Jadranski naftovod ovih dana je tema koja iskače iz paštete, toliko aktualna da ju ne-temom nije proglasio niti premijer Andrej Plenković. Janaf je jučer potvrdio da je naTerminalu Omišalj u tijeku iskrcavanje tereta sirove nafte za potrebe partnera MOL Grupe. U dolasku je do početka travnja, potvrdili su, ukupno još sedam tankera za istog korisnika JANAF-ovog naftovodnog sustava.
- Hrvatska je putem Jadranskog naftovoda i naftnoga terminala u Omišlju potpuno spremna osigurati opskrbu naftom Mađarske i Slovačke - rekao je danas na sjednici Vlade.
- Hrvatska putem JANAF-a, našeg naftnog terminala u Omišlju, jasno komunicira da je JANAF spreman osigurati sigurnost opskrbe naftom i Mađarskoj i Slovačkoj. JANAF je u poziciji sa svojim kapacitetima transportirati 15 milijuna tona godišnje, taj naftovod nije sekundaran, sa svojim kapacitetima može biti primaran i jedini i za Mađarsku i Slovačku. Što se tiče cijene u skladu je sa svim drugim cijenama za transport nafte. Hrvatska može i šalje poruku javnostima, osugrati svu potrebnu naftu kako ne bi došlo do ikakve energetske krize'... Hrvatska je tu kao susjed, partner, prijatelj da osigura energetsku sigurnost i normalno funkcioniranje obiju zemalja'.
No znate li kako je Janaf uopće nastao?
Drug Tito – stari geopolitičar – dugo je razmišljao o “diversifikaciji dobavnih energetskih pravaca” (tad se to možda nije tako tehnokratski zvalo, ali riječ je o istom načelu – nikad sva jaja u istu košaru). Brozu je bilo stalo da izbjegne pretjeranu ovisnost o ruskoj nafti, što je odgovaralo i Zapadu, a kako je u mediteranskom bazenu – vrelu najbolje nafte na svijetu – imao mnoge nesvrstane prijatelje, odlučio je izgraditi naftovod koji se tad zvao Junaf – Jugoslavenski naftovod. Priča je začeta 1968. godine, kad su britanske i talijanske tvrtke ponudile Jugoslaviji izgradnju naftovoda od Soluna do Beograda. Preko Skoplja do Beograda pružala bi se trasa koji bi povezivala Dunav s Egejskim morem. Cilj je bio transport iračke, saudijske i kuvajtske nafte Jugoslavijom pa dalje prema srednjoj Europi. Irak je tad još bio američki saveznik, s golemim rezervama “crnog zlata” procijenjenima na 11 posto svih svjetskih zaliha. Taj bi naftovod, koji ide po meridijanima, u drugi plan bacio Sovjete, čiji naftovodi idu po paralelama globusa, pisao je Boris Rašeta za Express.
Istočna Europa u Moskvi je u to vrijeme smatrana svojevrsnim “feudom sovjetske nafte”. Tito se priklanjao zapadnoj politici, čiji je cilj bio izbaciti Sovjete iz igre, barem kao monopoliste u dobavi. Iz Beograda naftovod je trebao voditi dalje u Austriju, možda i u - tad formalno više no danas prorusku - Mađarsku. Ta je zamisao 1970-ih “blokirala” sovjetsko-talijanski projekt Družba Adrija. Sovjeti su, inače, imali silnih problema u postavljanju naftovoda i plinovoda prema Europi, prije svega zbog američkog suprotstavljanja. Osamdesetih je Ronald Reagan bio ogorčeni protivnik ruskih cijevi prema Europi, ne samo onih dugih nego i onih naftonosnih. Rusi su, ipak, izgradili Družbu, najveći naftovod na svijetu, samo malo sjevernije, jer s drugom Titom nisu mogli postići dogovor o transbalkanskom naftovodu koji bi išao rutom: luka Varna – Sofija (Bugarska) – Skoplje (Makedonija) – luka Vlora (Albanija), čime bi Sovjeti zaobišli Bospor i Dardanele (a upravo im je turski pravac danas najsigurniji, i za naftu i za plin). Tito je više računao na naftu iz Libije, iz susjedne Rumunjske, iz Nigerije, Venezuele i zemalja Bliskog istoka. Jugoslavenski čelnik nije želio potpunu ovisnost samo o sovjetskom izvozu “crnog zlata”, pa je odbacio projekt s Rusima.
Junaf – današnji Janaf - sagrađen je na temelju odluke Izvršnog biroa CK SKJ iz svibnja 1973. godine i posebnog ugovora o izgradnji koji su u srpnju 1974. godine sklopili sarajevski Energoinvest, Ina i Naftagas, odnosno njihove rafinerije u Sisku, Lendavi, Bosanskom Brodu, Novom Sadu i Pančevu, pisao je Express prošle godine.
Sve tri tvrtke uložile su po 15 milijuna dolara osnivačkoga kapitala, a cijeli projekt koštao je 1,5 milijardi dolara. Stvar je išla brzo. Nakon početnih svađa o trasi - Bosna je htjela da naftovod ide preko te republike – stvar je navodno presjekao predsjednik Tito, koji se odlučio za hrvatsku trasu. Stvar je bila i logična. Kroz Hrvatsku je mnogo manje prirodnih prepreka naftovodu, pa je gradnja bila brža, lakša i jeftinija. Gradnja naftovodno-skladišnog sustava na terminalu Omišalj počela je 23. prosinca 1975. Četiri godine kasnije, 25. listopada 1979., u Omišlju je prihvaćen i iskrcan prvi tanker sa sirovom naftom, a 22. prosinca 1979. – na Dan Armije - bio je pušten u rad (to, između ostalog, znači da Srbija i Mađarska doista mogu za godinu i nešto, ili manje, izgraditi naftovod).
U kolovozu 1989. na dionici Sisak – Gola omogućen je transport nafte i reverzibilnim pravcem, iz smjera Mađarske. Janaf se danas sastoji od luke Omišalj i 759 km kopnenog naftovoda koji ide do Srbije i Mađarske. To se poduzeće bavi i skladištenjem nafte i naftnih derivata te prekrcajem nafte. U Hrvatskoj se nalazi ukupno 610 kilometara cijevi. Predstavnici BiH svojedobno su pokrenuli pitanje vlasništva nad Janafom, ali im je rečeno da je on hrvatsko vlasništvo, pisao je Express.
