Prije točno 75 godina, 20. srpnja u četvrtak malo iza podneva, nije lako zamisliti kako je moralo biti grofu Clausu von Stauffenbergu. 37-godišnji pukovnik Wehrmachta, stajao je mirno uz veliki teški konferencijski masivni hrastov stol u konferencijskoj dvorani "Vučje jazbine" u Istočnoj Pruskoj, a s druge strane Adolf Hitler držao se za glavu dok su mu generali objašnjavali da mu je Crvena armija dobrim dijelom pomela snage i nadirala prema granici s Poljskom.
Za tadašnje uvjete i mjerila Trećeg Reicha von Stauffenberg je bio vrlo zanimljiva figura; s povezom preko onoga gdje mu je do prije nešto više od jedne godine bilo lijevo oko, bez desne šake i dva prsta lijeve ruke, ukočeno je čekao da ga pozovu zbog telefonskog poziva što si ga je dogovorio.
Od 42 pokušaja najbolja šansa za ubiti gada
A dogovorio si ga je s ostalim urotnicima atentata na Hitlera i puča u Trećem Reichu kako bi iz te proklete dvorane imao izliku otići minutu ili dvije prije nego što eksplodira bomba. Zapravo je bila riječ o dva paketa plastičnog eksploziva što ih je držao u torbi s dokumentima ispod stola. Jedan paket, zapravo, i nije stigao prirediti tako da tempirani upaljač stane otkucavati.
Drugim, međutim, jest bio tempiran i von Stauffenberg je računao da će jedan kilogram biti dovoljno. Naprosto će morati biti. Jer ako taj manijak ne ode u komadima s ovog svijeta, on će stvarno odvući Njemačku u totalni rat do uništenja posljednje cigle i pogibije posljednjeg balavca u uniformi neke od Hitlerovih jedinica.
A onda, možda oko 12.40 niži oficir iz sobe za komunikacije prišao je tiho von Stauffenbergu, rekao da ga trebaju na telefon iz Berlina. Von Stauffenberg se okrenuo, sad pazeći da ne pokazuje olakšanje, otišao niz hodnik u sobu do telefona, predstavio se, a kolega urotnik mu je odmah spustio slušalicu. Von Stauffenberg je izišao iz zgrade, ušao u automobil i rekao vozaču da krene.
U tom trenutku odjeknula je žestoka eksplozija koja je sasvim izbila prozor na konferencijskoj dvorani u "Vučjoj jazbini", tamo gdje je on bio dvije minute prije.
Bio je to samo jedan, ali daleko najbliži da uspije pokušaj atentata na Adolfa Hitlera od najmanje 42 što su ih još od 1932. pokušali mahom Nijemci koji su svaki iz svojih razloga do kraja Drugog svjetskog rata pokušavali spriječiti Führera da do kraja ostvari ono što si je naumio.
Povjesničari mahom smatraju da je pokušaja ubojstva Hitlera bilo i puno više, ali su preostali iz ovih ili onih razloga ostali izgubljeni u kolektivnom pamćenju civilizacije.
Čovjek čak ne mora niti biti ljubitelj posebnog podžanra znanstvene fantastike alternativna povijest, a da se zapita što bi se sa svijetom događalo da su vođu Trećeg Reicha ipak uspjeli likvidirati u ovom ili onom trenutku.
Iz današnje perspektive to se čak u dobroj mjeri može i zamisliti s nemalom sigurnošću. Jedino, nije svejedno o kojem bi atentatu bila riječ, jer niti je Hitler bio isti 1932. u odnosu na 1944., a niti njegova moć, svijet, zločinački pothvat...
Na 75. godišnjicu neuspjele operacije "Walküre" u prvom je redu zanimljivo vidjeti što bi bile posljedice toga da su barem tada uspjeli likvidirati Hitlera. Jedan od blogera portala "History is now magazine", očito povjesničar, počeo je od konstatacije da su u to vrijeme Saveznici tek počinjali s prodorom u Normandiju, nije se doduše sjetio spomenuti da su se već neko vrijeme tukli kroz Italiju, ali je istaknuo da su Sovjeti s istoka već vrlo opasno nadirali.
Očajnički su htjeli predati se Saveznicima na zapadu
To je bilo točno ono što su Hitleru 20. srpnja 1944. objašnjavali, a on se držao za glavu naslonjen nad kartu na stolu. Amerikanci su u to vrijeme bitku protiv imperijalnog Japana na Pacifiku barem donekle još uvijek smatrali manje kritičnom od prodora kroz Europu i lomljenja kičme nacističkom dijelu osovine nakon što su Mussolinija već razbili.
I da je Hitler ubijen, a vlast u Berlinu preuzeli oficiri Wehrmachta koji su što hitnije htjeli zaustaviti rat, odnosno da su uspjeli pobiti kompletna vodstva SS-a, Gestapoa i sve one oficire Wehrmachta, svakako i NSDAP-a koji su fanatično slijedili Hitlera, kako bi se postavio tko u Europi? Staljinu sigurno ne bi padalo na kraj pameti stati sad kad je taman jurnuo svom brzinom.
Francuska, koja je trpjela nacističku okupaciju još od 1940. također se ne bi tako lako dala pomiriti da takvu Njemačku, još uvijek Treći Reich, pusti da se izvuče bez potpunog ratnog poraza. Sigurno bi ista stvar bila i s Velikom Britanijom. Uglavnom, na vlasti u Berlinu bili bi normalni ili barem normalniji ili barem oportuno otriježnjeni najviši oficiri Wehrmachta koji nisu htjeli odvesti Njemačku u totalno uništenje.
I morali bi birati; ili se igrati sa sudbinom pa još neko vrijeme ratovati kako bi si izborili bolju pregovaračku poziciju ili kapitulirati istog trenutka, skoro bezuvjetno. Ovo drugo značilo bi užasan udarac po ponos ekstremno zaluđene nacionalističke, šovinističke nacije. Ali, ono prvo značilo bi da bi im Staljin ubrzo prodro tako duboko da bi im okupirao teritorij i onda...
Užasno im je bilo i zamisliti što bi Crvena armija činila Njemačkoj, koja je prethodnih godina pobila tolike milijune pripadnika sovjetskih naroda. A sve da i nije toga, zaboga, pa to je Staljin. Dogodilo bi se ono što je Karl Dönitz pokušao provesti u što većoj mjeri u svibnju 1945. nakon samoubojstva Hitlera.
Naprosto bi odvukli sve što god imaju na istok nasuprot Crvenoj armiji i sa zapada pustili da ih okupiraju zapadni Saveznici. To bi za posljedicu imalo dramatično drugačiji razvoj događaja od 1945. nadalje. Prvo što konferencija na Jalti u veljači 1945. sigurno ne bi predvidjela Staljinov zalogaj Njemačke, ne bi nastala DDR.
Hladni rat, ako bi ga i bilo, bio bi sasvim drugačiji
Drugo što bi Staljinova sfera utjecaja teško prelazila iole bitnije dalje od granica SSSR-a. Ako se i uzme da bi do Hladnog rata svejedno došlo, pozicije Staljina bile bi neusporedivo slabije. Jugoslavija bi bila u većoj mjeri izložena zapadu i vjerojatno bi i neizbježni raskol između Tita i Staljina bio puno jednostavniji po Tita.
S druge strane, pitanje je koliko bi temeljita bila denacifikacija Njemačke jer Treći Reich ostao bi neusporedivo očuvaniji, a koliko god to zvučalo gadno, milijuni Nijemaca ne bi prošli pakao koji su prolazili prvo kroz razaranja i smrt od srpnja 1944. do svibnja 1945.
O DDR-u da se ne govori. Ista analiza razmatra i mogućnost da bi do hladnoratovske konfrontacije došlo, to nije sporno, ali da bi ona možda bila čak i žešća jer bi Staljin bio stiješnjen na manjem prostoru utjecaja. Tu se, međutim, iz vida gubi to da Staljin nije bio posebno hrabar čovjek i da se nije volio upuštati u ogorčene bitke u kojima je lako mogao izgubiti sve, osim ako na to ne bi bio prisiljen.
U svakom slučaju, očito bi i Japan na Pacifiku nesumnjivo bio poražen puno brže. Uopće je pitanje bi li došlo do nuklearnog stradanja Hirošime i Nagasakija, jer ionako je jedini nuklearni pokus prije tih tragedija bio nuklearni test Trinity u New Mexicu tek 16. srpnja 1945.
Da je Hitler ubijen makar tada u ljeto 1944., puno toga razvijalo bi se drugačije. Tih 42 pokušaja atentata, vjerojatno i bitno više, Hitler je preživljavao nekada zbog nedovoljne pripremljenosti urotnika, a u nekim slučajevima zbog lude sreće što ju je Hitler imao. Toliko lude da je i to bio jedan od čimbenika koji su kod Hitlera raspaljivali ideje veličine, sudbinski poslanog čovjeka od, ah, pa zašto ne, od samih nekakvih bogova, što god se već vrtjelo u umu tog čovjeka.
U operaciji "Walküre" za preživljavanje Hitlera bilo je ključno poklapanje čak tri stvari koje su pošle po krivu. Situacija je bila bogom dana za atentat. Von Stauffenberg jest bio i rasist i antisemit i do određenog dijela rata jest smatrao Hitlera čovjekom koji zna što radi i to čini dobro.
Ne budite naivni, i urotnicima se sviđao nacizam
Čak je jako bio sklon nacizmu kao ideologiji. Bili su mu po volji i nacionalistički i socijalistički i totalitarni elementi nacizma. Pa tako i odnos prema Židovima. Problem se, međutim, u onom trenutku kad je shvatio da te Židove, koliko ih i von Stauffenberg prezirao, masovno ubijaju već 1941. u SSSR-u.
On je bio konzervativni katolik i ubijanje zbog genocida nije mogao provariti pod pritiskom niti rasizma niti nacionalizma, a za što je bio kadar i sam poginuti. Konačno, mnogi su katolici u Njemačkoj zbog vjersko-etičkih načela došli u sukob s nacizmom i bili ubijeni po logorima. U onom trenutku kad je postalo jasno da Hitler nema šanse dobiti rat, neki su to doduše shvatili već 1942., von Stauffenberg se počeo petljati s pripadnicima ili barem simpatizerima njemačkog antifašističkog pokreta otpora.
Stvari u Wehrmachtu doista nisu uvijek bile crno-bijele. Bilo je među tim antifašistima od komunista, preko socijalista do konzervativaca. Tako se došlo do velike skupine urotnika za ubojstvo Hitlera, likvidaciju kompletnog nacističkog vrha Trećeg Reicha i državnog udara. Onog dana prva stvar koja je krenula po krivu bilo je to što je dan bio jako topao.
A to je značilo da se sastanak neće održati u bunkeru pod zgradom armiranobetonskih i čeličnih zidova. Jer da se tamo održavao sastanak, u prostoriji sa samo jednim otvorom, a i time zatvorenim čeličnim vratima, već i mala eksplozija unutra bi bila apsolutno ubitačna.
Udarni val ne bi imao kamo pobjeći, krhotine svega raznesenoga, rastrgale bi do neprepoznatljivosti sve unutra i to je baš zbog toga trebao biti pun pogodak. Ali, dan je bio jako topao i Hitler je odlučio da ipak odu u konferencijsku dvoranu koja je imala prozor, kroz koji je onda dio udarnog vala prodro i izbio ga, što je oslabilo posljedice.
Drugi problem je bio taj što je von Stauffenberg dozlaboga pedantni tip, koji je uzeo dva paketa plastičnog eksploziva po logici što je sigurno sigurno je, u svojoj sobi prije sastanka upravo pripremio jedan tempirani upaljač i prionu na drugi. Da bi ga u tom trenutku jedan od oficira pozvao da neka se požuri, da počinju. Tako je drugi komad eksploziva ostao bez upaljača.
Prokleta hrastova daska
Treća okolnost bila je i najpogibeljnija i po urotnike i po budućnost Njemačke i po budućnost Nijemaca, svakako Židova i tolikih pobijenih u logorima i u borbama, pa tek država pod okupacijom... A to je bio taj teški, veliki konferencijski stol od masovnog hrastovog drva u dvorani u koju je Hitler poželio da presele.
Svoju aktovku von Stauffenberg postavio je pametno, s vanjske strane masivne hrastove daske kao nosača stola, tako da eksplozija bude okrenuta prema Hitlerovom donjem dijelu trupa. Dakle, u odnosu na sebe, aktovku je stavio s druge strane masivne hrastove ploče. S te strane je bio siguran. I to je moralo biti dovoljno, bez obzira na sve ostalo.
U 12.40 pozvali su ga na telefon i... čovjek koji je von Stauffenbergu bio zdesna, valjda se aktovka, do tada naslonjena na dasku, prevrnula na pod. Čovjek ju je ljubazno podignuo i stavio s von Stauffenbergove strane daske. A to je značilo da, onog trenutka kad je grunula ta užasna eksplozija, dio udarnog vala prema Hitleru ublažila je ta ploča.
Prostorija je i ovako bila cijela uništena. Iverje hrastovog stola izbušilo je sve i svakoga unutra, bilo je to skoro potpuno uništenje. Ali, ne i dovoljno za uništiti život čovjeka koji je života stajao desetke milijuna ljudi u najgorem i najbrutalnijem klanju ljudske povijesti. Hitler je tada bio nezgodno ranjen, ali ne i kritično. Ipak, Hitler koji niti tada više nije stajao sa zdravljem najbolje, otada se zdravstveno počeo potpuno raspadati.
