Budući da se bunkeri rasuti diljem Hrvatske vežu pretežno uz teška, mračna vremena, uz domaći nacifašizam i pavelićanstvo, primjerice, neki su uvjereni da su ta zdanja ruglo koje treba zaboraviti, čak i ukloniti.
I zaista, unatoč boljim primjerima, situacija jest takva. Bunkeri su redom u prilično lošem stanju, iako postoji i druga strana medalje, ona koju su, recimo, predstavile Albanija i BiH. Umjesto da zapušteni šire zadah smrti i propadanja, tamo su bunkeri dobili novu namjenu. Postali su, naime - turističke atrakcije.
U priobalnom albanskom gradu Tale, oko 50 kilometara udaljenom od Tirane, tako se velebna bunkerska zdanja, njih 750.000, nastalih tijekom komunističkog vođe Envera Hodže, naveliko razvikavaju. Slično je situacija i u Konjicu gdje stari Titov bunker promoviraju kao meku za turiste. Francuska je još posebna priča. Tamo je čuvena linija Maginot, sustav utvrda duž istočne državne granice od Švicarske do Belgije, kako govori umirovljeni vojni inženjer i časnik Rajko Samueli Kačić, primjer kako se to s ratnom ostavštinom radi.
Umjesto da im propadaju, na bunkerima zarađuju
- Sagrađena je između svjetskih ratova i dobrim je dijelom restaurirana. Na ulazu vas dočekuju kustosi u odorama francuske vojske iz onog vremena te vas, uz priču, vagonetima provode kroz sobe s generatorima, telefonima, prehranom, posudama, natpisima, svime iz onog vremena. Obrću se tisuće eura, dolaze ljudi iz cijelog svijeta i ostaju zateknuti sudbinama vojnika koji su tu boravili - kaže Kačić.
A ovdje? Ni približno tako. Jedan od relativno očuvanijih primjeraka te vrste jest sustav zadarske fortifikacije sagrađen dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad su Talijani preuzeli komandu. Poslije su iste koristili i Nijemci u vrijeme NDH, a poznato je da je jedan od njih, onaj u Dračevcu, služio i u Domovinskom ratu i da je, dapače, raketni projektil ispaljen iz njega zaustavio tenk i spriječio okupaciju grada.
Takvih je utvrda ispod zemljine površine skriveno stotinjak. Riječ je, u principu, o deset metara dubokim rupama s betoniranim zidovima i čeličnim potpornjem na “krovu” povezanih dugačkim hodnicima i stubištima.
Jedan od takvih u Zadru nudi pomalo bizarnu, ali prije svega romantičnu priču. Ne vjerujući onome što vidi na televiziji, britanski je turist u jeku rata devedesetih stigao u Zadar. Brzo je završio u bunkeru jer se pod dolaskom našao pod kišom granata. Pod zemljom je, srećom u nesreći, upoznao buduću suprugu.
Riječki bunkeri možda nemaju takvih ljubavnih priča, barem zasad nisu otkrivene, ali pogotovo zaslužuju bolji tretman od onoga koji imaju - nikakav.
Već spomenuti stručnjak Rajko Samueli Kačić kaže da je monumentalni obrambeni kompleks od četrdesetak utvrda na Pulcu ponad Rijeke - arhitektonsko čudo. Čak 15 godina gradili su ga također Talijani 1920-ih, nakon povlačenja s Rapalske granice, a Nijemci su ih poslije na terenu i brzinski prilagođavali svojim potrebama, u povlačenju, kako bi zadržali partizane.
- I za sadašnje, a kamoli tadašnje pojmove, ovi bunkeri predstavljaju graditeljsko remek- djelo. Vojno inženjerstvo tu je dalo svoj maksimum - kaže Samueli Kačić i dodaje: - Sve su utvrde bile tipizirane: duboke od pet do 20 metara, široke metar s 20, s mjestimično proširenim područjima za spavanje, od betona i čelika, u obliku prstena. Sama gradnja bila je obavijena velom misterije. Dobar dio graditelja tako je tada doveden s juga Italije, noću, brodom. Mnogi zapravo nisu ni znali gdje su, samo bi ih spustili pod zemlju gdje bi provodili nekoliko mjeseci.
Neizostavan među domaćim bunkerima svakako je i onaj splitski, na Firulama. Najveći je na tom području i baš je hitlerovski, pravi proizvod Wehrmachta.
Smješten je u u stijenama iza diskokluba O’Hara na površini od oko 200 četvornih metara. U njemu je cijeli splet hodnika i nekoliko puškarnica koje gledaju na uvalu i na Zentu.
Pored ovoga, u Splitu se može pronaći još cijeli niz tih Hitlerovih zaostataka. Četrdesetih je godina to ipak bio najbolje branjeni grad nacista na Jadranu.
Prema povjesničaru Stjepanu Lozi, ravnatelju Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu, Nijemci su se jako bojali savezničkog iskrcavanja na jadransku obalu. Posebno su se prestrašili kad se britanska podmornica pojavila kraj Pelješca. Zato su u proljeće 1943. počeli još intenzivnije graditi vrlo jake utvrde na moru, a obalu grada su, osim bunkerima, zapasali minama i žicama.
Split im je bio strateški izuzetno važan, zbog luke i komunikacije prema unutrašnjosti. Bitan je bio i zbog pruge, uz koju su nacisti redovito od kraja 1941. gradili obrambene objekte jer su napadi na željeznice u doba NDH bili česti. Zato su vlasti sve do 1944. gradile i osiguravale koliko su već stizale.
Zaposlenike su “vukli” iz sekcije za održavanje pruga ili bi zvali zidare, bilo kakve radnike koji su morali ispoštovati izvanrednu vojnu djelatnu službu. Osim što je uvijek nedostajalo dovoljno radne snage i materijala, partizani su objekte često uništavali, pa i usred gradnje.
U jednom se izvještaju jedan od radnika tako potužio kako sve što po danu naprave, partizani noću poruše jer nema nikakvog osiguranja. Mnogi su se radnici, osim toga, ustručavali ići raditi na otvorenu prugu, a posebno im je bolna točka bila gradnja bunkera.
Jedan od njih stoji i uz Koridor X., kraj prijelaza Malino- Lužani. Hitleru je taj primjerak, kako objašnjava umirovljeni željezničar Milenko Milojčić (62), bio značajna prometnica prema Grčkoj i naftonosnim poljima u Rumunjskoj.
I taj, kao i ostali domaći bunkeri danas su, ma gdje se nalazili, unatoč bogatoj prošlosti i budućem potencijalu, uglavnom zapušteni.
Katkad ih prenamjenjuju obični ljudi, poput obitelji Gojković koja je utvrdu u centru Slavonskog Broda, njihovo privatno vlasništvo, prvo koristila kao spremište, a poslije i kao topao prostor za držanje svinja.
Druga obitelj, ovoga puta u Virje Otoku u Varaždinskoj županiji, Bednjanići, jedan je bunker uz ogradu kuće iskoristila za sušenje mesa, dok su Đuro i Zdenka, iz istog mjesta, junaci “obnove” bunkera. Nekadašnje prebivalište njemačke komande su, naime, pretvorili u - prekrasan cvjetnjak.
