Recimo to odmah: “Paulovo posljednje putovanje” (The Last Journey of Paul W. R./Dernier voyage, 2020.) povelik je, a sasvim neobavezan filmski užitak. Uživat će u njemu i gledatelji koji ne poznaju tradiciju francuskog ZF-a, pa i oni žanrovski potpuno nenačitani, jer lako ga je gledati i dekontekstualiziranog, od svega izdvojenog, kao samostojno ostvarenje izniklo niotkuda. S druge strane, čak i najusputniji konzumenti žanra doživjet će dugometražni prvijenac Romaina Quirota (1985.), francuskog redatelja autodidakta, scenarista i prozaika, kao postmodernistički melanž, kao sinefilski miks kojekavih filmskih utjecaja pa se iščitavanje popkulturalnih referenci u ovoj celuloidnoj zabavi nudi kao vrijednost više. Ostvarenje o kojem govorimo razrađenija je varijanta Quierotova zapaženog kratkometražnog debija “Posljednje putovanje zagonetnog Paula W. R.” (The Last Journey of Enigmatic Paul W. R.) iz 2015. godine, sad u dugome metru, iako snimljeno u nezavisnoj produkciji, s malim budžetom (što sudeći po dojmljivim specijalnim efektima ne bismo zaključili), a upravo u ambicioznijem raspisivanju inicijalnog, tad već zaokruženog scenarija možda bi trebalo tražiti razlog povremenih oscilacija u ritmu dulje verzije. Pomalo filozofična priča inspirirana Blade Runnerom prohodna je i razumljiva, ustvari ni po čemu osobita ili dosad neviđena, no način kako je Quierot izlaže, pripovjedna sredstva kojima se služi, razina imaginacije pa i ludičnosti kojima se razmahuje čine je zamamnim iskustvom.
Quirotovih 87 minuta snimanih u Casablanci i ponešto u Parizu kombinacija su distopije, filma ceste, odnosno avanture s elementima znanstvene fantastike koji ćemo pamtiti ponajprije zbog vizualnosti, kao i soundtracka koji me osvježio i itekako zabavio, da bih zatim otkrila kako se Francuzi po mrežama masovno snebivaju što u intru nad postapokaliptično izvrnutim Eiffelovim tornjem tutnji sintetička “Cambodia” Kim Wilde. Voljet ćemo ovaj film i zbog melankolije, retro štiha i posvete kinematografiji osamdesetih - pa evo, u jednoj etapi svog bijega dvoje protagonista skriva se u starinskom kinu, kao ultimativnom utočištu koje im u njihovoj poprilično bezizlaznoj stvarnosti omogućuje ušuškavanje u nostalgiji i optimizmu pamćenja. U pitanju je izrazito estetičan, k tome i poetičan film, također promišljen i mudar, jer u preokupaciji temama humanističkih vrijednosti, žrtvovanja za zajednicu, poštovanja prema drugačijem, tajnovitom, neshvatljivom, uspijeva ne propasti u pretencioznost, klišej i patos.
Sukus problema ljudske vrste u ovoj ekološkoj alegoriji nestanak je resursa na Zemlji koja je u distopijskoj budućnosti jezivo devastirana, pa znanstvenici godinama eksploatiraju susjedni planet, crpeći energiju s hipnotično ružičaste Crvene Lune. Kad se gigantska Luna Zemlji primakne toliko da je počne ugrožavati, fino ostarjeli Jean Reno, to jest u filmu Henri W. R., beskrupulozni znanstvenik na ego tripu, malko nalik Elonu Musku, iznosi bazičan plan: Lunu treba bez odlaganja uništiti. Njegov sin Paul (Hugo Becker), jedini je astronaut na svijetu koji je tu operaciju u stanju izvesti, no kako je mladić od djetinjstva neobjašnjivo povezan s Lunom, on netragom nestaje kako bi izbjegao radikalni zadatak kojeg se emocionalno i moralno užasava. Umjesto bjegunca Paula, naum autoritativnog oca pokušat će provesti njegov poslušniji brat Eliott (Paul Hamy), ne bi li se barem jednom dokazao kao sposoban, no kolosalno će podbaciti, naime, s misije se vraća mrtav. Koji sat kasnije, doduše, nevoljeni sin će oživjeti, i to osnažen parapsihološkim sposobnostima, pa takav, promijenjen i opasan, kreće u progon svog brata. Priča se gradi kroz dva vizualno suprotstavljena narativna toka, tako što se u prvi utiskuju crno-bijeli flashbackovi u traumatično djetinjstvo dvojice dječaka, kad se njihov distancirani otac, nakon smrti neizlječivo bolesne supruge, posvećuje isključivo znanosti, a tu se razjašnjava i geneza bratskog rivaliteta. Paulu se u njegovu letećem Peugeotu 504 pridruži Elma (Lya Oussadit-Lessert), prezrela, prepametna i samoj sebi prepuštena neodoljivo dečkasta tinejdžerica koju je majka napustila, pa se usred ničega, u white trash svakodnevici, bakće s ocem zlostavljačem.
I Paula je odredio manjak roditeljske ljubavi, dakako, u neusporedivo elegantnijoj ambijentaciji od Elmine, pa se ovo dvoje naizgled teško spojivih ljudi u sjeni nadolazeće apokalipse momentalno poveže. Neodoljivo je mjesečarsko ozračje prijetećeg kraja svijeta, pogotovo u svjetlu blago kataklizmičke, a svakako neizvjesne situacije u kojoj se i mi nalazimo, s čim se prolaznici kroz film različito nose, u rasponu od autoironičnog pesimizma do naivne vjere u čudotvorno spasenje. Krajolici Francuske u Quierotovoj izmaštanoj budućnosti nalikuju onima iz “Mad Maxa”, opustošeno i osušeno, a pojedine scene kao da su izravni hommage njegovim kasnijim nastavcima, s tim da je Quinot mekši, zaigraniji, pomaknutiji, topliji. Fatalno lijepa Crvena Luna, raznobojni kišobrani koji se komično pojavljuju usred pustinje gdje bi ih čovjek najmanje očekivao, fotografija krasnog, zagasitog kolorita, ukratko, niz kadrova koje bi gledatelj najradije zamrznuo, otisnuo na veliki format i njima oblijepio zidove. Takvim hiperestetiziranim slikama uz robote šeću zgodni pojedinci zanimljivih fizionomija koji uza sve i dobro glume. Dodatni efekt ovoga filma, koji me atmosferom, a onda i glazbom omamio na sličan način kao svojevremeno Refnov kinetični “Drive” u za današnje je prilike oskudnoj minutaži, gdje se doslovno u svakom trenutku osjeti da se autor vježbajući vlastiti poetički potpis odlično zabavlja.
Uz intimističke autorske art drame, notorne romantične komedije i suri socijalni realizam, istina, uvijek sa stanovitim odmakom od klasike, a kakve najprije povezujemo sa suvremenom francuskom kinematografijom, Quierotov nas ZF, nakon Bessonovih znanstveno-fantastičnih igrarija, vraća korijenima, Verneu i Mélièsu, da se prisjetimo kako su baš Francuzi u neku ruku rodonačelnici ovoga žanra.
