Monolozi s oltara o ispravnome modelu prema kojem Hrvat mora živjeti i za koga na izborima treba glasati prelazili su granicu dobrog ukusa, ali i građanske tolerancije.
Kad se Luka Prcela pred mnoštvom okupljenih katolika usudi reći da NDH nikako nije bila zločinačka državna tvorevina, onda to više nije samo još jedna bezazlena budalaština skuhana u kuhinji na Kaptolu, nego prelazi u sferu opasnog poticanja na ekstremni nacionalizam.
Da je pravne i demokratske države, Prcelu bi nakon takvih riječi policija odvezla ravno u postaju na obavijesni razgovor, jer upravo tako postupaju u Švicarskoj s onima koji veličaju bilo koji oblik zločinačkih režima.
Razumljivo je onda svakako zašto Thompson toj krasnoj alpskoj zemlji ne može ni prismrditi, a kamoli otpjevati neki od svojih politički radikalnih pjesmuljaka.
No kako Hrvatska nije ni blizu uređenih zapadnih zemalja, dragovoljac iz Čavoglava i dalje s bine u Kninu pozdravlja ustaškim pozdravom, a Prcela i dalje župljanima bezbrižno drži historijske govore.
Ne treba sumnjati da će se u budućnosti jedan od ove dvojice sigurno pokazati idealnim kandidatom za novog predstojnika katedre novije povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ili još bolje, ministra kulture.
Nakon Zlatana Hasanbegovića, nažalost, sve je moguće. Hrvatska je puna likova koji lupetaju svašta i petljaju se tamo gdje im nikako nije mjesto, a među njima je upravo i nekoliko glasnih svećenika što posebno zabrinjava jer njihova misija ni u jednom dijelu Biblije ne podrazumijeva pristrana politička kadroviranja, revidiranje i izvrtanje povijesnih činjenica, uređivanje školskih udžbenika i pasivno agresivno stopiranje seksualnih sloboda.
Iritantno zadiranje u sfere koje ni pod razno ne bi trebale biti u opusu crkvenog djelovanja živcira sigurno svakoga tko imalo misli svojom glavom i ne treba lokalnog velečasnog da mu sugerira kako će živjeti u svojem braku i koga će odabrati za premijera.
No katkad iz te gomile lijevo i desno indoktriniranih crkvenjaka ispliva gdjegod Božji poslanik što ga valja poslušati i pohvaliti mu govor, štoviše i humor kojim se kritički osvrće na problem.
Pa skoro da bih se zato usudila kazati da me neki dan oduševio Stanko Jerčić, generalni vikar hvarske biskupije koji je potaknut cirkusom koji se svakodnevno izvodi na crkvenim vjenčanjima slikovito opisao kako to u naravi izgleda.
Sve od reda Jerčić je u pravu, malo gdje Hrvati pokažu svoje pravo lice kao na dan sklapanja braka pred Bogom. Primijetili ste sigurno da mladenke pred svećenika hrle u oskudnim opravama, kao da se natječu koja će na haljini imati veći dekolte i prorez na nozi.
Sirote su ponekad toliko zaslijepljene idejom da moraju doseći seksepil da vrlo često prelaze u sferu vulgarnosti što svakako svećeniku prvom stvara neugodu jer upravo se pred njim sat vremena rastežu u haljinama iz kojih cure obline.
Pridodamo li još k tome i niz nezaobilaznih svadbenih elemenata, poput razdragane rodbine koja u crkvi tijekom vjenčane mise uredno gugla po mobitelu i razgovara na telefon te redovito pijanog kuma koji se s flašom rakije u jednoj ruci i hrvatskim barjakom u drugoj klatari među okupljenima praveći od sebe uvijek najveću sramotu u svatovima, dobili smo, pogađate, tradicionalno domaće vjenčanje u kojem se odlazak pred oltar izvodi samo zbog sela, susjeda i stranačke iskaznice.
Kladim se da 90 posto mladenaca nema pojma nakon izlaska iz crkve što je zapravo svećenik rekao.
Pridodamo li svemu ovome mladoženjine frendove koji poput neandertalaca urlaju pred crkvom, mladenkine djeveruše što s molitvenikom u rukama polupijane zapinju u neudobnim štiklama, fotografe koji razgrću oltar od svećenikova pribora kao da im je sam Bog naložio da tamo otvore studio, dobijemo jednu groteksnu paradu punu licemjerja i lažnog morala u kojoj se svi kunu u poštenje, Boga, vjernost i Hrvatstvo koje, nažalost, u većini slučajeva nigdje nije vidljivo, a najmanje na dan crkvenog vjenčanja.
No za ovo nisu krivi Hrvati, nego upravo Crkva koja je vođena idejom masovne katolizacije dopustila sve i svašta samo kako bi što više ljudi dovukla pod svoje okrilje.
E, pa sad su dobili - što su tražili.
