Otok Ascension nalazi se u Južnom Atlantiku, na pola puta između Afrike i Brazila, udaljen oko 1600 km od obale Afrike i prepun je neobičnosti. Službeno nitko s tog otoka nije, a britanske vlasti koje upravljaju ovim udaljenim otokom, ne dozvoljavaju nikome da na njemu ima prebivalište. 800 ljudi (britanskih državljana) koji žive na njemu u kategoriji su privremenih posjetitelja.
Neki od tih 'privremenih' na otoku žive desetljećima. Tko god ga poželi posjetiti, mora imati pisanu dozvolu kraljičinog predstavnika - Administratora.
Zračnom lukom čije su piste nekoć bile najdulje na svijetu i namijenjene za Space Shuttle upravljaju američke zračne snage koje Velikoj Britaniji daju ograničen pristup. NASA je pratila misije Apolla s tog otoka, a Europska svemirska agencija prati lansiranje raketa.
Bio je ključna strategijska točka i povezan s Velikom Britanijom dva puta tjedno, letovima Royal Air Force iz Londona na otok, te na Falklandske otoke, koje su koristili i civili i vojska. Prije dvije godine otok je posjetilo 1454 turista koji su morali platiti ulaznicu od 20 funti i dobiti dozvolu tog 'oštrog' Administratora.
Zbog uništenosti piste ti su letovi prekinuti a pistu koriste samo manji zrakoplovi. Kruzeri ili privatne jahte se zaustavljaju tu i tamo i to samo na dan ili dva. Može se doći i Royal Mail brodom St Helena koji kreće iz Cape Towna i treba mu 10 dana da stigne, a na otoku se treba čekati između tjedan dana i tri tjedna da se vrate, piše FT.
Krajolikom otoka dominiraju razne antene i satelitski tanjuri, no tko, što i zašto sluša, nitko ne želi reći. Bizarno prirodno okruženje savršena je kulisa za sve te neobične stvari.
Otokom vladaju ptice sooty terns, koje su poznate po svom glasanju koje odjekuje otokom. Najveća životinja na otoku je rak.
Otok se nalazi na vrhu podvodnog vulkana koji je izrastao iz vode prije milijun godina. Površina izgleda kao da je vulkan eruptirao nedavno, a većinom je vruć i suh poput pustinje.
Do dolaska Britanaca 1815. godine otok je bio nenaseljen, iako su mornari koji su ga posjetili 1726. godine otkrili šator i dnevnik. Leendert Hasenbosch bio je protjeran na obale otoka jer je bio homoseksualac.
U njegovom dnevniku zapisano je da je očajnički tražio vodu i zalihe, a naposljetku je počeo piti krv kornjača i morskih ptica, i svoju mokraću.
Što mu se na kraju dogodilo nije poznato, i nikakav kostur nikada nije otkriven.
80 godina kasnije kada su Britanci na otok dopremili vojsku kako bi oslabili francuske pokušaje da oslobode Napoleona koji je bio protjeran na obližnji otok St. Helenu, nisu mogli pronaći vodu.
"U blizini obale ništa ne raste i gotovo nema drveća", napisao je Charles Darwin.
Sa Josephom Hookerom Darwin je razmišljao kako otok učiniti pogodnim za ljude. Hooker ga je posjetio 1843. godine, i nakon toga smislio plan.
Posadit će drveća diljem 859 metara visokog vrha zelene planine, najviše točke na otoku. Lišće bi skupljalo i taložilo vlagu iz toplih vjetrova koji pušu i pomalo kapalo po tlu i tako osiguravalo dovoljno vlage za biljke. Imao je plan da se naprave pašnjaci za stoku, i pogodno tlo za uzgoj povrća, piše BBC.
I taj njegov plan bio je jako uspješan što se može vidjeti i danas po šumi u kojoj rastu fikusi, guava i đumbir. Ta Zelena planina prava je ugodna oaza. Jedina je to umjetna šuma u oblacima, gusta poput one iz Narnije i poznata upravo po vrstama koje ne potječu s otoka, ali su ga u potpunosti preuzele.
"Po današnjim standardima mnogi bi znanstvenici rekli da je to katastrofa. Na površini izgleda kao tropski raj, vlažno je i ima puno bilja. No ispod toga nema više ničeg. Nema ostalih karakteristika tropske šume, a sve ostale vrste koje su tu bile, polako nestaju", rekao je biolog dr. Sam Weber.
Iako su mislili da je u potpunosti nestao, jedna vrsta peršina, veličine malog prsta, ponovno je otkrivena 2009. godine i nakon posebne obrade posađena u divljini.
"Mislim da nikada Zelenu planinu nećemo moći zvati u potpunosti funkcionalnim ekosistemom, barem ne sada, jer je za to potrebno tisuće godina. Sada je to zapravo pravi kaos invazivnih vrsta koje su preuzele planinu, i tako umanjile njezinu vrijednost za šetače", kaže Weber.
Svoje prste na otoku imao je i BBC. Inženjeri su stigli sredinom 60-ih kako bi omogućili prijam programa u Africi i Južnoj Americi. Izgradili su novo selo, nešto malo dalje od uspavanog glavnog grada Georgetowna, i zasadili biljku mesquite, da poveže suho tlo. Danas ta biljka dominira otokom i pretpostavlja se da ima oko 38.000 grmova.
"Teško ju je kontrolirati, posebno zato što su joj korijeni duboki 20 do 30 metara. U potrazi smo za biološkim metodama kontrole i to sa štetočinama koje su uobičajene u njegovom prirodnom habitatu", kaže Weber.
Dio je to većeg plana obnavljanja uništenog okoliša koji se proteže i na morski dio. 500 godina koliko ljudi posjećuju otok kornjače koje na njemu obitavaju, bile su im večera.
Mornari bi ove životinje, koje su ponekad bile teške i po 250 kilograma, odvukli na svoj brod, preokrenuli ih i nekad tjednima držali na leđima, prije nego što bi ih skuhali u loncu za juhu.
Ta 'žetva' završila je 30-ih. Budući da im trebaju desetljeća da dođu do spolne zrelosti, populacije se počela obnavljati tek 70-ih.
"Od tada bilježimo nevjerojatan oporavak u broju morskih kornjača, i tek sad vidimo te pozitivne trenutke", kaže dr. Nicola Weber.
U morima oko otoka obitava i jedna od najrjeđih ptica na svijetu Ascension frigatebird. Istražujući otok i podmorje može se naletjeti i na galapagoškog morskog psa i dupine.
Craig je vlasnik Ascension Island Adventures i reći će da je otok najbolja destinacija za ribolov i priča o bogatstvu riba, tuni i kitu u kojem je pronašao 30 cijelih tuna. Oni koji se bore za očuvanje otoka potiču dolazak ljudi na njega, jer ovako sam i usamljen samo propada, polako nestaje.
Daleko od očiju daleko od srca.
Na otoku je poznata i šetnjica Elliot’s Path kreirana 1840. godine dok je planina bila još gola kako bi se omogućio pogled na cijeli otok. U gradu je nekoliko asfaltiranih cesta no nema buke, ne čuje se ništa. Iza pulta trgovine A&P’s Gift World, bosonoga Amelia Knipe smije se sa svojim klijentima.
"Za ovo se mjesto ne bi trebalo znati", kaže Jolene Corney dok preuređuje stvari na policama.
Tijekom godine otokom dominira vojska, a u proljeće rakovi koji se spuštaju sa Zelene planine zbog parenja. Poput kornjača i oni ostavljaju svoja jaja na obalama otoka, udaljenog blaga divlje prirode.
