Life
444 prikaza

'Plavi Cvijet' - Sofisticirana kritika suvremenog društva

1/4
PROMO
Ovogodišnje izdanje Pulskog filmskog festivala dobar je pokazatelj gdje je hrvatski film danas, odnosno kako je prebrodio dvije ‘pošasti’ s kojima se posljednjih godina nosio

Moram priznati kako mi pomalo ide na živce mrzovolja koja u Hrvatskoj vlada prema hrvatskom filmu. Doduše, takav je odnos i u književnosti, kazalištu, prema umjetnosti uopće, kao neka vrsta danka vremenu u kojemu živimo, u kojemu su preko noći svi postali stručnjaci za sve, od epidemiologije pa do filma, i gdje je sve predmet besmislenih kvaziideoloških sporenja. U Bosni i Hercegovini, kad je riječ o filmu, stvari su potpuno drugačije. Tu je film neka vrsta nedodirljivog fetiša, tako da se u pravilu pojedini, loši ili osrednji filmovi, unaprijed promoviraju kao filmska remek-djela. Tako je, primjerice, prošle godine, sa stranica BHRT-a, preko noći, bez ikakva objašnjenja, uklonjena negativna kritika filma “Koncentriši se, baba” Pjera Žalice, koju je napisao filmski kritičar Mirza Skenderagić. Inače, navedeni film je otvorio prošlogodišnje izdanje Sarajevo film festivala i prethodno je zvučno najavljivan kao “novo remek-djelo Pjera Žalice”, iako se radi o, blago rečeno, lošem filmu.
Niti jedan “model”, naravno, nije dobar, niti onaj hrvatski, niti bosanskohercegovački. S druge strane, u Hrvatskoj se počesto nekritički glorificiraju neki strani filmovi u čemu, po mojemu mišljenju, ima i dobre doze pretjerivanja. Dobar primjer je film rumunjskog redatelja Radua Judea “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić”, pobjednik prestižnog filmskog festivala u Berlinu, koji je HAVC sufinancirao, a koji je mene, za razliku od dva prethodna Judeova filma koja sam pogledao, “Aferim!” i “Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari”, poprilično razočarao. 

 | Author: PROMO PROMO

Navedeni film prikazan je u međunarodnoj konkurenciji ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala, gdje je osvojio Zlatnu arenu za najbolji hrvatski doprinos u manjinskoj koprodukciji, koja je dodijeljena Ankici Tilić, Raduovu hrvatskom koproducentu. 
Takav odnos prema hrvatskom filmu nije od jučer. Kulminirao je u vrijeme Karamarkove konkviste, kad se HAVC našao na udaru Hasanbegovićevih jurišnika. Dodatnu konfuziju u cijelu tu priču unijela je pandemija korona virusa, kad je filmska industrija gotovo preko noći zaustavljena. Ovogodišnje izdanje Pulskog filmskog festivala dobar je pokazatelj gdje je hrvatski film danas, odnosno kako je prebrodio dvije “pošasti” s kojima se posljednjih godina nosio. Na njemu su prikazani filmovi trojice provjerenih hrvatskih redatelja: Branka Schmidta, Dalibora Matanića i Zrinka Ogreste, uz film “Murina” debitantice Antonete Alamat Kusijanović, za koji je redateljica u Cannesu nagrađena Zlatnom kamerom. Sudeći po filmovima Branka Schmidta “A bili smo vam dobri”, o kojemu sam pisao u jednom od prethodnih brojeva Expressa, i “Plavom cvijetu” Zrinka Ogreste, jer su to jedina dva filma s ovogodišnje Pule koja sam dosada pogledao, stanje u hrvatskom filmu je, unatoč svemu, pa i spomenutoj mrzovolji, obećavajuće. Veliku Zlatnu arenu na ovogodišnjoj Puli žiri, kojemu je presjedao poljski oskarovac Pawel Pawlikowski, dodijelio je filmu “Plavi cvijet” Zrinka Ogreste. Pored ove, filmu je zasluženo pripala i nagrada za najbolju žensku glavnu ulogu, koju je dobila Vanja Ćirić. “Plavi cvijet” je osmi po redu dugometražni igrani film Zrinka Ogreste, redatelja koji iz filma u film pomiče granice vlastite filmske poetike. Svaki njegov film je svojevrsni iskorak u nešto novo, što pogotovo vrijedi za njegove “Projekcije” iz 2013. godine, film koji je po mnogo čemu jedinstven u hrvatskoj kinematografiji, a koji, za razliku od većine drugih Ogrestinih filmova, nije osvojio nijednu nagradu u Puli. Paradoksalno, ovo najmanje vrijedi za “Plavi cvijet”, što opet ne znači da se radi o lošem filmu, naprotiv. Postoje u njemu neki prepoznatljivi elementi Ogrestine poetike, koji su karakteristični za nekoliko njegovih posljednjih ostvarenja, počevši od filma “Iza stakla” iz 2008. godine. To se prije svega odnosi na “diskretnu”, voajersku kameru Branka Linte. 

 | Author: PROMO PROMO

U jednom intervjuu povodom ovog filma Ogresta je izjavio: “Zato ću linijom manjeg otpora izreći tek toliko da sam počeo zazirati od kamere kao ‘aparata’, nečega čemu se sve izlaže i čemu je sve neprirodno otvoreno i izloženo. To nije ljudska pozicija, čovjeku je imanentna prepreka. U svemu. Zato i ja imam neku, tek djelomično objašnjivu potrebu, stavljati ispred kamere prepreke. Prepreke koje nam naoko ne dopuštaju vidjeti baš sve, ali opet - osjećamo sve”. Dakle, radi se o nekoj vrsti filmske “manje je više” poetike koja je u “Plavom cvijetu” dodatno naglašena.
“Plavi cvijet” je filmska adaptacija teksta “Drama o Mirjani i ovima oko nje” Ivora Martinića, cijenjenog hrvatskog dramatičara srednje generacije, koji potpisuje i scenarij. Govori o kompleksnom odnosu tri generacije žena: bake (sjajna Anja Šovagović Despot), njezine kćeri (Vanja Ćirić) i unuke, koju igra studentica sa zagrebačke Filmske akademije Tea Harčević. Glavna junakinja filma, sredovječna Mirjana, radi kao službenica u tvornici konca. Iako je davno razvedena, prema bivšemu mužu gaji nesnosnu averziju te ga sprečava da komunicira sa zajedničkom kćeri. Mirjana je u labilnoj vezi s oženjenim muškarcem (Alen Liverić), koji joj je šef na poslu. Zaplet započinje kad Mirjani u goste dođe dobrodržeća i dominantna majka, koja je navodno došla iz provincije u grad na liječničke pretrage i koja se Mirjani, na njezin užas, grubo upliće u život: uređuje i pere po stanu, kupuje namirnice, miješa se u njezin intimni život... Mirjana, također, ima podjednako kompleksan odnos s kćeri Veronikom, hirovitom tinejdžericom koja mašta o međunarodnoj pjevačkoj karijeri, u čemu nema majčinu potporu, koja njezine ambicije grubo i netaktično ruši, smatrajući sve to pukim adolescentskim tlapnjama. Zapravo se radi o preslikanom odnosu između Mirjane i njezine majke, spuštenom razinu niže, samo s obrnutim ulogama. Međutim, u ovom obiteljskom trokutu ne funkcionira ni onaj treći njegov krak: idealizirani odnos unuke i bake, iako je mnogo manje konfliktan od odnosa majka-kći. Veći dio radnje filma odvija se uoči svečane ceremonije u Mirjaninoj firmi na kojoj će joj biti dodijeljena nagrada za dvadesetu obljetnicu rada u tvornici, gdje joj nagradu treba dodijeliti njezin šef-ljubavnik, kad dolazi do kulminacije. Radi se o komornom filmu, mučne i teške atmosfere, besprijekorno snimljenom i režiranom koji je u suštini film o nemogućnosti (ili kraju) svake komunikacije u suvremenom svijetu, prikazan kroz jednu nepretencioznu obiteljsku dramu. Pišući u jednom od prethodnih brojeva Expressa o nedovršenom distopijskom romanu Czeslawa Milosza, spomenuo sam jednu sjajnu epizodu, kojom Milosz prikazuje “smrt mita o umjetnosti”, koja je rezultat nedostatka komunikacije, što je primjenjivo na sve vidove života. 

 | Author: PROMO PROMO

O čemu se radi? Narcističko društvo budućnosti Milosz opisuje grotesknom scenom velike dvorane u kojoj je poredano na stotine klavira, gdje “pijanisti” sviraju samo s jednim motivom: da nadglasaju jedni druge. Odnos između likova u Ogrestinu filmu neodoljivo podsjeća na odnos Miloszevih “pijanista”, što se u jednoj od ključnih scena filma i doslovce događa. Radi se o sceni kad Veronika pokušava dočarati baki kako dobro pjeva na engleskom očekujući njezine pohvale. Međutim, baka je ne sluša, nego počinje usporedo s Veronikom pjevati jednu pjesmu iz svoje mladosti, “Milioner” Zvonka Špišića, spomenuvši prije toga kako je u mladosti bila dobra pjevačica. Ogresta je, dakle, snimio film, obiteljsku dramu, koji se može promatrati u mnogo širem kontekstu, kao sofisticirana kritika suvremenog društva u kojemu je svaka komunikacija unaprijed osuđena na poraz.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.