Ovdje Anderson svoj estetski paket dovodi do ekstrema

Wesa Andersona lako je zamisliti na balkonu vlastitog pariškog studija kako brižljivo popravlja i najmanji nabor na savršeno skrojenom odijelu toplih boja. Knjiški moljac među redateljima (“Obitelj čudaka” prema J. D. Salingeru, “Fantastični gospodin Lisac” prema R. Dahlu ili “Hotel Grand Budapest” prema S. Zweigu) prepoznatljive kompozicije kadrova, simetrične da utješno djeluje i na najtvrdokornijeg opsesivnog kompulzivca, s novim filmom “Francuska depeša” čitav svoj estetski paketić dovodi do ekstrema. Grandomanija tehničkih detalja od akcije, animacije, podijeljenih ekrana, flashbackova, skokova i nezadržavanja kadra na glumcu niti trideset sekundi bombardira osjetila te stvara relativno brzo zamor ujedno tražeći od gledatelja da povezuje reference te od amalgama likova prepoznaje stvarne autorske perjanice. Od premijere u Cannesu “Francusku depešu” prati epitet ljubavnog pisma novinarstvu. Ali ne u maniri pomalo užurbane i obične atmosfere “Spotlighta” (2015.). Ovdje je prije svega riječ o tradiciji literarnog novinarstva koja se temelji na dužim formama i snažnijem, prepoznatljivom umjetničkom stilu. Na stranicama New Yorkera izišli su neki od najvažnijih tekstova suvremene književnosti i esejistike od “Banalnosti zla” Hannah Arendt, “Plivača” Johna Cheevera do “Voajerskog motela” Gaya Talesea. Potonji će više puta istaknuti kako nema priče bez da smo mi u njoj, uživo, gledajući sugovornika u oči i promatrajući okolinu. Anderson oblikuje film doslovno kao časopis koji listamo ispred sebe i povremeno zavirujemo u unutarnje procese članova redakcije. Sve s distancom, ali i osjećajem nostalgije.