Kad govorimo o opusu Françoisa Ozona, puno je tu ambivalentnosti, ali jedno je jasno, u pitanju je hiperproduktivan filmaš koji u prosjeku ostvari jedan film godišnje. Naime, autor je koji je samo između svoje tridesete i četrdesete, od 1997. do 2007., snimio devet dugometražnih ostvarenja te s njima munjevito zgrnuo nagrade, slavu i lovu. Broj njegovih u međuvremenu realiziranih naslova impresivan je, svoju kontinuirano bujajuću filmografiju kratkog, srednjeg i dugog metra ovaj rođeni Parižanin gradi oko fiksnih motivsko-tematskih sklopova, eksperimentira s reprezentacijom različitih seksualnih praksi u mainstream kinematografiji, pleše po tabuiziranim zonama dominacije i submisivnosti, voajerizma i sadomazohističkih užitaka, poigrava se motivima požude, nasilja i smrti, a taj visokostiliziran artistički mikrokozmos nastanjuje karizmatičnim, nerijetko i dijaboličnim femininim protagonisticama. Ne usteže se od svakovrsnog pretjerivanja i eksplicitnih scena koje garnira crnim humorom i campom, a opet u svemu tome nije ipak toliko teatralan i artificijelan, emocionalno ohlađen i zazoran da bi obeshrabrio francusku i svjetsku građansku publiku. I kod nas je tako, u hrvatskim kinima je redovit, ovdašnji filmofili prate ga i dobro poznaju.
1863
prikaza
Pleše po zonama voajerizma i sadomazohističkih užitaka
1/5
Dok Françoisa Ozona u Americi slave kao gay redatelja, u Francuskoj se, izgleda, manje opterećuju takvim klasifikacijama, više se prepucavaju oko toga u kojoj mjeri je on umjetnički precijenjen
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
