Life
191 prikaza

Ovi dnevnici su važni zbog beskompromisnog otvaranja vlastite i obiteljske utrobe

1/5
Buybook
'Kućni ljudi' i 'Adolfove uši' dva su naslova iz edicije 'Dnevnik' sarajevsko-zagrebačke nakladničke kuće Buybook i potpisuju ih Almin Kaplan i Marko Pogačar

"Imam opsjednutost idejom dnevnika. Ima nešto oslobađajuće u tom procesu, dnevnik je tekst koji se piše za sebe, s idejom da to možda nitko neće pročitati. To je stanje opuštenosti, a upravo ti prvi, naizgled neobavezni zapisi, uhvate ton i ritam rečenice koju poslije slijedim. Zato što je prije svega upućen na sadašnje vrijeme, dnevnik je forma otvorenih mogućnosti, kao i život sam. E, sad, za tu ediciju u Buybooku ja sam se obratio nekolicini spisateljica i pisaca te im predložio da pišu svoje dnevnike, mogu se ograničiti na mjesec, tri mjeseca, ne više od godine. Obratio sam se onim spisateljicama i piscima čije dnevnike bih rado čitao. Aleksandar Hemon, Lana Bastašić, Marko Pogačar, Olja Savičević Ivančević, Predrag Finci, Almin Kaplan, da nabrojim one koji su već napisali svoj dnevnik i one u čiji proces pisanja imam uvid", rekao je Mehmedinović Branimiri Lazarin u intervjuu objavljenom u Expressu krajem prošle godine.

 | Author: Edi Matić Lana Bastašić Edi Matić

Kaplanov i Pogačarov dnevnik nisu prvi naslovi iz navedene edicije - premijerno djelo bio je "Crveni kofer" Lane Bastašić - ali su u svojim predvidivim različitostima i, još više, neočekivanim sličnostima zanimljiva kao glas jedne generacije koja bi, da prošlost nije bila krvava do lakata, bila, recimo tako, jednakija u iskustvima pa, zašto ne, i životnim izborima.

"Na putu kući slušao sam dokumentarni program o padu Berlina. I zamišljao Hitlera i Evu Braun kako se zadnji put pozdravljaju s poslugom u hodniku bunkera - dok Rusi nadiru u grad - i odlaze u svoju sobu. Iz koje više neće izaći", Kaplanove su rečenice koje bi se sasvim dobro uklopile u knjigu pod naslovom "Adolfove uši".

Autor "Kućnih ljudi" rođen je u 1985. u Mostaru, ali samo zato što Stolac, iz čije okolice jest, nije imao adekvatan bolnički odjel. Pogačar je stariji godinu dana, Splićanin je - da parafraziramo junaka "Buddhe iz predgrađa" Hanifa Kureishija - rodom i podrijetlom. Kaplana su vojnici HVO-a odveli u koncentracijski logor kad mu je bilo devet godina. Pogačar je, znatno kasnije, otišao na studije u Zagreb, a iz Zagreba svugdje: u zapadnu Europu i Latinsku Ameriku, u spisateljske rezidencije malih i velikih gradova i na festivale na kojima se recitira po grobljima. Kaplan stanuje pored Stoca, teorijski u Dubravi, a zapravo u šumi, Pogačaru je adresa u Zagrebu, ali nitko ne zna do kada i opet od kada.

 | Author: Buybook Buybook

I da, obojica su se, što nije nevažno, etablirali kao pjesnici, s tim što je Hercegovac u međuvremenu napisao dva sjajna romana, "Trganje" i "Meho", te objavio zbirku "Dubravske priče", dok je Dalmatinac, kako priznaje u "Adolfovim ušima", započeo roman koji nije završio, kao što vjerojatno neće ni jedan. Od tog prvog pokušaja je ostala tek rečenica kojom i započinje svoj berlinski dnevnik, a koja bi savršeno funkcionirala i u "Kućnim ljudima": "Bio je nježan, još uvijek oštar proljetni dan, u armaturu drveća uplitala se polako sjena kao nečujan dokaz života, a pod budućim krošnjama je bujala zemlja i njezin trijumf je bio očit: groblja su dobro rodila".

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Marko Pogačar Sandra Šimunović/PIXSELL

Almin Kaplan svoj je dnevnik pisao tijekom pandemijskih godina, ali i da nije, ne bi njegov i svijet njegovih junaka bio ništa širi, a njihovi međusobni odnosi, svakodnevne drame koje autor detektira i rastvara, ništa pliće. "To je isti onaj krajolik u koji je pisac smjestio događaje svojih romana i kratkih priča, tako da 'Kućni ljudi' donose novi, dublji uvid u njegov književni svijet. Ovo je knjiga koju su udruženim snagama pisali Kaplan pjesnik i romansijer Kaplan, možda njegova najvažnija knjiga do sada", tekst je Semezdina Mehmedinovića napisan za poleđinu "Kućnih ljudi".

 | Author: Buybook Buybook

"Adolfove uši" se, također - što autor potvrđuje tek pred sami kraj, objašnjavajući da zbog pandemijskih restrikcija nije mogao otići na didov sprovod u Split - dešavaju u vremenu definiranom virusom COVID-19, ali ni ono ni njegove posljedice nisu presudni za piščev doživljaj grada u čijem urbanom neredu on uživa koliko i Kaplan u miru svoje okućnice, netaknute prirode koja se, čega se autor ne užasava, pokazuje lijepom i neudobnom, sedativnom i zahtjevnom.

 | Author: PROMO Almin Kaplan PROMO

Ono što, uz puno toga, nekoga čini piscem ili spisateljicom jest i odabir načina na koji će ispričati priču. S druge strane, dnevnik je specifična, ne nužno književna forma koja, uvjetno rečeno, počinje sama od sebe - ispisivanjem prve stranice i iz niza mogućih razloga, od pokušaja da se tako prikuplja književna građa, preko dosade, pa sve do neobjašnjive i nezadržive potrebe bilježenja svakodnevnog ili, evo, nakon narudžbe - a isto tako može završiti. Dakle, krajem prirodnog ciklusa kao kod Kaplana ili gubitkom koji, kao kod Pogačara, živu emociju seli u nepouzdana sjećanja koja, kako piše na jednome mjestu, dostojanstveno i bez truda kapituliraju pred snagom zaborava.

Slični, a ni nalik - što bi rekao Abdulah Sidran - ovi dnevnici su važni zbog beskompromisnog otvaranja vlastite i obiteljske utrobe Kaplanovih, odnosno Pogačareva kombiniranja esejiziranja, putopisa i, u oba slučaja, posveta umjetnicima, prvenstveno pjesnicima, koji su oba autora oblikovali do te mjere da bi se od dijelova "Kućnih ljudi" i "Adolfovih ušiju", uz nekoliko udaraca po enteru, dobile vrlo dobre pjesme. Ma i bolje od vrlo dobrih.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.