Ozračje kraja svijeta nad opustošenom Francuskom

Recimo to odmah: “Paulovo posljednje putovanje” (The Last Journey of Paul W. R./Dernier voyage, 2020.) povelik je, a sasvim neobavezan filmski užitak. Uživat će u njemu i gledatelji koji ne poznaju tradiciju francuskog ZF-a, pa i oni žanrovski potpuno nenačitani, jer lako ga je gledati i dekontekstualiziranog, od svega izdvojenog, kao samostojno ostvarenje izniklo niotkuda. S druge strane, čak i najusputniji konzumenti žanra doživjet će dugometražni prvijenac Romaina Quirota (1985.), francuskog redatelja autodidakta, scenarista i prozaika, kao postmodernistički melanž, kao sinefilski miks kojekavih filmskih utjecaja pa se iščitavanje popkulturalnih referenci u ovoj celuloidnoj zabavi nudi kao vrijednost više. Ostvarenje o kojem govorimo razrađenija je varijanta Quierotova zapaženog kratkometražnog debija “Posljednje putovanje zagonetnog Paula W. R.” (The Last Journey of Enigmatic Paul W. R.) iz 2015. godine, sad u dugome metru, iako snimljeno u nezavisnoj produkciji, s malim budžetom (što sudeći po dojmljivim specijalnim efektima ne bismo zaključili), a upravo u ambicioznijem raspisivanju inicijalnog, tad već zaokruženog scenarija možda bi trebalo tražiti razlog povremenih oscilacija u ritmu dulje verzije. Pomalo filozofična priča inspirirana Blade Runnerom prohodna je i razumljiva, ustvari ni po čemu osobita ili dosad neviđena, no način kako je Quierot izlaže, pripovjedna sredstva kojima se služi, razina imaginacije pa i ludičnosti kojima se razmahuje čine je zamamnim iskustvom.