U proljeće 2011. godine snažna je oluja pogodila obalu Gaspé, kao i ona 164 godine ranije. Nakon što se smirila među granama i lišćem otkrivene su ljudske kosti. Znanstvenici su pokrenuli istragu kako bi riješili međunarodni misteriji star više od stoljeća i pol.
Nedavno je nakon analiza kostiju otkriveno kako su te kosti od irskih migranata koji su u Kanadu krenuli za vrijeme velike glad, no do nje nisu nikada stigli. Utopili su se u brodolomu 1847. godine. I to pred vratima svog novog doma.
Njihova otkrića dolaze u trenutku kada su masovne migracije u zemlju ponovo postale dio vijesti. Njihova otkrića pokazuju dio kanadske i irske povijesti, a ostaci bi trebali biti pokopani sljedećeg mjeseca.
"Uz pomoć znanosti i tehnologija otkrili smo ovu priču, koja nas i podsjeća na našu povijest", kaže Mathieu Côté iz Forillon National Park.
U ožujku 1847. godine 200 ljudi naguralo se u mali brod Carricks of Whitehaven, koji je putovao iz Sliga, sa sjevera Irske u Quebec u Kanadi. Većinom je bilo riječ o ženama i djeci, koji su bolovali od tifusa, kolere i dizenterije. Svi su najvjerojatnije gladovali, piše Washington Post.
Od njih 200 preživjelo ih samo 48
Po dokumentarcu Lost Children of the Carricks to su najvjerojatnije bili ljudi koji su radili na imanju bivšeg premijera Ujedinjenog kraljevstva Henry Johna Templea, lorda Palmerstona. Bio je on jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji, sa imanjem koje se pružalo na 20.000 jutara i na kojem je radili 14.000 zakupaca.
Bez obzira koliko je bio moćan nije se mogao oduprijeti bolesti krumpira koja je uništila Irsku i uzrokovala Veliku glad. Nakon što su oni prestali plaćati zakup, Palmerston ih je izbacio, no za razliku od drugih zemljoposjednika, poslao ih je na brodove za Sjevernu Ameriku.
Kada je krenuo iz luke Sligo, bio je samo jedan do stotine brodova koji su krenuli prema Kanadi iz Irske te "crne '47", na vrhuncu Velike gladi. Vjeruje se kako je milijun ljudi otišlo iz zemlje, a još milijun ljudi umrlo je od gladi.
Uz glad i iseljavanje četvrtina Iraca od njih ukupno osam milijuna nestalo je tijekom samo četiri godine. No taj put u bolju zemlji nije uvijek bio uspješan, jer su izbjeglice slijedile i sve te bolesti. Tako putovanja nije preživjelo njih puno, nekada ih je više umrlo nego što ih je preživjelo, pa su brodovi dobili nadimak "brodovi lijesovi".
Čak i ako su izbjegli bolesti nije bilo garancije da će sigurno tići do obale, od gotovo 400 brodova koji su krenuli prema Kanadi, svaki pet do obale nije stigao. Do 28. travnja 1847. godine, Carricks je na putu bio mjesec dana. Prilikom dolaska do Cap-des-Rosiers pogodila ih je oluja.
"Pogodio ih je jak vjetar, veliki valovi i oluja. Plutali su u plićaku i razbili se u komadiće za samo dva sata", piše u magazinu John Bull.
Od 200 putnika samo ih je 48 preživjelo, a jedna od njih, 12-godišnja djevojčica, opisala je nesreću.
"Nakon neugodna i teška 23 dana kapetan je pogriješio u izračunima tijekom velike oluje, i po noći pogodio je u okrutni rt", napisala je Margaret Grant MacWhirter u svojoj povijesti te regije "Treasure Trove in Gaspé and the Baie des Chaleurs" iz 1919. godine.
Kosti su bile rastopljene, gotovo raspadnute
"Nekolicina je preživjela, nakon sati hladnoće, gladi i straha kojeg ne možete ni zamisliti. U pomoć su stigli i mještani i ljubazno pristupili izmučenima preživjelima. Bio je sto strašan prizor, cijeli taj potez plaže prepun mrtvih tijela. Dva su dana kola prevozila mrtve u duboke jarke u blizini mjesta nesreće", riječi su preživjele, koje je napisala u svojoj knjizi.
Više o polovice mrtvih nikad nije pronađeno.
Malo je toga o nesreći zapisano. Neki su se preživjeli smjestili u okolnim područjima, pa se tako priča o mrtvima na obali prenosila s koljena na koljeno. 1900. godine župa sv. Patricka u Montrealu napravila je spomenik žrtvama u blizini mjesta za koje se mislilo da je neoznačena grobnica. Poslije mu je dodano i brodsko zvono, kojeg su našli naplavljenog na obali gotovo 600 kilometara od mjesta nesreće.
Kosti su pažljivo otpakirane na Sveučilištu Montreal, jedan kostur bio je oko 30 posto kompletan, uz minijaturnu lubanju. Većina ostalih bili su samo komadići zuba i malih udova.
"Kosti su bile gotovo rastopljene, gotovo raspadnute", naglašava Cote.
Kosti su bile jako krhke i loše očuvane, i poslali su ih na testiranje u Španjolsku u nadi da će otkriti njihov DNK.
"Tijela su pokopana na plaži gdje su samo kamenja, bez puno tla ili pijeska, pa je to kamenje pritisnulo ostatke kostura", naglašava Isabelle Ribot.
Nakon naprednih i opširnih testiranja otkrili su da su to kosti troje djece, dvoje između 9 do 11 godina, i jednog između 12 i 15 godina, i da su imali manjak vitamina D. Drveni gumb kojeg su pronašli na mjestu dolazi iz 19. stoljeća.
Tijela su zakopana u masovnoj grobnici
Vijesti o kostima stizale su i dalje, a nekada su pronašli kosti i u morskim kitovima. No 2016. godine prilikom restauriranja staze za trčanje uz plažu, pronašli su još kostura, onih za koje je bilo jasno da su ljudski.
Nakon mjeseci iskopavanja, pronašli su dodatnih 18 setova ostataka.
"Bilo je to puno veće otkriće", naglašava Ribot.
I dokazi su upućivali na taj brodolom. Tijela nisu bila zakopana u ljesovima već u masovnoj grobnici. Bili su različitih uzrasta, ne samo mlađa djeca i stariji. Devet odraslih, tri adolescenta i šestero djece. Najteže otkriće bilo je ono naznaka zuba nerođenog fetusa.
"Bilo je to jako emotivno", rekla je.
Ovi su bili puno bolje očuvani zbog čega je bilo moguće i dodatno testiranje i analiza.
"Kosti su poput knjige. Daje vam odgovor na povijest pojedinca, što je jeo, je li se selio, a i do kada je bio dojen kao dijete", kaže Ribot.
Kosti su pokazivale da je riječ o seljacima koji su preživljavali gotovo samo na krumpiru.
"Njihova prehrana bila je je siromašna proteinima. Gladovali su, što se moglo i vidjeti po kosturima", kaže.
Niti je bilo znakova potrošnje kukuruza, kao kod Amerikanaca ili u bogatijim dijelovima Europe.
Početkom srpnja 21 komplet ostataka bit će pokopan.
