Otkrivena tajna Janekovićeve mitske Dame sa psom

Kad je 2009. godine u Muzeju za umjetnost i obrt otvorena retrospektivna izložba “Đuro Janeković: Doživjeti Zagreb tridesetih”, autorice Marije Tonković, mediji, likovnjaci i povjesničari fotografije nisu skrivali oduševljenje: Gdje se dosad skrivalo to blago? Zašto u Hrvatskoj tako malo ljudi zna za ova fantastična djela? 

Panteon hrvatske fotografske umjetnosti, u kojem je dotad ime Toše Dabca bilo najsjajnije, dobio je još jednu veličinu, još jednog umjetnika koji se može uspoređivati s najvećim europskim imenima predratnog doba, poput Henrija Cartier-Bressona!

Janekovića danas, desetljeće nakon izložbe koja je otkrila njegovo impresivno djelo, smatramo prvim punokrvnim i profesionalnim hrvatskim fotoreporterom, rodonačelnikom fotoreportaže, angažirane socijalne fotografije, fotoreklama i sportske fotografije. Premda je za života izlagao u Beču, Münchenu, Buenos Airesu, Londonu, Pragu, Amsterdamu, zaboravljene su fotografije Đure Janekovića poslije 2009., iznova otkrivene, zabljesnule u izložbenim prostorima u Rimu, u Bratislavi i Bariju, u Milanu. 

No Janekovićevo djelo, osim snažne umjetničke vrijednosti, čuva mnoge fascinantne a široj javnosti posve nepoznate priče. Tu su, na primjer, zabilježeni prizori iz života zagrebačkog teatra, scene iz svakodnevice Nikše Štefaninija, davne kazališne, glumačke i pjevačke zvijezde, dok se u garderobi zabavlja sa svojim psićem Medom ili u Maksimiru s austrijskom glumačkom divom Julianom Haid, nekoć slavnom ljepoticom njemačkog nijemog filma, pa s Felixom Bressartom, njemačkim glumcem koji se kasnije proslavio ulogom u Lubitschevoj “Ninočki”, pa i ostao u Hollywoodu, kamo je morao pobjeći pred nacistima.

Pa ipak, jedna je fotografija u ovih desetak godina dobila ikonički status kad god bi se govorilo o Janekovićevu djelu. 

Fotografija Dama s psom (Đuro Janeković/ MUO)

Na njoj se vidi silno elegantna i otmjena dama sa šeširom i jednako tako elegantnim i otmjenim psom- ruskim hrtom ili borzojem. A pri pogledu na tu fotografiju, mnogi su se znali zapitati: Tko je žena koja tako samouvjerena i profinjena hoda zagrebačkom ulicom, negdje sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća?

Kako je u Janekovićevu opusu koji se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt i desetak fotografija s izložbe pasa koja je 1935. održana u Martićevoj ulici, na tadašnjem Zagrebačkom zboru, preteči današnjeg Velesajma, kustosi i povjesničari umjetnosti zaključili su najprije da i ova dama možda ide negdje prema toj izložbi s ruskim hrtom, možda je i snimljena u Martićevoj... 

Fotografije s izložbe pasa 1935. u Martićevoj ulici (Đuro Janeković/ MUO)

A kada je fotografija prvi put objavljena u hrvatskim medijima, kada su svi bili istinski zadivljeni otkrićem i kada se u tim objavama najavljivala retrospektivna izložba Janekovićeva opusa, organizatorima izložbe se javila jedna Zagrepčanka, rekavši im da je na toj fotografiji žena koju su u to doba svi u gradu zvali- Nobiliorka. A tko je Nobiliorka? 

Kroničari zagrebačke povijesti znali su odgovor na ovo pitanje; bio je to nadimak što su ga dežurne salonske dokoličarke, u onom prepoznatljivom malograđanskom duhu predratnog Zagreba, što ga je u svojim djelima precizno oslikavao i Krleža, nadjenule šefici tadašnje hrvatske drogerije Nobilior, tvornice koja je (tada u Ljubljanskoj ulici, danas Ulici Republike Austrije), proizvodila kreme, sapune i parfeme, a u dvije njihove ekskluzivne trgovine, na Trgu bana Jelačića 15 i u Ilici 34, stizala je i najbolja i najskuplja pariška kozmetika onoga doba. Dakle, Nobiliorka, odnosno šefica Nobiliora, zaključili su, valjda bi trebala biti supruga vlasnika, pa su tako došli i do njenog imena- Melania Löwy. 

Vlasnik drogerije bio je njezin drugi muž, zvao se Vatroslav Löwy, no u doba kad je fotografija snimljena, taj bogati trgovac, koji se doselio u Zagreb 1900. iz Srijema, a 1905. otvorio prvu drogeriju, već je bio pokojni. Oko priče o identitetu ove žene i njenog psa, za kojeg se u pojedinim izvorima može naći da se zvao Aljonka, a u jednom stručnom radu o Janekovićevim fotografijama stoji da se ta kujica zvala Aljoška, proteklih godina i nije bilo naročitih kontroverzi. 

Trg bana Jelačića tridesetih godina prošlog stoljeća (razglednica iz privatne arhive)

Na nekim rubnim portalima, doduše, pisalo se u revizionističkom duhu o sudbini Melanie Löwy, spominjalo se da u jasenovačkom popisu žrtava stoji da je Melania Löwy ubijena 1942. u Staroj Gradiški, da se u jednom drugom arhivu njezino ime navodi u popisu poginulih 1941. “na nepoznatom mjestu od nepoznatih počinitelja”, ali i da je javno dostupna dokumentacija iz koje se vidi kako je mlađa kći Melanije Löwy, Adolfina ili Dolly, tražila 1949. od savezničkih vlasti dozvolu da svoju bolesnu majku dovede k sebi u Milano, gdje je tad radila. To se i zbilo 1950. godine... 

Na kraju, na Mirogoju postoji grobnica na čijem nadgrobnom spomeniku stoji da je ondje pokopana Melania Löwy, rođena Hirschl. Godina rođenja je 1894., ali godina smrti je - 1962.Što se na kraju zbilo s Melanijom Löwy i psom? I je li Melania Löwy doista na toj fotografiji s ruskim hrtom? Nije li osoba s fotografije odveć mladolika za ženu koja ulazi u četrdesete godine života? Na sva ta pitanja, ali i mnoge druge tajne skrivene u Janekovićevoj fotografiji, nedavno je niz odgovora ponudio tekst objavljen u magazinu Moj pas, glasilu Hrvatskoga kinološkog saveza. 

Priča je to koja baca posve novo svjetlo na misterioznu sudbinu ove žene, sudbinu njezinih kćeri, ali i gotovo posve rasvjetljava podatak o identitetu žene na fotografiji, pa i o identitetu ruskog hrta ! Autorica teksta je Maja Čosić, pravnica i vlasnica uzgajivačnice ruskih hrtova Allrussian iz Varaždina, kinološka sutkinja za hrtove, koja već godinama pasionirano proučava povijest ove jedinstvene pasmine, pa nije mogla ostati ravnodušna ni prema rijetkim informacijama o hrtu s Janekovićeve fotografije.

Maja Čosić, pravnica, uzgajivačica borzoja i kinološka sutkinja, koja je istražila priču o Janekovićevoj fotografiji Sandra Šimunović/PIXSELL

- Kad je 2009. otvorena izložba fotografija Đure Janekovića ‘Doživjeti Zagreb tridesetih’ u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, pratio ju je katalog na čijoj se naslovnici nalazila bajkovita fotografija nazvana ‘Dama sa psom’. Iste sam godine nabavila i svog prvog ruskog hrta, počela se baviti kinologijom, a ta me fotografija potpuno očarala - počinje svoju priču Maja Čosić.

Povijest ruskih hrtova ili borzoja impresivna je i bogata, kroz nju se zrcali i dobar dio europske historije, kroz priču o borzojima mogu se ispripovijedati storije o Romanovima, o Beli i Miroslavu Krleži, o kraljici Mariji Karađorđević i carici Sissi, ali i o Sarah Bernhardht, besmrtnoj divi pariškog teatra.... 

Neki uzgajivači takvih mitskih pasmina, kao što su borzoji ili francuski buldozi među psima a lipicanci i araberi među konjima, na primjer, istodobno su i pasionirani istraživači njihove povijesti, ljudi koji žele sačuvati dokaze da je uzgoj takvih životinja mnogo više od njihove puke reprodukcije ili selekcije, da je riječ o očuvanju pasmina koje su u određeno doba nosile osobita kulturološka značenja i imale posvećenu ulogu. 

Preslika fotografije Ene Kraus iz vize (Brasil, Cartões de Imigração, 1900-1965)

Krivi trag u Martićevoj

Fotografije s izložbe pasa 1935. u Martićevoj ulici (Đuro Janeković/ MUO)

Takva je uzgajivačica i Maja Čosić, pa nije čudno da je htjela otkriti nešto više od šture bilješke o ruskom hrtu s Janekovićeve fotografije i njegovoj vlasnici. Kako je bilo zabilježeno da je osoba s fotografije krenula na izložbu pasa, valjalo je najprije slijediti taj trag: 

- U ostavštini Đure Janekovića pronašla sam i nekoliko vrijednih fotografija s izložbe pasa koja se održala u lipnju 1935. godine. A ta je izložba zbilja bila posebna, čak i u europskim mjerilima, jer se u sklopu nje održavalo i natjecanje dama i njihovih pasa s izraženim modnim naglaskom: Concours d’elegance: Dama i njen pas. U izložbenom katalogu bila su upisana dva ruska hrta čije vlasnike nisam nikako mogla povezati sa ženom s fotografije. No u katalozima nekih ranijih izložaba pasa bila je upisana i Erloffka v. Kappelbach Kara, vlasnika Roberta Löwyja iz Bjelovara, nalazila se tu i Mady Glembayeva, upisana kao vlasništvo nekog R. G. Valića iz Zagreba. A na četvrtoj međunarodnoj izložbi pasa svih pasmina održanoj u svibnju 1939. godine, pak, izlagan je samo jedan ruski hrt, Alex vlasnice Marije Koranić iz Zagreba, a uzgajivača - Milana Kaufmana...

- Usporedo s istraživanjem podataka o ruskim hrtovima, krenula sam tragati i za podacima o obitelji Löwy, kazuje nam Maja Čosić, opisujući potom kako je već u prvim koracima svojih istraživanja naišla na detalje koji su pobudili određene sumnje, čak i mimo činjenice da lice žene s Janekovićeve fotografije djeluje doista odveć mladoliko za ženu stariju od četrdeset godina, koliko je imala Melania Löwy kad je fotografija snimljena. Prije bi se reklo da to uspravno korača samouvjerena dvadesetogodišnjakinja... 

- U nekim izvorima stoji kako dama s fotografije nosi crninu jer je nekoliko godina ranije njezin suprug preminuo. Preciznije, Vatroslav Löwy umro je 1930. godine. No, na fotografiji je vidljivo da dama i ne nosi crninu, već se ispod kaputa s krznom, koje također nije crno, nazire i njena bijela bluza, a nosi i bijele duge rukavice. Nailazim nedugo potom i na tvrdnje da je Melanija odvedena u logor i da je stradala u holokaustu, pa se njeno ime nalazilo i na popisu jasenovačkih žrtava, ali uskoro se uvjeravam da je umrla 1962. godine i da je pokopana na zagrebačkom groblju Mirogoj sa suprugom Vatroslavom i kćeri Adolfinom (Dolly), za koju u ‘Židovskom biografskom leksikonu’ stoji da je nakon smrti oca nastavila voditi drogeriju Nobilior.

A potonji detalj budi još veće sumnje u cijelu priču. Kako je kći Dolly mogla nakon smrti oca voditi drogeriju kad je tada imala samo deset godina?

Kći iz prvoga braka

- Istina, Dolly je radila u drogeriji Nobilior, ali tek nakon što je završila srednju školu 1936. pa sve do 1941., kad iz Zagreba odlazi u Italiju. No Melanija je imala još jednu kćer, iz prvog braka, koja je u vrijeme smrti očuha Vatroslava imala 16 godina. Rođena je kao  Enna Krauss u Požegi 1914. (a ne, kako se navodi u nekim dokumentima, 1916. ili 1919.). Dakle, u vrijeme nastanka fotografije tada dvadesetogodišnja djevojka mogla je lako biti uključena u rad drogerije... Prateći prezime Melanije Löwy, put me naveo na uzgajivača ruskih hrtova Roberta Löwyja iz Bjelovara. Pomislila sam najprije da je pas s fotografije Đure Janekovića njegova kujica Kara, ali nikako nisam mogla naći vezu između Roberta Löwyja iz Bjelovara i Melanije Löwy... Poslije ću zaključiti da poveznice nije ni bilo, ništa ih nije povezivalo osim zajedničkog prezimena. Krenula sam krivim tragom...

Fotografije s izložbe pasa 1935. u Martićevoj ulici (Đuro Janeković/ MUO)

No, mnogo toga bit će jasnije kad je Maja Čosić shvatila da se Melanijina kći iz prvog braka, ranije spomenuta Enna Krauss koja je preuzela vođenje očuhove drogerije, vrlo rano udala za imućnog Zagrepčanina Milana Kaufmana.

- Bio je to ključni obrat u mom istraživanju. Sjetila sam se da sam ime Milana Kaufmana vidjela upisano u Jugoslovenskoj rodovnoj knjizi pasa uz imena njegovih ruskih hrtova, a poslije sam ga pronašla i u katalogu izložbe pasa iz 1935.!

Milan je bio sin židovskog veletrgovca koji je bio poznat pod nadimkom ‘kralj ugljena’, Emila Kaufmana, vlasnika tvrtke Slavonsko trgovačko društvo ugljena Kaufman i drugovi u Brodu na Savi, koja je bila jedan od osnivača i dioničara današnjeg ‘Đure Đakovića’.

- Odmah sam pomislila da Nobiliorka i nije bila supruga preminulog vlasnika drogerija Nobilior, to sigurno ne može biti ni njegova premlada kći, ali može biti njegova pokćerka Ena! 

Za Enu se može reći da je bila celebrity onog doba, Janekovićeve fotografije inače su tehnički vrlo dotjerane i precizne, no ova ima nekih nesavršenosti s oštrinom ili fokusom, zato se nagađa da je Enu Janeković snimio iznenadno, bez najave, u kratkom vremenu nakon što ju je ugledao. Možda bi i povijest hrvatskog novinarstva mogla Đuru Janekovića smatrati našim autentičnim arheopaparazzom! Maja Čosić potom je mnogo lakše rekonstruirala cijelu priču o ženi i psu s Janekovićeve fotografije. 

Brazilske vize Ene Kraus (Brasil, Cartões de Imigração, 1900-1965)

Više gotovo i nije sumnjala da je na fotografiji dvadesetogodišnja Ena, ljepotica koja je rođena 1914. u Požegi kao Enna Krauss. Njezina majka Melanija tad je bila udana za Jakoba Kraussa. Osam godina kasnije Melanija je u braku s Vatroslavom Löwyjem, živi u Zagrebu i rađa drugu kćer Adolfinu (Dolly). Ena se 1935. godine udaje za pet godina starijeg Milana Kaufmana. Vjenčali su se na jadranskoj obali, u Podstrani kod Splita, a zabilježeno je i da prije vjenčanja Milan i Ena sa židovske prelaze na kršćansku vjeru. 

Vrlo je malo dvojbi i o identitetu psa s Janekovićeve fotografije:

- To je gotovo sigurno kujica ruskog hrta Asta Dravopoljska. Enin suprug Milan Kaufman upisan je kao njezin vlasnik u registru uzgajivača čistokrvnih pasa, oštenila se 1933. godine u Mariboru. Maja Čosić će otkriti i da su Milan i Ena u studenom 1936. uzgojili leglo u kojem im je kujica s fotografije dala tri šteneta: Ajaxa, Alexa i Anevu. A svi su oni bili potomci u petoj generaciji slavnog borzoja Asmodeja Peršina, kojeg je uzgojio ruski nadvojvoda Nikolaj Nikolajevič Romanov na svom posjedu Peršino u ruskoj oblasti Tuli, na kojem je živjelo više od stotinu (!) ruskih hrtova, uzgajanih za lov na zečeve, lisice, a ponekad čak i na vukove. Bajkovita priča o kujici s Janekovićeve fotografije ima nastavak i u detalju o ocu njezinih štenaca. Taj se pas zvao Orloff Celeja, a vlasnica mu je bila najslavnija slovenska violinistica Vida Jeraj Hribar...

Sumnje u godinu

Maja Čosić sumnja i u podatak o godini u kojoj je snimljena fotografija, sklonija je teoriji da je nastala malo kasnije:

- Kako je kujica na fotografiji olinjala, što je karakteristično za kuje nakon štenjenja, mislim da je fotografija snimljena nakon Astina legla, negdje na prelasku iz 1936. u 1937. godinu, uzimajući u obzir vrijeme u kojem se kujica štenila te odjeću osoba na fotografiji. Sad najveći misterij oko ove fotografije ostaje lokacija na kojoj je snimljena. Janeković, rođen u Zagrebu 1912. a 1989. preminuo u Osijeku, nakon rata se posvetio znanstvenoj agronomskoj karijeri (svršio je Poljoprivredno-šumarski fakultet, bio je i vrsni atletičar, strastveni planinar, klizač), no sve do jeseni 1935. radio je za izdavačku kuću Jugoslavenska štampa, koja je u svom sastavu imala i čuvene Novosti, pa Kulisu i Koprive. 

Ta izdavačka kuća bila je smještena u današnjoj Masarykovoj, u zgradi u kojoj se danas nalazi Školska knjiga, a novinari, na čelu sa slavnim Ivom Mihovilovićem, dane su uglavnom provodili u Kazališnoj kavani. Nije zato čudna ni teorija da je fotografija snimljena u Masarykovoj, dok Ena korača prema Kazališnoj kavani ispred koje Đuro Janeković sjedi s kolegama. Maja Čosić najviše sumnja u prvotnu teoriju da je prizor zabilježen u Martićevoj: 

- Kujica Asta Dravopoljska, koja se gotovo sigurno nalazi na fotografiji, nije bila zabilježena u katalozima izložbi pasa sa Zagrebačkog zbora, pa nekako ne vjerujem da se radi o Martićevoj ulici, gdje su se te izložbe održavale. Mislim da bi fotografija mogla biti snimljena negdje u strogom centru Zagreba, vjerojatno u blizini prodavaonice Nobilior u Ilici. Tramvajske tračnice se ne vide, ali bi mogle biti zaklonjene svijetlom, a preko puta se nazire ulična rasvjeta identična onoj koja se u prošlosti pojavljuje duž strogog centra grada. Također je vidljiv niz tenda koje su bile postavljene uzduž cijele jedne strane Ilice, a bile su karakteristične za zagrebački centar početkom prošlog stoljeća. Sve ovo potaknulo je u meni sumnju kako fotografija ipak nije nastala u Martićevoj ulici, a dama nije na putu za izložbu pasa nego se vjerojatno iz svojeg doma u centru Zagreba kretala prema jednoj od poslovnica drogerije Nobilior. Nekako mi se ne čini vjerojatnim da bi Ena šetala centrom Zagreba Milanova psa prije nego što su bili vjenčani. Bio bi to skandal u visokom društvu, kojem su oboje pripadali. Još manje je vjerojatno da bi Milanova psa šetala Melanija, Enina majka. Uostalom, nigdje ne postoje dokazi da je Melanija posjedovala ruskog hrta. U to vrijeme, 1937. godine, Melanija Löwy imala bi 43 godine, a Ena bi bila stara 23 godine, bila bi udana za Milana Kaufmana te bi ustvari bila i legitimna vlasnica Aste Dravopoljske - kazuje Maja Čosić, koja je došla i do podataka o poslijeratnoj sudbini aktera ove priče.

Drogerija Nobilior (fotografija preuzeta iz knjige Snješke Knežević: Traganja za prošlim)

Odlazak u Englesku

- Ena i Milan otišli su u London prije rata, prodali su većinu svog imetka i planirali ondje početi isti biznis. Milan je otvorio tvrtku za proizvodnju i prodaju kozmetičkih proizvoda pod imenom British Beautifying Products ltd. Očito je i taj posao vodila Ena, u londonskim časopisima toga doba mogu se naći reklame za njihovu kremu za ruke, koju su nazvali Gordana, po svojoj kćerki. Nisam mogla naći pisane dokaze da su Ena i Milan u Veliku Britaniju poveli kojeg psa i nemam nikakvih podataka da su nastavili uzgoj.

Trg bana Jelačića tridesetih godina prošlog stoljeća (razglednica iz privatne arhive)

- Ena i Milan se nakon nekoliko godina boravka u Engleskoj rastaju, a ona s kćeri odlazi živjeti u Argentinu. Njihova londonska drogerija prestaje s radom, dok Milan radi u poduzeću Anglo Yugoslav Commercial Syndicate Ltd., kojem je na čelu lord William Francis Forbes-Sempill, aeronautički inženjer poznat po tome da je odavao važne informacije Japanu tijekom Drugog svjetskog rata. Milanova i Enina kći je još živa, bavi se kiparstvom u drvu i živi u Buenos Airesu. Kad sam joj poslala fotografiju ‘Dama sa psom’, ona ju je prepoznala i samo kratko rekla da se ne želi prisjećati tih vremena. Voljela bih da joj se ovdje mogu više zahvaliti, jer se čini da je ona jedina osoba koja mi je mogla ispričati više od ovog što sam otkrila, no neki detalji možda moraju ostati nedirnuti i mistični, baš poput Janekovićeve fotografije - kazuje Maja.

Svi su govorili o Eni...

- Mnoge podatke izvukla sam iz kazivanja starih Zagrepčana koji se sjećaju priča o drogeriji Nobilior i života u susjedstvu obitelji Kaufman i Löwy. U svojim sjećanjima nisu spominjali Melaniju, svi su samo govorili o jednoj osobi, o prekrasnoj Eni, koja je bila poznata po svojoj ljepoti, koja je zračila i plijenila poglede kada bi prolazila zagrebačkim ulicama, Eni za kojom su se okretali stari i mladi i koju su svi znali pod nadimkom Ena Nobilior. Nobiliorka, otkriva nam pasionirana uzgajivačica borzoja. Ena i Milan Kafuman su živjeli na adresi Slavujevac 3, gdje je njezin svekar Emil Kaufman dao izgraditi novu vilu za svog jedinog sina Milana i njegovu mladu suprugu. Projekt izgradnje potpisuje arhitektonski ured Carnelutti, koji je bio poznat po izgradnji historicističkih i art deco građevina u Zagrebu. 

Vila Kaufman na Slavujevcu bila je izgrađena za luksuzan život jedne obitelji s poslugom, a imala je i garažu za jedan od rijetkih automobila u Zagrebu. Zahvaljujući naporima obitelji današnjih vlasnika, vila je sačuvana i održavana te se u njoj trenutno nalazi sjedište ambasade Republike Srbije. Maja Čosić je u svom istraživanju doznala kako je žena s fotografije, Milanova supruga Ena, posjetila Zagreb osamdesetih godina prošlog stoljeća i da je tada nenadano pokucala na vrata vile na Slavujevcu te zamolila tadašnje vlasnike da razgleda kuću. 

Bela Krleža s borzojem je nastupala u premijernoj izvedbi Gospode Glembajevih Fotografija: (Antonija Kulčar/ Foto Tonka: Tajne ateliera društvene kroničarke)

- Rado su joj je pokazali. Pričala im je o svom životu s Milanom i o njihovim prvim godinama zajedničkog života koji su proveli u jednom od najluksuznijih zagrebačkih kvartova. Čini se da niti nakon četrdeset godina nije mogla zaboraviti to zlatno doba, Milana i svoj život u Zagrebu tridesetih godina prošlog stoljeća.

Pas od 20.000 eura za ruskoga grofa

- U knjizi o ruskim hrtovima ‘Peršinski lov’ zabilježena anegdota o ruskom grofu koji je krajem 19. stoljeća kupio mužjaka za 2000 rubalja. Mužjak se zvao Tscharodej, imao je prekrasne malene uši, nošene visoko, što je grof osobito cijenio, pa se često šalio da je platio 1000 rubalja za svako uho. Danas bi tih 2000 rubalja vrijedilo oko 20.000 eura - priča nam Maja Čosić o pasmini koja joj se trajno zavukla pod kožu:

- U vrijeme Kraljevine Jugoslavije, u Jugoslavenskom registru sportskih pasa pod brojem 1 upisan je ruski hrt Favalt Ural, okoćen 1931. godine, uvezen iz Njemačke. Vlasnica ovog psa bila je kraljica Marija Karađorđević. Njena majka, Marija od Rumunjske, bila je velika obožavateljica i uzgajivačica ruskih hrtova, pa je tako nalazimo na mnogim fotografijama u društvu borzoja. Plemkinje su jednostavno obožavale ovu pasminu, osobito engleska vojvotkinja od Newcastlea, koja ih je uzgajala na svom posjedu Clumber Park u Nottinghamshireu. Jedna od vlasnica ovih pasa iz visokih krugova bila je i kraljica Alexandra, supruga engleskoga kralja Eduarda VII. Austrijska carica i ugarsko-hrvatska kraljica Elizabeta Austrijska, znana kao Sissi, je uz ruske držala i irske vučje hrtove. U Zagrebu je 1929. godine premijerno izvedena drama Miroslava Krleže ‘Gospoda Glembajevi’, u kojoj glavni lik, barunicu Castelli Glembay, igra njegova supruga Bela, a na pozornici je prati bijeli ruski hrt s crnim ušima. S obzirom na to da Krleža liku barunice Castelli Glembay pripisuje upravo tri ruska hrta, pitam se je li Belu pratila možda ona Mady Glembayeva, iz kataloga izložbe na Zagrebačkom zboru 1932. godine. Možda odabir njenog imena nije slučajan - kazuje Maja Čosić. 

Hrtovi i Foto-Tonka

Zanimljivo, Bela Krleža i ruski hrt ovjekovječeni su fotoaparatom još jednog silno značajnog imena hrvatske fotografije. To je fotografkinja Antonija Kulčar Prut, Zagrepčanima mnogih generacija poznatija po imenu njenog studija Foto Tonka. Prije pet godina upravo je fotografijom Bele Krleže i ruskog hrta najavljivana izložba “Foto Tonka - Tajne atelijera društvene kroničarke”, kojom je odana počast ovoj rođenoj Varaždinki, jednoj od najznačajnijih hrvatskih profesionalnih fotografkinja, čiji je atelijer ujedno bio popularno okupljalište zagrebačkih intelektualnih krugova… Nije čudno da sad jedna druga Varaždinka, Maja Čosić, priprema i priču upravo o - Tonki.

Maje Čosić, pravnica, uzgajivačica borzoja i kinološka sutkinja, koja je istražila priču o Janekovićevoj fotografiji (Sandra Šimunović/Pixsell) Sandra Šimunović/PIXSELL

- Osim Bele Krleže s ruskim hrtom, fotografirala je ona još ona jednu zanimljivu osobu s ruskim hrtom. Radi se o Gabrijeli pl. Tompić, čiji ću zanimljivi život uskoro opisati u jednom od svojih nadolazećih članaka, a on će biti popraćen fotografijama iz privatnog arhiva njene nećakinje, među kojima se nalazi i fotografija s njenim ruskim hrtom Miss, slikana upravo u ateljeu Foto Tonke - kazuje na kraju Maja Čosić. Dostupni digitalni arhiv brazilskog migracijskog ureda (Brasil, Cartões de Imigração, 1900-1965) sadrži u svojoj kartoteci tri vize za privremeni ulazak u Brazil koje je 1950. godine, a zatim i 1953. i 1957. godine izvadila Ena Kraus. Ona tad više nije nosila ime bivšeg muža Kaufmana, a od 1953., bar po podacima s kartice, bila je i udovica. Kao nacionalnost navodi da je Talijanka, a iz dokumenata je razvidno da preko Brazila putuje u Buenos Aires. Lice te lijepe žene posve je nalik na lice žene s Janekovićeve fotografije. 

Trag u Brazilu

Začudna je koincidencija da je i potpisnik ovih redaka, i sam zaljubljenik u povijest pasmina i kinologije, pokušao istraživati ponešto o identitetu žene s Janekovićeve fotografije. U jednom sam trenutku kontaktirao brazilskog znanstvenika Emillea Wingera, posvećenog proučavanju povijesti židovskih obitelji u Brazilu.

Brazilske vize Ene Kraus (Brasil, Cartões de Imigração, 1900-1965)

Winger je, naime, uređivao i genealošku online bazu iz koje je trag vodio do Ene Kraus u Argentini, i pristojno je odgovorio na pitanje zna li nešto više o sudbini te žene i njene majke Melanije ili polusestre Dolly: 

“Baš je zanimljiva slučajnost da me nedavno kontaktirala još jedna gospođa iz Hrvatske zbog Ene. Da, Ena se onda već bila razvela od Milana Kaufmana kad je stigla u Brazil, a taj je čovjek bio uzgajivač pasmine koju spominjete. I ta žena koja me kontaktirala oko njih uzgaja tu istu pasminu… Živim u Sao Paulu i pokušat ću doznati više o Eni, ali ona sigurno nije bila dijelom male židovske zajednice koja je u Sao Paulo imigrirala iz Hrvatske…"

Istog dana na Facebook profil stiže zahtjev za prijateljstvo Maje Čosić, a ja shvaćam da su tajne i sudbine koje skriva ta Janekovićeva fotografija začudnije no što sam ikad mogao pomisliti… Maja Čosić na kraju kazuje: 

- Ovo putovanje u prošlost na koje me Nobiliorka odvela bilo je doista predivno, upoznala sam sjajne ljude i saznala jako puno o starom predratnom Zagrebu. Cijela priča bila je ispunjena s mnogo simbolike, tumačila sam ih kao putokaze. Milan i Ena u svom su leglu ruskih hrtova dobili tri šteneta, dva mužjaka i jednu ženku, a, baš su se u mojoj uzgajivačnici, u našem prvom leglu okotila tri šteneta, dva mužjaka i jedna ženka! Moja se kujica, koja je nevjerojatno nalikovala na Astru Dravopoljsku s Janekovićeve fotografije, zvala Neva, dok su kao majka i baka Aste Dravopoljske upisane Neva i Neva. Stoga sam i svoje istraživanje i članak posvetila – Nevi... 

Plakat za izložbu pasa 1935. godine (Sergije Glumac/ DAZ)

Dok je ovaj tekst spreman za objavu u tiskanom izdanju tjednika Express, stručnjaci u Javnoj ustanovi Spomen područja Jasenovac provjerili su podatke u arhivu i u literaturi te javili Maji Čosić da se osoba Melanija Lowy, rođena Hirschl, više ne vodi kao žrtva koja je stradala u logoru Jasenovac.

Objašnjeno je i kako je došlo do zabune i pogrešnog navođenja imena te žene među žrtvama jasenovačkog logora. Postajale su naime, dvije Melanije Löwy. Jedna je Melanija doista žena za koju su mnogi vjerovali da se nalazi na Janekovićevoj fotografiji, djevojačkog prezimena Hirschl, rođena u Križevcima, a živjela je u Zagrebu.

No, druga Melanija Löwy je rođena u Varaždinu, a živjela je u Kominu pokraj Svetog Ivana Zeline, roditelji su joj bili Jakob i Sidonija. Nije se nikada udavala, živjela je s bratovom obitelji. Većina obitelji je 1942. uhićena, muški dio obitelji je deportiran u logor Jasenovac, a ženski u logor Stara Gradiška. Kada su rađeni popisi žrtava nakon Drugog svjetskog rata, po svemu sudeći je ta žena, stvarna žrtva Holokausta, zamijenjena za istoimenu Melaniju koja je bila udata za vlasnika drogerija Nobilior, a u prvom braku rodila kćer Enu...