Life
1721 prikaza

Pleše po zonama voajerizma i sadomazohističkih užitaka

1/5
Jens Kalaene/DPA/PIXSELL
Dok Françoisa Ozona u Americi slave kao gay redatelja, u Francuskoj se, izgleda, manje opterećuju takvim klasifikacijama, više se prepucavaju oko toga u kojoj mjeri je on umjetnički precijenjen

Kad govorimo o opusu Françoisa Ozona, puno je tu ambivalentnosti, ali jedno je jasno, u pitanju je hiperproduktivan filmaš koji u prosjeku ostvari jedan film godišnje. Naime, autor je koji je samo između svoje tridesete i četrdesete, od 1997. do 2007., snimio devet dugometražnih ostvarenja te s njima munjevito zgrnuo nagrade, slavu i lovu. Broj njegovih u međuvremenu realiziranih naslova impresivan je, svoju kontinuirano bujajuću filmografiju kratkog, srednjeg i dugog metra ovaj rođeni Parižanin gradi oko fiksnih motivsko-tematskih sklopova, eksperimentira s reprezentacijom različitih seksualnih praksi u mainstream kinematografiji, pleše po tabuiziranim zonama dominacije i submisivnosti, voajerizma i sadomazohističkih užitaka, poigrava se motivima požude, nasilja i smrti, a taj visokostiliziran artistički mikrokozmos nastanjuje karizmatičnim, nerijetko i dijaboličnim femininim protagonisticama. Ne usteže se od svakovrsnog pretjerivanja i eksplicitnih scena koje garnira crnim humorom i campom, a opet u svemu tome nije ipak toliko teatralan i artificijelan, emocionalno ohlađen i zazoran da bi obeshrabrio francusku i svjetsku građansku publiku. I kod nas je tako, u hrvatskim kinima je redovit, ovdašnji filmofili prate ga i dobro poznaju.

 | Author: Snapshot/DPA/PIXSELL Snapshot/DPA/PIXSELL

Bitna i česta Ozonova preokupacija jest homoeroticizam, pogotovo u ranijim radovima, smatraju ga zato prvim francuskim mainstream queer sineastom. Međutim, dok ga u Americi slave kao gay redatelja i rado prikazuju na LGBT festivalima, u Francuskoj se, izgleda, manje opterećuju takvim klasifikacijama, više se prepucavaju oko toga u kojoj mjeri je on umjetnički precijenjen. Njegovo tretiranje (homo)seksualnosti na filmu treba razumijevati u svjetlu specifično francuske povijesti i kulture transgresije, stoga ga ponajprije imamo potrebu usporediti s književnim prethodnicima poput De Sadea i Bataillea, tek onda s gay redateljima kakvi su bili Cocteau i Genet, i na kraju s filmskim suvremenicima Catherine Breillat, Virginie Despentes, Brunom Dumontom i Gasparom Noéom. 

 | Author: Jens Kalaene/DPA/PIXSELL Jens Kalaene/DPA/PIXSELL

S nabrojanim predstavnicima struje nove provokativnosti stasalih 1990-ih Ozona povezuje agenda da gledatelja šokira ne bi li ga izvukao iz letargije pa će već u njegovu diplomskom radu, kratkometražnom filmu “Victor” iz 1993., eponimski junak masturbirati do orgazma, a u kratkišu koji slijedi, “Istina ili izazov” (Action vérité, 1994.), jedna tinejdžerica tijekom igre istine zavući ruku između nogu druge, da bi je, iznenađena, izvukla ljepljivu od menstrualne krvi. U “Victoru” će se eponimski lik igrati s truplima vlastitih roditelja kao da su divovske lutke nakon što ih je sam usmrtio, a taj ekscentrični mladenački rad poput portala je u Ozonov autorski svijet, jer kasnije će biti doista svega, od predanog oca koji se odjednom preobrazi u golemog štakora (Sitcom, 1998.) do četkice za zube izvađene iz izmeta u srednjometražnom “Pogledaj more” (Regard la mer, 1997.). Tijekom godina Ozon će se nastaviti zaokupljati varijetetima svojih tematsko-motivskih opsesija, no obrađivat će ih u ponešto konvencionalnijemu modusu.

 | Author: Jens Kalaene/DPA/PIXSELL Jens Kalaene/DPA/PIXSELL

Nije u stvari lako analitički objediniti ili uopće generalno sagledati Ozonov rad jer, unatoč rekurentnim elementima koji reprezentiraju njegovu poetiku, opus mu je poprilično disparatan. Evidentno je u svakom slučaju da uvijek nađe zgodan način kako barem djelomično izglobiti realistični prosede, što rezultira fantastičnim, nadrealnim dionicama, no daleko je to od, recimo, oniričnosti Claire Denis. Ozon, koji fetišizira krug odabranih glumica (među njima je scenaristica i redateljica Marina de Van, koja mu je i asistirala na brojnim scenarijima, također Ludivine Sagnier, Charlotte Rampling, posljednjih godina i Marina Vacth) kao konstantu svog stvaralaštva, istodobno fluidno klizi među žanrovima, vješto svojim potrebama prilagođavajući mehanizme mjuzikla, melodrame i holivudskog horora, a tako stvara vizualno zavodljive političke satire i kriminalističke intrige, farse i psihološke trilere. Važno je reći i da je Ozon akademski školovan poznavatelj filmske teorije, povijesti i prakse koji se formirao pod izravnim utjecajima veličina francuske kinematografije, jedna od mentorskih figura bio mu je Rohmer, pisao je tezu o Mauriceu Pialatu, a njegov “Bazen” (La piscine, 2003.) lijepa je posveta Chabrolu. Posebno ga zanima dezintegracija nuklearne heteroseksualne obitelji, pa se zabavlja subvertiranjem postulata patrijarhalne zajednice. Ne bavi se, doduše, primarno buržoazijom poput Arnauda Desplechina, a ni radničkom klasom, kao Robert Guédiguian ili nedavno preminuli Bertrand Tavernier, ipak, u fokusu su mu obiteljski konteksti pripadnika više srednje klase, dok je kućna posluga u njegovim dramama ne jednom poslužila kao objekt masturbatorskih snatrenja. 
Dok se u već spomenutom kratkometražnom ostvarenju “Istina ili izazov”, kako smo vidjeli, Ozon zanimao za seksualnost tinejdžera, u ranom radu “Ljetna haljina” (Une robe d’été) iz 1996. obrađivao je motiv ljubavnog trokuta, gdje mladić iziritiran ponašanjem svog partnera na ljetovanju bježi od njega na plažu i ondje nalazi Španjolku koja ga odvlači u šumu. Nakon seksa shvatit će da mu je odjeća ukradena pa se dečku vraća u djevojčinoj haljini.

 | Author:

Sličan sklop - triangularni postav likova, coming of age narativ, mladenačko seksualno eksperimentiranje i rodno osvještavanje, ljetna romansa dvojice tinejdžera, pa zatim zbližavanje jednog od njih s novopridošlom djevojkom - dočekat će nas i u aktualnom Ozonovu filmu “Ljeto ‘85.” (L’été 85), koji zbog pandemijskih okolnosti u kinima gledamo tek sad, iako je dovršen još prošle godine. Neizbježna je ovdje, očito, i usporedba s hvaljenom Guadagninovom “Skrivenom ljubavi” (Call Me By Your Name, 2017.), tim više što su oba situirana u 1980-e, i to u mediteransko dolce far niente. Prvi i svakako uspjeliji dio Ozonove romantične drame otpada na prijateljsko zbližavanje, ubrzo i uspostavljanje emocionalnog odnosa između mladića koji su se dramatično upoznali kad je jedan spasio drugog od utapanja. Film nose upravo atmosferične epizode ljetnih ferija, no idilično ozračje, a potom i struktura filma, urušavaju se s iznenadnim distanciranjem dominantnijeg od njih dvojice kad ga zaintrigira mlada Amerikanka koja je u Francusku došla usavršiti jezik. Najnoviji Ozonov rad ni u kojem aspektu nije izuzetan, ali sigurno jest topao hommage osamdesetima, pa tako i omladinskim filmovima uz koje smo odrastali, najpamtljiviji je mitski “Tulum” (La Boum, 1980.) sa Sophie Marceau. Što god intimno mislili o Ozonu, složit ćemo se da je ovaj osebujni auteur prepoznatljiva i nezaobilazna točka suvremenog frankofonog filma, pa u tom smislu ni ovo njegovo ostvarenje ne bi trebalo preskočiti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.