Prije gotovo 37 godina, u veljači 1985., dva su muškarca sjela sučelice kako bi, za stolom jednog od bezbrojnih kineskih restorana u Londonu, zajedno objedovali i nešto svojeg vremena posvetili ugodnom razgovoru. Jednom od njih, tad mladom novinaru bez literarnih aspiracija, Neilu Gaimanu, takva je praksa bila gotovo svakodnevna, dok je drugi, tad malo poznati pisac s tek dvama objavljenim romanima iz “Svijeta diska”, Terry Pratchett, prvi put dijelio svoja razmišljanja znajući da će biti podastrta javnosti. Gaiman će se kasnije prisjetiti kako su jedan drugoga neprestano nasmijavali, a novinski se intervju prometnuo u cjeloživotno prijateljstvo. Ponekad su razgovarali telefonom, povremeno se susretali na različitim događanjima i posve je logično što je, shvativši da ipak posjeduje u literarnom smislu više od samo novinarske žice, mlađi od dvojice krajem osamdesetih starijemu poslao kratak rukopis i noticu: “Ne znam kako ovo završava”. Isprva uvjeren da ne zna ni on, Pratchett je rukopis ostavio u zapećku, no vrativši mu se ublažio je stav, prijatelju poručio da “možda ne zna kako završava, ali pronašao mu je nastavak” i kroz nekoliko je, iz današnje perspektive romantičnih, mjeseci razmjene na disketama pohranjenih rukopisa i dugotrajnih telefonskih razgovora, kao plod književne suradnje dvaju genijalnih umova manje znanstvenog, a više fantastičnog dijela popularnog žanra, nastala najzabavnija kronika Sudnjeg dana u povijesti pisane riječi, roman “Dobri predznaci”. Čini se kako je svaki komadić priče o postanku “Dobrih predznaka” pomno osmišljen mitem u stvaranju jednog od zanimljivijih mitova popularne književnosti. Uz to što su svoju prijateljsku romansu, prepoznavanje na prvi pogled odlučili pretočiti u dvojicu svojih glavnih protagonista, učinili su ih dijametralno suprotnima, kakvima su i sami, jedan ranoranioc, a drugi dugospavač, bili.
Naravno, pomaknuta priča o nadnaravnom spašavanju Zemlje i ne bi mogla funkcionirati da jedan od spasitelja nije anđeo, čvrsto uvjeren u moć dobra, a drugi demon, ne toliko opsjednut ostavljanjem zlokobnog traga ma kuda pošao koliko potrebom da dugo živi i dobro mu bude na Zemlji. Na Zemlju su ih, odmah po njezinu stvaranju, poslali nebeski i demonski poslodavac, da brinu o dobrobiti planeta i nikad ne dopuste njezinu stanovništvu da skrene s pravog puta, no dobrodušni Aziraphale i kulerski šmokljan Crowley kroz zajedno provedena tisućljeća srastaju poput ostarjelog bračnog para, što njihove poslodavce dovodi do ludila pa odlučuju da je vrijeme za pokretanje Kraja svijeta. Kao u svakoj mitološkoj priči, to se treba odigrati rođenjem, ovoga puta antikristnog, djeteta kojemu je kao najneobičniji kumsko-zaštitnički dvojac dodijeljen, da prate njegovo odrastanje i pobrinu se da, kad za to dođe vrijeme, Kraj svijeta bude besprijekorno odrađen. Ali do tog je datuma preostalo još 11 dana, a neobičan par preneraženo shvati da “njihov” klinac, zahvaljujući suludoj zabuni kakve se, vidimo, ne događaju samo u latinoameričkim sapunicama, nije njihov i da pravi Antikrist odrasta negdje daleko, posve izvan njihove kontrole. I što sad? To su pitanje, čini se, Aziraphel i Crowley podijelili s mnogim pretendentima na redateljski stolac ekranizacije “Dobrih predznaka”. Razmišljalo se o mnogočemu, dugometražnom, kratkometražnom, serijalizaciji..., ali sva bi nastojanja naposljetku ostala bez rezultata. Najdalje je u procesu stigao pajtonovac Terry Gillian, s čijim bi se pomaknutim smislom za humor adaptacija savršeno stopila, no Gillian je, skupivši već i znatan novčani iznos, učinio samo jednu pogrešku - u naslovnim je ulogama vidio Robina Williamsa i Johnnyja Deppa. A godina je 2003., nastavak “Pirata s Kariba” samo što nije pokorio kino blagajne, što je producente ponukalo da jednoglasno ocijene kako nikome ne treba još jedan film Johnnyja Deppa. Tu, kao još jedan element mitologizacije priče o priči, stoji crtica o obećanju koje je Gaiman dao umirućem prijatelju gotovo na samrtnoj postelji - snimit će “Dobre predznake”, a on će se osobno pobrinuti da priča bude na razini te dostojno prenese duh i humor njihova književnog čeda.
I doista, s prvim danima svibnja 2019., korisnicima Amazonova Prime servisa postalo je jasno da Gaiman nije lagao Pratchettu - šestodijelna mini serija vjerno je u duhu, tonu i iščašenom humoru pratila tri desetljeća ranije napisanu pripovijest. Suprotno uobičajenoj praksi, Gaiman je nad ovom adaptacijom bdio kao kobac pa se uvjerljivost prikazanog, osim u izvanrednoj simbiozi energija glavnih glumaca, Michaela Sheena i Davida Tennanta, ima zahvaliti i njegovim scenarističkim uplivima, kao i čvrstom uvjerenju da seriji, mnogim rukavcima priče unatoč, ne trebaju dvojica ili više redatelja, nego samo jedan, onaj koji će priču u potpunosti shvatiti. Kao ni knjiga, ni serija nije bez mana i neki su dijelovi, posebno pri sredini priče, pomalo nerazumljivi, doimaju se nepotrebnima, čak potpuno suvišnima, no osim dojmljivih vizualnih efekata, ekraniziranu priču izvlači izvanredna kemija između Sheena i Tennanta.
Kako se ni jedan od njihovih likova ne želi maknuti sa Zemlje, Aziraphale zato što u Raju nema knjiga (a on se, kao strastveni kolekcionar i vlasnik antikvarijata, pita kakav je to Raj), a Crowley jer u Paklu, premda se on propagira kao mjesto “gdje je ekipa”, ne bi mogao voziti svoj Bentley te uživati u glazbi Queena i njemu sličnih bendova. No istina je, zapravo, da ne bi mogli jedan bez drugog. I zato sve svoje, doista nadljudske, napore ulažu u to - spasit će svijet, ali ne zato da on postane bolje mjesto za čovječanstvo, nego zato što stoji kao jedini dom njihovu prijateljstvu. A ono je, uz sjecišta mnogih sporednijih zapleta i jedanaestogodišnjeg Antikrista ulovljenog u zamku teorija zavjera, zadobilo i gledateljska srca pa se Amazon, iako je serija zamišljena kao šestodijelni projekt, i unatoč tome što se partnerski BBC iz njega povukao, odvažio na snimanje druge sezone. Ekipa se već povukla u Škotsku i novim bi nastavcima publiku trebali razveseliti “negdje u 2022.”. Zanimljivo je što su nastavak, radnog naziva “668 - The Neighbour of the Beast”, planirali i autori. Štoviše, na njemu su za noći ispunjenih nesanicom 1989. u svojoj hotelskoj sobi i razgovarali, no Gaimanu se Amerika toliko svidjela da je odlučio ostati ondje, vremenska i kilometarska udaljenost učinili su svoje pa će, 33 godine kasnije, ono što nikad nije objavljeno u knjizi, napokon zaživjeti na malim ekranima.
