„Tolerancija. Što uopće znači ta riječ?“ zapitala se Tina Hajon, filmska producentica i selektorica na filmskim festivalima. Tolerancija, naime, nosi u sebi upisanu negativnu kontaciju spram onoga kojeg se „tolerira.“ „Zašto bih morala biti tolerantna prema nekome tko je od mene drugačiji? Ako sam pedantna osoba, mogu biti tolerantna prema nekome šlampavom ili neurednom, ali prema nekome koga smatramo drugačijim? Nema potrebe da ga toleriram, uvažavam ga. Poštujem.“
Na tom tragu uvažavanja i uključivanja drugih u kulturne sadržaje ili povećavanja dostupnosti kvalitetnih kulturnih i umjetničkih sadržaja što većem opsegu publike od 2015. djeluje i njezina udruga Pari Pikule, nositelj Tinina posljednjeg važnog projekta, „Filma koji uključuje.“ Ovog puta radi se o približavanju audiovizualnog sadržaja slijepim i slabovidnim osobama. Još od studija na rimskom sveučilištu za audiovizualnu umjetnost duboko uronjena u svijet filmskog, Tina Hajon vrlo je brzo razvila interes za radom na filmskim festivalima i razvojem (postojeće) publike kao i stvaranjem nove. Film ju je, uostalom, i naveo da se trajnije nastani u Hrvatskoj. „Iako sam svoje prve godine provela u Milanu, a školovala se u Rimu, odrastanje u dvojezičnoj obitelji omogućilo mi je da obje kulture doživim bliskima pa, zapravo, preseljenje u Hrvatsku nisam doživjela kao odlazak odnekud ili povratak nečemu. Ovamo me doveo jedan, mislila sam, kratkotrajan filmski projekt, no njegovo se trajanje produžilo i za njim su uslijedili novi.“
Danas je među njima i Sarajevski filmski festival čije je preklanjsko, posljednje pretpandemijsko izdanje i bilo uzrokom posvećenijem promišljanju o načinima prenošenja audiovizualnog sadržaja korisnicima oštećenog vida. „Mnogo sam razmišljala o audiovizualnom sadržaju i o dvjema komponentama koje ga čine kao i o dvama osjetilima koja omogućuju njegovo procesuiranje. No mnogi ljudi nemaju jedno od tih dvaju osjetila što me navelo da se zapitam kako oni doživljavaju audiovizualni sadržaj. Naime, uvijek valja razmišljati o publici i svatko tko stvara ili distribuira određeni sadržaj trebao bi to činiti s publikom na umu. A publika smo svi. Pitanja tko to i kako gleda te kako percipira viđeno natjerala su me da se zapitam kako ljudi sa senzornim oštećenjima percipiraju audiovizualni sadržaj. Osim toga, tema mi je i obiteljski bliska jer imam gluhonijemu polusestru izuzetno razvijenih vizualnih vještina. Ideja je u meni zapravo jako dugo vrila, no po povratku sa Sarajevskog filmskog festivala počela sam se njome intenzivno baviti, istraživati i promišljati.“
Usto je, kao voditeljica nacionalnog strateškog Projekta digitalizacije nezavisnih kinoprikazivača sudjelovala na Zimskom kinoprikazivačkom sajmu. „Ondje je održan jedan kratak okrugli stol o dostupnosti kulturnih sadržaja na kojem je prisustvovao i Antonio Pavlović, voditelja Centra za audiodeskripciju.“ On će joj kasnije postati važan suradnik i referentan izvor najaktualnijih informacija po pitanju audiodeskripcije. Iako pojam niti postupak nisu novi, prvo prikazivanje zvučnog filma za slijepe i slabovidne osobe održano je u New Yorku još 1929., u nas je pojam malo poznat. „Kad promišljamo o audiodeskripciji, moramo se zapitati što za slijepu osobu znači gledati film? Ne vide ništa i stoga im je potreban „pomagač“ koji će za njih slušati i prenositi im sve ono što se na ekranu ne čuje. Dosad su odlazili u kino-dvorane na organizirane projekcije ili u pratnji videćih osoba što je bitno utjecalo na njihovu samostalnost. Ako su u kinu bili bez pratnje, bilo je potrebno obavijestiti operatera kako bi se onda iz kabine mogla čitati audiodeskripcija koju bi posjetitelj mogao pratiti preko slušalica.“ No ističe da, zapravo, najveći broj slijepih i slabovidnih zbog tih prepreka u kinu nikada i nije bio. Željela im je stoga pružiti novo, drugačije iskustvo. „Isprva sam razmišljala o sklapanju partnerstva s nekom domaćom i perspektivnom IT tvrtkom, ali ispostavilo se kako bi postupak izrade aplikacije za audiodeskripciju bio ravan podvigu, odviše skup i vjerojatno neizvediv. Istražujući dalje, otkrila sam da bi takav postupak bio i iznimno nekorektan. Naime, istražujući sam naišla na podatak da je aplikaciju za audiodeskripciju MovieReading temeljenu na softveru kakav sam željela koristiti već stvorila, a potom i patent na globalnoj razini registrirala jedna talijanska kompanija. Stoga smo njihovu aplikaciju preuzeli i prilagodili je hrvatskom tržištu što je mnogo kratkoročniji i prihvatljiviji postupak. Prije nas to su učinili i u Švicarskoj, Litvi i dijelu Brazila.“
Iako je u Hrvatskoj tema posve nova, kaže da je u svijetu producenata i kinodistributera naišla samo na odobravanja. Kako se u razvijenim, socijalno osjetljivijim i inkluzivnijim društvima audiodeskripcija smatra još jednim oblikom titla ili prijevoda, nije naišla na probleme s kakvima se, primjerice, susreću pružatelji usluga u pretvaranju tiskane u zvučnu knjigu namijenjenu skupini slijepih i slabovidnih korisnika. Ipak, postupak izrade takvog prijevoda za jedan audiovizualan proizvod stoji oko 8 000 kuna pa se zasad u aplikaciji nalaze tek tri filma. Ne, ispravlja Tina Hajon, u aplikaciji se ne nalaze filmovi već zvučni zapisi onoga što se na ekranu događa, odnosno audiodeskripcije. „Korisnik može upaliti svoj uređaj i aplikacija „prati“ što se događa na ekranu i potom to, kao zvučni zapis, prenosi korisniku. Ako je riječ o filmu čiji jezik razumije, potrebno je „prevesti“ ono neizgovoreno dok je, kad su u pitanju jezici s kojima nije upoznat, potrebno prevesti i dijaloge.“
Bio je to slučaj s u aplikaciji dostupnim zapisom filma „Tajna Azurne obale.“ Uz ovu kriminalističku komediju, ondje su se našli i domaći filmovi, dokumentarni „Starac i Roda“ te igrani „Tereza37“. „Željeli smo pokriti različite formate i žanrove, kako bismo doprli do što većeg broja publike. Naravno, sve je bilo uvjetovano produkcijskim i distribucijskim popisima, onime što će u trenutku završetka našeg projekta biti dostupno u distribuciji. Birali smo naslove za najširu distribuciju, i za Kinomrežu i za multiplexe jer smo htjeli da se filmove može pogledati u što većem broju gradova.“
Zatvaranje uzrokovano pandemijom koronavirusa onemogućilo im je da aplikaciju predstave svim korisnicima do kojih su željeli doći, no održali su radionice u Zagrebu, Rijeci i Varaždinu. „U tim smo gradovima održali radionice za članove udruga slijepih i premijerno im prikazali isječke iz ova tri filma. Naravno da smo aplikaciju isprobavali i ranije, ali to je bio pravi test i bili smo presretni kad smo ga položili. Reakcije su bile krasne, nekima je ovo bio prvi susret s kinom pa smo radionicu iskoristili i da im objasnimo što je audiodeskripcija i kako funkcionira. To je samo dokaz da audiovizualan sadržaj, ako je kvalitetan, može biti prozor u drugi svijet.“
A filmska je umjetnost, duboko vjeruje Tina Hajon, tu da nam obogaćuje život i svakodnevicu. „Film je velik izvor znanja, duhovnost i zabave, izaziva znatiželju i ispunjava različite točke našeg postojanja. Da nema filma, umjetnosti i kulture život bi bio puno siromašniji. Stoga je dostupnost kulturnih i audiovizualnih sadržaja prijeko potrebna“, zaključuje.
