Ono što nikad nije objavljeno u knjizi zaživjet će na TV-u

Prije gotovo 37 godina, u veljači 1985., dva su muškarca sjela sučelice kako bi, za stolom jednog od bezbrojnih kineskih restorana u Londonu, zajedno objedovali i nešto svojeg vremena posvetili ugodnom razgovoru. Jednom od njih, tad mladom novinaru bez literarnih aspiracija, Neilu Gaimanu, takva je praksa bila gotovo svakodnevna, dok je drugi, tad malo poznati pisac s tek dvama objavljenim romanima iz “Svijeta diska”, Terry Pratchett, prvi put dijelio svoja razmišljanja znajući da će biti podastrta javnosti. Gaiman će se kasnije prisjetiti kako su jedan drugoga neprestano nasmijavali, a novinski se intervju prometnuo u cjeloživotno prijateljstvo. Ponekad su razgovarali telefonom, povremeno se susretali na različitim događanjima i posve je logično što je, shvativši da ipak posjeduje u literarnom smislu više od samo novinarske žice, mlađi od dvojice krajem osamdesetih starijemu poslao kratak rukopis i noticu: “Ne znam kako ovo završava”. Isprva uvjeren da ne zna ni on, Pratchett je rukopis ostavio u zapećku, no vrativši mu se ublažio je stav, prijatelju poručio da “možda ne zna kako završava, ali pronašao mu je nastavak” i kroz nekoliko je, iz današnje perspektive romantičnih, mjeseci razmjene na disketama pohranjenih rukopisa i dugotrajnih telefonskih razgovora, kao plod književne suradnje dvaju genijalnih umova manje znanstvenog, a više fantastičnog dijela popularnog žanra, nastala najzabavnija kronika Sudnjeg dana u povijesti pisane riječi, roman “Dobri predznaci”. Čini se kako je svaki komadić priče o postanku “Dobrih predznaka” pomno osmišljen mitem u stvaranju jednog od zanimljivijih mitova popularne književnosti. Uz to što su svoju prijateljsku romansu, prepoznavanje na prvi pogled odlučili pretočiti u dvojicu svojih glavnih protagonista, učinili su ih dijametralno suprotnima, kakvima su i sami, jedan ranoranioc, a drugi dugospavač, bili.