Zagrebački izdavač Petrine knjige objavio je ovih dana novi prijevod kultnog romana “Veliki san” Raymonda Chandlera, po mnogima najvećeg pisca kriminalističkih romana uopće. Međutim, Chandlerov značaj mnogo je veći jer se radi o piscu koji je prvi prebrisao granice između žanrovske i “ozbiljne” književnosti. Upravo je njegov “Veliki san”, koji se neoficijelno smatra najboljim kriminalističkim romanom uopće, bio svojevrsna prekretnica u tom smislu. Roman je izvorno objavljen prije više od osamdeset godina i pomalo se samo po sebi postavlja pitanje smisla objavljivanja sličnih djela danas. Sam izdavač je na svojim stranicama objavio svojevrsni moto ove izdavačke kuće: “Osnovani smo iz ljubavi prema pisanoj riječi i mnogobrojnim naslovima koje nismo imali priliku čitati na hrvatskom jeziku. Misija naše nakladničke kuće jest stvaranje čitatelja i u svom programu namjeravamo objavljivati naslove potrebne svim uzrastima. (...) ...kao i sve one knjige kojih više nema u ponudi, a važne su za kulturu svakog naroda”. Uzimajući u obzir ovo, onda je roman poput “Velikog sna” izvrstan izbor. I ne samo zbog toga, nego i zbog činjenice da je naslov tog romana neka vrsta široko prihvaćenog eufemizma za smrt. “Zašto bi bilo važno gdje ležiš jednom kad si mrtav? U prljavoj kaljuži ili u mramornom tornju na vrhu visokog brda? Mrtav si, i snivaš svoj veliki san, i ne brinu te takve stvari. Nafta i voda iste su za tebe kao i vjetar i zrak. Ti samo snivaš svoj veliki san, ne mučeći se gnusobom svog umiranja ni mjesta na kojemu si pao”, kaže Marlowe pri kraju “Velikog sna”. Pored ove, Petrine knjige objavile su i tri knjige Arthura Conana Doylea, “Zločin i kaznu” i “Idiota” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog te, da navedem još jednu epohalnu knjigu izvučenu iz zaborava - “Novelu o šahu” Stefana Zweiga.
Raymond Chandler rođen je 1888. godine u Chicagu, a umro je 1959. u kalifornijskom mjestu La Jolla. Odrastao je i školovao se u Engleskoj, gdje je otišao s majkom nakon razvoda roditelja, u dobi od sedam godina. U SAD se vratio 17 godina kasnije, 1912., i nastanio se u Los Angelesu. Pisati je počeo relativno kasno, nakon što je 1932. godine, tijekom Velike depresije, ostao bez dobro plaćenog posla u naftnoj industriji. Razlog zbog kojeg je izgubio posao bili su depresija i alkoholizam. Godinu dana kasnije, u dobi od 47 godina, objavio je u Black Musku prvu priču “Ucjenjivači ne pucaju” (“Blackmailers Don’t Shoot”). Nakon velikog uspjeha debitantskog romana “Veliki san”, objavljenog 1939. godine, odlazi u Hollywood, gdje je radio kao scenarist. Surađivao je s velikim redateljskim imenima tog vremena, poput Billyja Wildera i Alfreda Hitchcocka, za čiji je film “Nepoznati iz Nord Expressa” bio jedan od trojice scenarista. Radilo se o adaptaciji istoimenog romana Patricije Highsmith. Po njegovim romanima snimljeno je deset dugometražnih igranih filmova. Adaptaciju su radila i neka od najvećih redateljskih imena svoga vremena, poput Howarda Hawksa, Edwarda Dmytrika, Roberta Altmana... Moj favorit je film “Dugi oproštaj” Roberta Altmana iz 1972. godine, u kojemu je Philipa Marlowa odigrao Elliott Gould, koji je uspio nešto što je izgledalo gotovo nemoguće: izići iz sjene Humphreya Bogarta kao najpoznatijeg filmskog Marlowa. Bez obzira na osobne sklonosti, ipak posebno treba izdvojiti Hawksov “Veliki san” iz 1946. godine, u kojemu se na jednome mjestu susreo niz ikoničkih figura američkog 20. stoljeća: uz Chandlera i Hawksa, tu su još glumački par Humphrey Bogart i Lauren Bacall, te veliki američki književnik William Faulkner, jedan od trojice scenarista. Komisija za kulturno nasljeđe Los Angelesa odala je 1994. godine dužno priznanje ovom piscu, nazvavši jedan trg u gradu njegovim imenom, i to trg koji se nalazi na raskrižju Cahuenga i Hollywood bulevara, na kojem je bio smješten ured Philipa Marlowa u Chandlerovim romanima.
Humphrey Bogart i Lauren Bacall u Hawksovu klasiku ‘Veliki san’ iz 1946. godine
Philip Marlowe, glavni junak svih njegovih romana, postao je sinonim privatnog detektiva, a u javnoj percepciji, zbog brojnih ekranizacija, postao je možda poznatiji i od svoga autora. Marlowe je atipični privatni detektiv s visokim etičkim načelima. Radi se o kompleksnom, sentimentalnom liku kojemu je najveća zabava studiranje legendarnih šahovskih partija uz kavu i cigarete. Svi romani ispripovijedani su u prvom licu, s nevjerojatno duhovitim i originalnim usporedbama. Navest ću samo neke: “upala mi je u oči lako kao što bi klokan u smokingu”, “izgledao je neupadljivo poput škorpiona na svadbenoj torti”, “bilo je to poput vriska u noći, ali bez ikakvog zvuka”... Ili jedan drugi primjer, iz “Ponovne igre”, gdje Marlowe, kao strastveni pušač, govori o pušenju: “Kad sam se popeo u vagon, on je bio već pun cigaretnog dima koji divno djeluje na grlo i gotovo uvijek ostavlja mogućnost da se još neko vrijeme poživi s jednim plućnim krilom. Napunio sam lulu i zapalio je te pridonio općem gušenju”. U “Velikom snu” Chandler opisuje nagu Carmen Sternwood s fotografije zbog koje je postala predmet ucjene: “Nosila je par dugačkih nefritnih naušnica.
Bile su lijepe i vjerojatno su stajale nekoliko stotina dolara. Osim njih nije nosila ništa drugo”.
Raymond Chandler nastavio je zapravo tamo gdje je stao Dashiell Hammett, njegov veliki prethodnik, kojega je Chandler iznimno cijenio. Povodom Hammettova romana “Stakleni ključ”, Chandler je jednom izjavio kako je Hammett “bio rezerviran, štedljiv, tvrdoglav, ali uvijek iznova je radio ono što mogu samo najbolji pisci” te kako je upravo on “napisao prizore za koje se činilo da nikad prije njega nisu bili napisani”. Chandler je neke elemente karakterizacije svoga Marlowa preuzeo izravno od Sama Spadea, glavnog junaka Hammettova najpoznatijeg romana “Malteški sokol”. I jedan i drugi, tako, neprestano dobivaju batine, a uz to se radi o ljudima koji se u jednom društvu kapilarno premreženom korupcijom i kriminalom drže visokih etičkih načela, po uzoru na srednjovjekovne vitezove. Ova sličnost pogotovo je došla do izražaja zbog dvije najpoznatije filmske adaptacije djela ove dvojice autora: “Malteški sokol” Johna Hustona iz 1941. i “Veliki san” Howarda Hawksa. Hustonov prvi izbor za ulogu Sama Spadea u “Malteškom sokolu” bio je George Raft, koji je tu ulogu odbio jer nije želio raditi s tad nepoznatim redateljem.
Huston je potom ponudio glavnu ulogu Humphreyu Bogartu, kojom se ovaj proslavio, tako da se Howard Hawks vjerojatno nije mnogo premišljao kad je pet godina kasnije ulogu Philipa Marlowa u svom “Velikom snu” povjerio upravo Bogartu, dok je ulogu Vivian, starije kćeri generala Sternwooda, briljantno odigrala Bogartova supruga Lauren Bacall. Ostalo je povijest, rekli bismo. Bogart je ovom ulogom postao personifikacija Philipa Marlowa, bez obzira na to što su u nekim drugim adaptacijama Marlowa igrale također velike filmske zvijezde poput Roberta Montgomeryja ili Roberta Mitchuma.
Još je jedan važan detalj Chandler preuzeo od Hammetta, odnosno iz njegova “Malteškog sokola”: žene kao ubojice. On, za razliku od Hammetta, taj princip koristi u svim svojim romanima, što je opće poznata činjenica, tako da sigurno nikome neću pokvariti užitak čitanja iznoseći ovaj podatak. Treba naglasiti da su karakteri Chandlerovih “žena” u odnosu na one Hammettove mnogo dublji i osebujniji te se mijenjaju iz romana u roman. U ovom detalju se možda krije onaj presudni faktor koji je Chandlera izdvojio na sam vrh kriminalističke proze, pa i u odnosu na Hammetta, jer je Chandler upravo tako brisao granice između žanrovske i “ozbiljne” književnosti. U toj njegovoj specifičnoj i originalnoj karakterizaciji likova bitnu ulogu igraju i dijaloške dionice, na sličan način na koji to funkcionira kod Tarantina, koji je možda taj filmski element pokupio upravo od Chandlera i dodatno ga nadogradio. Većina Chandlerovih likova ostane u trajnom čitateljskom sjećanju, poput, kad je riječ o “Velikom snu”, kćeri generala Sternwooda, fatalne Vivian i divlje i neobuzdane Carmen. O tom suodnosu književnog i žanrovskog piše Pavao Pavličić u pogovoru romana “Ponovna igra”, koji je objavljen u hrvatskom prijevodu 1986. godine u poznatoj Vjesnikovoj ediciji Trag. (Uz Pavla Pavličića, čiji su eseji neposredno pred rat objavljeni kao zasebna knjiga kod jednog beogradskog izdavača, predgovore u Tragu pisao je također i Igor Mandić.) “Okvirna je priča, naime, uvijek poznata: na početku zločin, na kraju rješenje. Ono po čemu se krimići razlikuju međusobno, to je upravo put između tih dviju točaka”, piše Pavličić. Bitnu ulogu u strukturi krimića, po Pavličiću, igraju “sitnice”, poput lažnih tragova i sličnih, karakterističnih elemenata fabule, koje se vrlo lako zaboravljaju ako se krimić dulje čita. “Postavlja se, naravno, i pitanje što onda od krimića uopće ostaje, i onda kad ga pročitamo cijelog i u kontinuitetu? Koliko on uopće vrijedi, kad se tako brzo zaboravlja? Odgovor je jednostavan: ostaje cjelina. (...) Živeći od sitnih pojedinosti, krimić u vječnost prelazi kao cjelina”, piše Pavličić. Upravo u ovom segmentu, u tom “zaboravu”, krije se komparativni kriterij po kojemu se Chandler izdvaja u odnosu na žanrovsku produkciju. Dakle, po onome što ostaje i što se dugo pamti, pa čak i kad zaboravimo kriminalističku “zagonetku nad zagonetkama”: ime ubojice. A tu je, kad je riječ o ovom piscu, pored spomenute karakterizacije likova, niz detalja koji spadaju u domenu književnog. Dobar je primjer iz romana “Ponovna igra”, kad Marlowe pronađe ubijenog mrtvog hotelskog portira, bezazlenog siromaška koji od sve imovine ima tek papigu, pa pod tim dojmom razočaran izlazi iz portirova stana: “Dok sam išao prema Poltonovoj ulici, u kojoj su se kočoperile lijepe stambene zgrade, iza mene je kriještao papagaj: ‘Tko je? Tko je? Tko je?’.Tko je? Nitko, prijatelju. Samo koraci u noći”.
Chandler je svoj prvi roman, “Veliki san”, objavio 1939. godine, u dobi od 51 godinu. U tom romanu prvi put se pojavljuje lik privatnog detektiva Philipa Marlowa. Dotada je objavljivao isključivo priče u časopisima poput kultnog Black Muska, u kojemu je svojevremeno objavljivao i Hammett, čiji je “Malteški sokol” u nastavcima premijerno objavljen upravo u tom časopisu. Chandler je ukupno napisao 24 priče, od kojih su neke objavljene posthumno, dok su neke tek nakon autorove smrti izvučene iz časopisa i objavljene u knjizi, bez obzira na to što se radi o pravim malim književnim biserima. Uslijedili su potom romani “Zbogom dragana moja (1942.), “Dama u jezeru” (1943.), “Sestrica” (1949.), “Dugi oproštaj” (1954.) i “Ponovna igra” iz 1958. godine, kao Chandlerov posljednji napisani roman. Međutim, na tridesetu obljetnicu autorove smrti, poznati američki pisac kriminalističkih romana Robert B. Parker, kojega mnogi smatraju najvažnijim nasljednikom Raymonda Chandlera, briljantno je dovršio četiri kratka poglavlja romana “Poodle Springs” iz piščeve zaostavštine. Parker je u tom romanu napravio zaplet jer se on u Chandlerovu tekstu ni ne nazire. Roman započinje tamo gdje završava “Ponovna igra”: Marlowe je u braku s besramno bogatom Laurom Loring i dosađuje se uz raskošni bazen. Kad odluči nastaviti sa svojom praksom, unajmivši ured, Chandlerov tekst završava, a nastavlja se Parkerov. Na hrvatski su prije rata prevedeni svi Chandlerovi romani, uključujući i “Poodle Springs”, koji je također ekraniziran 90-ih, s Jamesom Caanom u ulozi Philipa Marlowa. Prvih šest Chandlerovih romana objavio je zagrebački Spektar 1984. godine u sklopu svoje kriminalističke biblioteke Krimbis. Dvije godine kasnije prevedena je “Ponovna igra” (edicija Trag), da bi zagrebačka Mladost neposredno pred rat objavila “Poodle Springs”. Ovo je vrlo važno navesti kad je riječ o ovom piscu, koji ima brojne poštovatelje, a novo izdanje “Velikog sna” je u tom smislu dragocjeno jer je u ovom trenutku gotovo nemoguće u Hrvatskoj nabaviti bilo koje Chandlerovo djelo.
Iako “Veliki san” važi kao najbolji Chandlerov roman, moj favorit je “Dugi oproštaj”. Na sličan način, čini mi se, razmišlja i Robert Parker, koji ga na kraju “Poodle Springsa” neskriveno apostrofira, spominjući Terryja Lennoxa, ratnog veterana iz Drugog svjetskog rata, jednog od likova iz tog romana s kojim se Marlowe sprijatelji, što nije specifično za Chandlera. Jedini lik koji se spominje u više Chandlerovih romana je policijski istražitelj Bernie Ohls, s kojim Marlowe ima promjenjiv, toplo-hladni odnos. “Veliki san” započinje kad Marlowe po preporuci Bernieja Ohlsa odlazi kod nepokretnoga generala Sternwooda, čije su divlje kćeri predmet ucjena. General je razočarani bogataš koji se obogatio u naftnom biznisu. “Išao sam posjetiti četiri milijuna dolara”, kaže Marlowe. Živopisni svijet Chandlerovih romana napučen je korumpiranim i okrutnim ljudima u jednoj stalnoj darvinističkoj borbi za opstanak, svijet koji nastanjuju uglavnom ljudi koji bi “prodali rođenu majku za pocinčani dolar”, kako to slikovito kaže detektiv iz jedne Chandlerove priče (“Opasni biseri”). Ili su to, kako se kaže u jednoj drugoj priči (“Probaj djevojku”), depresivni i umorni ljudi, “s licima iznošenima poput sirotinjske cipele”. Motiv Marlowa kao usamljenog viteza nije tvorevina kritičara, jer se sam Chandler često duhovito poigrava s tim. Pa tako i u “Velikom snu”: “Iznad ulaznih vrata, koja bi mogla propustiti odred indijskih slonova, stajao je široki vitraj na kome se vidio vitez u tamnom oklopu kako spašava damu koja je bila privezana za stablo i nije na sebi imala nikakve odjeće osim vrlo dugačke i prikladne kose. Vitez je podigao vizir svoje kacige da bi djelovao manje formalno i prtljao oko čvorova konopaca kojima je dama bila vezana uz drvo, no bez ikakva rezultata. Zastao sam i pomislio: kad bih živio u toj kući, popeo bih se prije ili kasnije i pomogao mu. Nije se činilo kao da se istinski trudi”. Također, u Chandlerovoj priči “Opasni biseri”, u kojoj ulogu detektiva igra odvjetnik Bently, neka vrsta preteče Philipa Marlowa, na jednomE mjestu stoji: “Viteštvo je izgleda izumrlo, baroneso. (...) Otkako je još prije nekoliko stoljeća stari Cervantes ismijao vitezove”.
U sjeni romana ostale su pripovijetke koje je Chandler napisao, njih 24, i to uglavnom prije 1940-ih. U bivšoj državi objavljene su u izdanju Dječjih novina iz Gornjeg Milanovca dvije zasebne knjige u kojima se nalaze tri Chandlerove duže pripovijetke: “Opasni biseri”, “Opasnost je moj posao” i “Zločin se ne isplati”. Ipak, posebno je zanimljiva zbirka objavljena u Beogradu 2004. godine, u kojoj se nalaze dvije duže pripovijetke: “Nema zločina u planinama” i “Probaj djevojku”. Radi se o pomalo atipičnim pričama koje su prava mala remek-djela. U priči “Nema zločina u planinama”, objavljenoj 1941. godine, zaplet se vrti oko nacističke špijunske mreže koja djeluje na prostoru SAD-a. Chandlerove priče su važne još zbog jedne bitne činjenice, jer funkcioniraju i kao svojevrsna priprema za pisanje romana, a ponajviše pri profiliranju glavnog Chandlerova romanesknog lika, Philipa Marlowa, preko cijele plejade privatnih detektiva iz Chandlerovih priča, poput Stevea Graycea, Mr. Carmadyja, Johna Evansa, odvjetnika Bentlyja, Johna Dalmasa... Svi oni funkcioniraju poput visoko estetiziranog prototipa iz kojeg je razvijen Philip Marlowe, jedna od ikoničnih američkih književnih figura 20. stoljeća, koju je teško usporediti s bilo čim drugim, što je vrhunac književnog umijeća. Zapravo je usporediv jedino s Don Quijoteom, kao posljednji vitez 20. stoljeća.
