odnijeti sendvič za pauzu - nekada nije postojalo pravilo prehrane na filmskom setu, čak i kad sam ja počela raditi, svi smo nosili nešto od kuće - ja sam zaista uživala i veselila se svakom danu kad bi bila prilika otići na set. Sjedila sam uz tonca, i bila jako tiho, vrtila se po sektorima i gledala što i kako rade u pripremama za scene tog dana i nekako se najviše zadržavala baš u šminki. Vrlo rano sam se zakačila na tu udicu. Naravno, kasnije sam shvatila da je to vrlo fizički naporan, kreativno zahtjevan, financijski nepouzdan i neizvjestan način egzistencije, no najljepši posao koji sam mogla zamisliti.
Express: U kojoj je mjeri odrastanje uz oca slavnog redatelja usmjerilo vaš životni put? Je li vam činjenica da ste kći Veljka Bulajića pomogla na počecima karijere? Pretpostavljam da su vam sva vrata bila otvorena?
Moj tata je bio sve prije nego netko tko bi otvarao vrata ili intervenirao. Kako za moju sestru koja je liječnica, tako i za mene. Njegov je postulat bio: radi i samo puno radi, dokaži se, neću je ništa da se ne bi reklo... A ljudi i kolege koji su njega voljeli i poštovali, sa simpatijama su gledali na mene i moje početke, baš kako su oni drugi vješto i rado zatvarali vrata. Dapače, mislim da mi je prezime u puno slučajeva bilo otegotna okolnost. No, nemam ja problem s time, niti bih očekivala ikakvu protekciju, niti mislim da bi to bilo ispravno. Svi mi radimo profesiju koju smo odabrali, za koju smo se školovali i jedino o nama ovisi kako i koliko ćemo napredovati, kako ćemo se ostvariti, što ćemo iza sebe ostaviti. Malo sreće dobro dođe, obitelj i puno dragih kolega su uvijek vjetar u leđa, a osjećaj odgovornosti prema projektu osnova je profesionalnog postojanja s bilo kakvim vratima koje se lako ili teško otvaraju.
Prvi strani film na kojem sam radila je "La putain du roi", sniman u Italiji, u režiji Axela Cortija, s Valerijom Golino i Timothyjem Daltonom u glavnim ulogama. Radila sam na mnogo koprodukcija koje su se snimale kako u bivšoj državi tako i u Hrvatskoj. S nekim autorima ostvare se sjajne suradnje, ponovo vas pozovu. Također i s produkcijskim kućama, kako našima, tako i u inozemstvu. Lijepo je biti dio stalnog tima, sjajno je veseliti se pozivu na svaki sljedeći projekt. Često se o nekim filmovima priča godinama unaprijed pa kad konačno dođe do realizacije svi smo na 100 posto adrenalina i ne damo da nam nešto ili netko pobrka plan.
Express: Na koji film na kojemu ste radili ste najponosniji? Najslavniji je vjerojatno "Gladijator" koji ste snimali na Malti. Kakva iskustva nosite s Malte?
"Gladijator" je bio fantastično iskustvo. Tamo je vrata, nama filmskim radnicima iz Hrvatske, otvorio Branko Lustig. Te velike i raskošne produkcije nauče te prije svega željeznoj disciplini, radnoj i fizičkoj. Dugi radni dani, po 18 i više sati, a maksimalna koncentracija i apsolutna posvećenost se podrazumijevaju. Vrlo rijetko ima praznog hoda. Profesionalizam je na najvišem nivou u svakom segmentu. Odlična škola svima koji se eventualno dvoume oko izbora profesije. Znate, na filmu je vrlo jasno koliko vremena je planirano za neku scenu i to se naprosto mora snimiti, padao snijeg ili je minus 15 ili prži sunce. Te neke faktore mora se znati i moći savladati ili ignorirati, a zapravo to publiku ionako ne zanima. Zanima ju samo gotov proizvod.
Express: Surađivali ste s velikanima filmske umjetnosti, kako stranim tako i domaćim. Tko je od njih na vas ostavio najsnažniji dojam u ljudskom smislu?
Ovo je stvarno teško pitanje. Toliko divnih umjetnika sam upoznala, od režisera, glumaca, direktora fotografije, kostimografa, scenografa, montažera, mojih kolega slikara maske, ma ta lista je preduga. S nekima sam kontinuirano u kontaktu. Čujemo se, posavjetujemo, pričamo o projektima. Kako su mene zvali iz Los Angelesa nakon potresa, tako sam ja instantno zvala sada kad su požari doveli pola grada u opasnost. Doba covida je vratilo neke kontakte. Svi su bili zabrinuti, prvo radi virusa, kasnije radi egzistencije jer je filmska industrija bila - i još je - ozbiljno pogođena svakom takvom nepogodom. Najprije stradaju umjetnici. Kultura ipak nije na prvom mjestu, nažalost.
Express: Ovih dana u kinima će se naći hollywoodski postapokaliptični mjuzikl "O'Dessa" snimljen pretprošle godine u Hrvatskoj, na kojemu ste radili masku. Što nam možete reći o tom filmu?
Film je snimam sada već predlani. Ja sam bila make up designer i to je bio jedan od većih i zahtjevnijih filmova na kojima sam radila. Sniman je gotovo 100 posto u Hrvatskoj, s većinski hrvatskom filmskom ekipom, s pojedinim hrvatskim šefovima sektora, što je posebno važno istaknuti. Na poziv Erike Milutin, glavne producentice i vlasnice Embassy films iz Dubrovnika, te na preporuku prema Searchlight studiju, nakon par intervjua, razrade, prijedloga rješenja likova i slično, redatelj Geremy Jasper i producenti odlučili su da sam ja osoba koja će biti make up designer za taj film. Još nisam vidjela konačnu verziju filma, silno me zanima. Vjerujem da je odličan. Muzika je genijalna, likovno je prezanimljiv, vidjet ćete. Jako puno likova, puno prostetike, karakterizacije, zavidinih količina statista, a i moj tim je na neke dane brojao po 10-15 kolega, što je dodatna vrijednost, dodatna odgovornost i poseban gušt. Toliko znanja, vještine, talenta i prijateljstva na jednom mjestu. Zaista sam zahvalna.
Express: Kakvi su općenito uvjeti snimanja za strane produkcije u Hrvatskoj? Jesu li strani filmaši uglavnom zadovoljni? Ima li prostora za napredak i što bi Hrvatska trebala napraviti da privuče najveće svjetske filmske projekte?
Naši filmski radnici su potvrđeno kvalitetni profesionalci. To se zna i s time se u toj branši računa. Sjajni kreativci, ozbiljni radnici, a ide nam u prilog i činjenica da na domaćim produkcijama vrlo često vodimo bitku s budžetima pa se znamo snaći te s manjim mogućnostima napraviti veći rezultat. To je opet posljedica strasti, znanja i posvećenosti, a toga nam ne fali. Sigurna sam da bi nam povećanje povrata poreza, o čemu mora odlučiti država, donijelo nove projekte i vratio stare suradnike. Također, treba dodatno educirati mlađe ljude za neka deficitarna zanimanja. Svi se povremeno nađemo u problemu kad trebamo suradnike.
Express: Veljko Bulajić učio je tajne filmske umjetnosti od najvećih talijanskih i svjetskih redatelja, sprijateljio se s mnogima od njih, godinama se s njima družio. Vi ste također još kao dijete upoznali brojne zvijezde?
Jesam. Kao što se u kući zubara priča o protezama, tako se kod nas pričalo o filmu. Brojni su tatini prijatelji i suradnici prošli kroz naš stan, meni se to nije činilo ni po čemu posebno pa nisam o tome niti pričala. Tek kad sam malo odrasla, shvatila sam neke veličine koje su rado pojele filanu papriku ili štrudlu u našoj kuhinji.
Veljko je stajao iza svojih filmova, kao i iza svojeg mišljenja te priča koje je pričao kroz filmove. Filmovi poput "Vlaka bez voznog reda", "Uzavrelog grada", "Obećane zemlje", u centru interesa imaju čovjeka u određenom razdoblju i političkim odnosima koji dovode do psihičkog loma, raspada obitelji, besmisla ideologije. Gledanje na njegov opus samo kroz prizmu "Bitke na Neretvi" vrlo je površno. Uz, naravno, fakt da je taj film najgledaniji, najnagrađivaniji, nominiran za Oscara za najbolji strani film.
Express: Koji je svoj film smatrao najboljim?
Mislim da je, osim "Bitke na Neretvi", volio "Kozaru", "Vlak bez voznog reda", "Skopje 63", "Atentat u Sarajevu", "Čovjeka koga treba ubiti", "Obećanu zemlju"... Kako kada, znao se i sam začuditi nekim režijskim rješenjima kad bi ulovio neki od svojih filmova na televiziji.
Express: Zajedno s njim radili ste i na njegovom posljednjem, nedovršenom filmu "Bijeg do mora"...
"Bijeg do mora" nažalost još nije završen.
Express: Vaš otac umro je prije nešto manje od godinu dana. S obzirom na crnogorsko porijeklo, je li on od hrvatskog društva i države dobio počasti koje bi odgovarale njegovom doprinosu hrvatskoj kulturi? Je li Hrvatska možda bila nepravedna prema njemu?
Veljko je svakako bio priznati umjetnik. U Hrvatskoj je dobitnik nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, kao i godišnje nagrade Vladimir Nazor. Dva puta je primio nagradu Grada Zagreba. Njegov rad je cijenjen i poštovan. A njegov angažman u promicanju hrvatske kulture mislim da ne trebam posebno naglašavati. Odgovor na prethodno pitanje je pola odgovora i na ovo. Kao jedan od filmskih autora koji su sudjelovali u radu na filmu "Bijeg do mora", i ja kao i ostali čekam rasplet situacije i isplatu honorara, a kao kći vjerujem da gdje ima volje ima i mogućnosti kako bi njegov posljednji film ugledao svjetlo dana i mrak kino dvorane.
