Jedna od najzanimljivijih epizoda u povijesti svjetskog skijanja priča je o nekoliko mladih Kanađana koji su hrabrim stilom i agresivnim pristupom osvojili svijet. Sportska povijest pamtit će ih pod nazivom "Ludi Kanađani", koji im je dao legendarni osnivač Svjetskog skijaškog kupa Serge Lang, a prema inspirativnim životima ove nezaboravne skupine snimljen je i film nazvan, naravno, "Crazy Canucks".
Teški počeci
Priča o "Ludim Kanađanima" zapravo počinje i prije nego što se ekipa proslavljena pod tim imenom uopće oformila. Originalnim članovima postave smatraju se Ken Read, Steve Podborski, Dave Irwin i Dave Murray, no prije njih postojao je još jedan luđak.
Jim Hunter, kojeg su zvali "Jungle Jim", bio je sportaš spartanske predanosti treningu, nešto poput Kostelića svog vremena. Danas motivacijski govornik, "Jungle Jim" osvajač je brončane medalje u alpskoj kombinaciji na Svjetskom prvenstvu 1972., a do uspjeha je došao gurajući svoje tijelo preko krajnjih granica. Njegove pomalo sulude metode treninga, poput vježbanja ravnoteže na krovu jurećeg automobila svog oca ili vožnje u traktorskoj gumi (i iskakanja iz nje), ušle su u legendu.
Razlike u karakterima
Sredinom sedamdesetih Hunteru su se priključile mlade snage - Read, Podborski, Irwin i Murray. Hunter je obožavao plijeniti pozornost te se time izdvajao od ostatka tima. Uživao je u demonstracijama svoje snage pa bi nekad prije utrke znao napraviti 100 sklekova na jednoj ruci. Ipak, unatoč različitosti u karakterima, mladići su od Huntera puno naučili o skijanju.
Nakon što je Hunter radi nastupanja u drugim natjecanjima napustio tim, kao predvodnik grupe izdvojio se Ken Read. Read je bio možda i najuspješniji i najpopularniji od "Luđaka", a zbog njegove privlačnosti mediji su ga uspoređivali s Warrenom Beattyjem.
Ken Read je 1975. postao prvi skijaš iz Sjeverne Amerike koji je pobijedio na spustaškoj utrci Svjetskog kupa. Ipak, vrhunac karijere bila mu je pobjeda iz 1980. godine, u mitskom mjestu svjetskog skijanja, Kitzbühelu, na zastrašujućem Streifu. Ako vam slučajno nije jasno zašto Streif zovemo zastrašujućim, pogledajte video i zamislite kako je to juriti niz planinu brzinom od debelo preko 100 kilometara na sat - bez ikakve zaštite.
Ako vam se svidjela ova adrenalinska jurnjava, imate priliku doživjeti je iz prve ruke. Erste banka poziva sve korisnike Erste Mastercard® Business Debit kartice da osvoje put u Kitzbühel na najveći skijaški spektakl godine - više saznajte ovdje! Ni oni koji će Kitzbühel ipak gledati preko malih ekrana, ne trebaju očajavati, jer još 150 sudionika igre odnosi vrijedne nagrade.
Doba uspjeha i opasnosti
Ludi kanadski momci najviše će u kolektivnom sjećanju ljubitelja sporta ostati zapamćeni po četiri uzastopne pobjede u Kitzbühelu. Nakon Reada 1980., sljedeće dvije godine pobjedu odnosi Steve Podborski, a 1983. na scenu slavljenički stupa Todd Brooker.
Todda Brookera također se smatra članom tima, iako se "Crazy Canucksima" priključio tek pretkraj karijera ostalih članova. Na taj način počela se stvarati tradicija kanadskih skijaških uspjeha koju je desetljeće ranije započeo neprilagođeni "Jungle" Jim Hunter.
U nešto više od deset godina nastupanja ovih šest Kanađana osvojilo je broncu na Olimpijskim igrama (Podborski 1980.), broncu na Svjetskom prvenstvu (Hunter 1972.) i velikih 17 pobjeda u Svjetskom skijaškom kupu, podebljanih s ukupno 48 postolja. No nije sve bilo tako bajno, jer skijanje je vrlo opasan sport. Pad Todda Brookera 1987. godine duboko se urezao u memoriju ljubitelja skijanja. Mjesto radnje opet je bio mitski Kitzbühel, a ovaj pad koji ledi krv u žilama završio je Brookerovu karijeru.
Što je bilo poslije?
Nakon završetka karijera koje su stvorile mećavu u hladnom svijetu alpskih vrhova priča nije završila, a nije postala ni lakša. Velik udarac bila je prerana smrt svima dragog Davea Murraya, koji je bio poznat kao onaj koji pomiruje međusobne razlike članova tima. Dave Murray preminuo je od raka kože, a u trenutku smrti imao je tek 37 godina.
Ken Read dobar je dio svog vremena posvetio skupljanju novca za istraživanje cistične fibroze, a drugi Dave iz tima, Irwin, preživio je tešku nesreću na skijama 2001. godine. Nesreća je ostavila dugotrajne posljedice i na neko vrijeme mu izbrisala sjećanje, no Irwin se nakon oporavka pokazao kao pravi borac i osnovao humanitarnu organizaciju koja se bavi istraživanjem ozljeda mozga.
Ostavština "Crazy Canucksa" živi i dalje u njihovim djelima, a sve što su svojim stilom skijanja činili može se sažeti u jednu rečenicu prerano preminulog Murrayja:
"Rizik je nešto s čime se živi. To te ne smije kočiti, moraš izaći i raditi sve što možeš - dokle god možeš."
