Oni su najbolje prodavali ‘gangsterski cool’ 90-ih

Puno je rođendana proslavljeno bez tuluma, posebno u zadnjih godinu dana. Mahanje preko ekrana se ne računa kao tulum, a ni puhanje svjećica na virtualnoj torti. Fun Lovin’ Criminals u 2021. slave čak dva rođendana pa najavom slavljeničke turneje pokazuju čvrstu nadu da neće morati feštati preko Zooma. Ove godine navršilo se 25 godina od izdavanja prvijenca “Come Find Yourself”, kao i 20 godina otkad je “Loco” postao najveći hit njihove karijere, zahvaljujući reklami za pivo. Momci računaju na skoru masovnu procijepljenost i veliki povratak koncertne sezone u listopadu. Oni su spremni, no ostaje vidjeti koliko je publika spremna na seriju nastupa koji trebaju podsjetiti na to kako je svijet izgledao u “starom normalnom”, u one davne dane kad su ljudi izlazili na svirke i dragovoljno razmjenjivali tjelesne tekućine s neznancima. Iako su ih i tad fanovi u velikom broju gledali kroz mobitele, snimajući kamerom za “vječnost” YouTubea, umjesto okom za “trenutak” mozga, barem su bili tamo, s digitalnim produžetkom ili bez njega. Fun Lovin’ Criminals bi u listopadu trebali obići Veliku Britaniju, a onda se 2022. vratiti koncertima i za ostatak Europe. Jer iako su njujorški fenomen, ujedno su i ona vrsta američkih glazbenih veterana koja čitavu karijeru najbolje kotira upravo na starom kontinentu. Već 25 godina ne miču se s lista izvođača europskih glazbenih festivala, a još se priča o 1999. godini i njihovu nezaboravnom nastupu na Glastonburyju, gdje su pred raspomamljenom gomilom hrabro demonstrirali koliko se njihov načelno klupski amalgam glazbenih žanrova i šarm reperskog storytellinga dobro lijepi u ovim dijelovima svijeta, čak i na velikim pozornicama s publikom od nekoliko desetaka tisuća mladih gladnih skakanja i crowd surfinga. Službeno priopćenje kaže: “Sa svijetom u zahodskoj školjci i svom neslogom i sranjem koje se događa, evo svjetla na kraju tunela. FLC prihvaćaju ponudu Ujedinjenih naroda da budu prvi maderfakeri koji će se vratiti to making rock and roll shows great again”. 

Na kraju krajeva, ovi se “kriminalci” zovu “fun lovin” - što im drugo preostaje nego optimizam? Ljudi koji su možda najbolje prodavali “gangsterski cool” devedesetih, a svakako najbolje spajali Barryja Whitea s hip-hopom i latino rockom, pozicionirali su se na sceni kao dobri rođaci iz New Yorka, stričevi i ujaci rado viđeni na svakoj fešti, kirvaju ili rođendanskoj proslavi. Toliko su nam puta uveseljavali rođendane da s razlogom očekuju kako će se ljudi pojaviti obilježiti njihov. Možda na prvi pogled i izgleda kao lik iz “Sopranosa”, ali Huey Morgan, frontmen i glavni šarmer u ekipi, nije karikatura wannabe talijanskog mafioza. Njegova majka je Portorikanka, a prgavost i naklonjenost ilegali naslijedio je od oca Irca. Bio je tinejdžerski delikvent, dilao je kokain i jednom završio iza rešetaka zbog krađe automobila. Kaže da se prijavio u marince kako bi izbjegao dodatne probleme sa zakonom, a imao je i ekipu koja je u njujorškom Lower East Sideu vodila pravu pravcatu kompaniju za odvoz smeća DiFontaine, dugo primarni izvor prihoda, dok je bend bio neka vrsta hobija. Ime grupe, u svakom slučaju, pristaje ekipi, a nju su u izvornoj postavi, pored Morgana, činili Brian “Fast” Leiser i Steve Borovini. S njima je sredinom devedesetih dijelio klupske pozornice kao demo bend za uveseljavanje publike u one noći kad gazda ne bi uspio bukirati veće ime. Na jednoj takvoj noćnoj veselici pojavio se i skaut legendarne diskografske kuće EMI. Dali su im priliku, ali kasnije ih je Huey otvoreno pljuvao, kao i ostale diskografe koji zbog eklektičnosti i neukalupljenosti zvuka nisu imali pojma što bi s njima ni kako bi ih promovirali. 

Godina je 1995. i novi val diskografskih fenomena koji će definirati nekoliko velikih scena zapljuskivao je s obje strane oceana - neke od ključnih albuma svojih karijera objavljuju Blur, Oasis, Radiohead, Tricky, Bjork, The Chemical Brothers, Goldie, Cypress Hill... Slušajući sve te nove zvukove, ali opet duboko posvećeni naslijeđu sedamdesetih i osamdesetih, brišući prašinu sa starih funk, blues pa čak i reggae ploča, Huey se s frendovima zatvara u studio pa godinu dana kasnije donosi svoj doprinos audio pejzažima devedesetih. Fun Lovin’ Criminals imali su ono što su devedesete najviše voljele - uho za kolaž, smisao za izbalansirati povijest pop glazbe u nešto novo, a opet tako prokleto poznato. Nisu se uklopili u trend elektroničke lounge glazbe, ali su svirali lounge s gitarama i bubnjem, s velikim naklonom soulu i funku. U isto su vrijeme imali groove hip-hopa, melodično repanje, pa uživo čak i riffove za rasklimavanje vrata. Svirali su sve i svašta, a opet su stalno zvučali kao Fun Lovin’ Criminals. Nije slučajnost što je njihov prvi veliki megahit “Scooby Snacks” imao semplove iz “Paklenog šunda” Quentina Tarantina, kao ni to da se prvi LP “Come Find Yourself” puno više uhvatio u Europi, nego u SAD-u. Istu je sudbinu imao i nasljednik “100% Colombian”, koji je došao dvije godine kasnije, 1998., u eri uskrsnuća žestokog rocka i sve glasnije pojave nu-metala. U SAD-u tad baš i nisu bili previše zainteresirani za napušenu, “berivajtovsku” verziju rap-rocka. Huey je 1998. objašnjavao onima koji su htjeli čuti: “Ljudi koji vole drugačiju glazbu oni su koji vole našu vrstu glazbe. Ali u SAD-u je trenutačna klima na razini pro-wrestlinga. Imate velike rap grupe koje samo pričaju koliko im je velik kurac i koga će idućeg ubiti. Ništa se tu kreativno ne dešava”. Huey je svojim necenzuriranim, zabavnim izjavama desetljećima uveseljavao medije pa tako postao i nekom vrstom zvijezde britanskih tabloida, medija uvijek gladnih celebrityja s velikom jezičinom. A Huey je imao sve predispozicije za veliku zvijezdu pa onda kad se odmarao od svirki i snimanja, stigao je voditi vlastiti radijski show, glumiti u filmovima, snimati naraciju za dokumentarce National Geographica, voditi TV kvizove, pisati knjige o glazbi i kolumnu o vinu... I da, bio je pasionirani freestyle vozač BMX-a. Na kraju krajeva, Fun Lovin’ Criminals i nisu previše produktivni pa se svašta i stigne. Realno, u 14 godina objavili su šest studijskih albuma, zadnji 2010. godine. Ostatak diskografije čine kompilacije, zbirke hitova i obrada, među kojima je i još svježi “Another Mimosa” iz 2019., nastavak kompilacije rariteta, B-strana, remikseva i obrada, izišle 20 godina ranije. 

“Nisam siguran da postoji recept po kojem smo birali pjesme”, rekao je Huey za novu kolekciju obrada - na “Another Mimosa” podsjetili su na eklektičnost ukusa koji je formirao i eklektičnost njihova opusa pa su odsvirali hitove Toma Pettyja, Neila Diamonda i Ice Cubea, snimili nove verzije svojih klasika “Love Unlimited” i “Southside”, pa čak i jednu potpuno novu pjesmu “Sunset”, ljetnu veselicu koja zvuči kao Jimmy Buffet na ska tulumu nakon neprospavane noći i pet kilograma popušenih cigareta. Fun Lovin’ Criminals su jedan od onih bendova devedesetih koji svom silom želi nastaviti živjeti i izvan devedesetih, ali četvrt stoljeća nakon diskografskih početaka ostaje jasno da čak i ako se trude, ostaju relevantni samo kao artefakt desetljeća do kojeg se danas putuje nostalgijom. Upravo zato su njihova izdanja u zadnjih desetak godina redom reizdanja i kompilacije, nove verzije starog, skriveno pa otkriveno, obrade i vremeplovi. Za generaciju koja je mladost živjela u devedesetima - a bilo je i takvih, iako se po boomerskim medijima čini da su postojali samo Azra i Kulušić - kao i za svaku drugu generaciju čija mladost postane povijest, a njezini odbljesci 25 godina kasnije neki novi “retro”, sve to zvuči pomalo nevjerojatno. Baš kao i podatak da se Fun Lovin’ Criminals vraćaju svirkama onako kako se svako malo vraćaju devedesete.