Life
17063 prikaza

Počeci CIA-e u Jugoslaviji: Tita sam upoznao za pisoarom

Tito i JFK
Screenshot Youtube
Charles Morton English bio je čovjek koji je uspostavio bazu CIA-e u Beogradu. Sve činjenice u ovoj priči Newsweeka su dokumentirane, jedino što je priča u prvom licu

Vidim da ste nedavno uhitili jednog špijuna i da su o tome nekoliko dana pisale sve novine. U moje vrijeme to se nije događalo. Doduše, dok sam se ja bavio tim poslom, nije bilo hrvatskih špijuna u Srbiji, ili obrnuto, jer je tada postojala Jugoslavija. Bio sam jedan od prvih špijuna u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata, i to najmoćnije zemlje na svijetu - Sjedinjenih Američkih Država. Osnovao sam prvu bazu Centralne obavještajne agencije (CIA) u vašoj zemlji i na njenom čelu ostao skoro pune tri godine.

Znam da ste vjerojatno gledali i "Operaciju Cicero", i "Našeg čovjeka u Havani", i "Trećeg čovjeka". Ali zanima li vas kako smo zaista te poslove nekad obavljali? Najprije nekoliko riječi o meni. Zovem se Charles Morton English i rođen sam 1919. godine u Springfieldu, Massachusetts, na istočnoj obali SAD. Upisao sam studije francuskog i talijanskog jezika i književnosti, a zatim počeo s radom na doktoratu iz komparativne filologije. Doktorske studije sam prekinuo, kao i cijela moja generacija, 1942. godine. Tada smo svi bili unovačeni.

Američka zastava Druga strana Life Žene u CIA-i: Za napredovanje se mora ići u ratne zone

Studenog te godine našao sam se u Alžiru, poslije angloameričke invazije na tadašnje francuske kolonije u sjevernoj Africi. Bio sam raspoređen u ono što se tada zvalo OSS - Office of Strategic Services - preteču CIA. Prošao sam Afriku i Italiju i u svibnju 1945. vratio se u SAD. Planirao sam završiti doktorat i skrasiti se kao profesor na nekom malom koledžu na srednjem Zapadu, ali negdje duboko u sebi žudio sam za putovanjima i uzbuđenjima.

Tako sam ponovo došao kod bivših ratnih drugova, baš kad je CIA bila u nastajanju. Službena verzija je bila, naravno, da CIA nema nikakve veze s OSS, ali u praksi naprosto su nam jednog dana zamijenili table na kancelarijama... Poslali su me da naučim ruski, a odranije sam već znao nešto njemačkog i modernog grčkog. U ožujku 1948. pozvali su me u kadrovsku službu. Punašna službenica gledala je u moj dosije, a potom u zemljopisnu kartu Europe. Imala je malo problema s pronalaženjem Balkana. Na kraju me je pogledala kroz naočale i rekla: "Vi već znate ruski, a odnedavno i bugarski. Koliko vremena će vam biti potrebno da naučite srpskohrvatski?"

Nisam ni stigao odgovoriti, a ona je već uzela olovku da na karti pokaže Beograd. Samo što je uporno pokazivala Budimpeštu. Na kraju je odustala: "Idete u glavni grad Jugoslavije. To je onaj grad na B, nalazi se na Dunavu. Snađite se uostalom. " Sredinom kolovoza 1948. došao sam u Beograd. Prvi dani mi nisu bili laki. Veleposlanik Cavendish W. Cannon nije htio ni čuti da baza CIA-e, koju sam trebao voditi, ima pet ljudi, koliko je operativnim planom bilo predviđeno. Nije zapravo htio ni jednog: plašio se reakcije Jugoslavena u slučaju da nešto otkriju i posljedica po njegov položaj.

Uslijedilo je nekoliko tjedana razmjene šifriranih telegrama između Washingtona i Beograda. Na kraju je stvar prelomio osobno savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Trumana, kontraadmiral Robert Denison. Bio je to politički kompromis: veleposlanik je morao progutati bazu CIA u Beogradu, a Agencija je morala odustati od svog - očigledno megalomanskog - zahtjeva da baza ima čak pet ljudi.

Tito u Die Weltu I diktator i cool Life Nijemci poludjeli za Titom: Bio je kulerski vođa partizana

Baza je na kraju dobila jednog jedinog čovjeka: mene. Bio sam istodobno i šef i cijelo osoblje. Veleposlanik na početku nije htio ni čuti za moj službeni diplomatski status. Bilo je jasno da me time, za slučaj da nešto pođe po zlu, lišava diplomatskog imuniteta. U praksi, umjesto protjerivanja, predviđenog međunarodnim konvencijama, takav položaj otvarao mi je jedino perspektivu dugogodišnjeg boravka u Titovim zatvorima.

Zato sam počeo kao prevoditelj. Mi i Britanci uspostavili smo zajednički Odjel za prevođenje, koji je služio kao tehnička služba za oba veleposlanstva, strane novinare, rijetke poslovne ljude koji bi navratili. Bila je to moja službena "legenda" kod jugoslavenskih vlasti. Svoje usluge smo naplaćivali, po cijenama tada uobičajenima u Beogradu, i od tog novca financirali svoje druge operacije. Posao je jedno vrijeme išao tako dobro da sam mogao zaposliti više ljudi - u Beogradu se tih godina moglo naći obrazovanih mladih ljudi koji su odlično znali i engleski, a pogotovo francuski - pa sam imao više vremena za obavještajne aktivnosti.

Na svom pisaćem stolu u kancelariji instalirao sam dva telefona: sivi i crveni. Na sivi su se javljali oni sugovornici koji su zaista mislili da sam (samo) prevoditelj. Na crveni, oni drugi. Sivi telefon je, naravno, mnogo više zvonio... Sukob Tita i Staljina tog ljeta u veleposlanstvu nismo očekivali. Bio je to krupan obavještajni neuspeh Agencije, mogli bismo reći čak i tipičan za njene prve, formativne godine. "Dva Josifa su počela ples Svetog Vida" - sjećam se da mi je prvih dana rekao veleposlanikov zamjenik Robert Rems. Tada sam prvi put uočio tu njegovu sklonost pjesničkom izražavanju: "A samo jedan od njih dvojice taj ples će preživjeti."

Vrlo brzo počele su duge analize što ovaj sukob zaista znači za raspored snaga na jugoistoku Europe. Od tih naših analiza ovisio je, u tom trenutku presudno, američki odgovor. U našoj maloj zajednici kristalizirale su se čak četiri škole mišljenja. Prva, da se radi o nekoj vrsti namještenog, fiktivnog sukoba, koji su Tito i Staljin smislili kako bi zbunili Zapad i zadržali veću slobodu manevra u graničnim konfliktima, u sjevernoj Grčkoj, Trstu i Koruškoj. Druga, da se radi o stvarnom sukobu, u kojem Jugoslavija nema nikakve šanse, i da je samo pitanje vremena i načina kada će ona biti pokorena, da li će se to dogoditi kroz neku vrstu unutarnjeg puča, ili će doći do vojne intervencije.

Franjo Tuđman Dvojica državnika Top News Tuđmanova pisma maršalu: Mislio je da je Tito genije

Treća, da se radi o stvarnom sukobu, iz kojeg će Tito izaći kao pobjednik, ali da će posljedice te pobjede, u konačnici, biti ograničene samo na Jugoslaviju. I četvrta, da je to početak raspadanja cijelog Istočnog bloka, i da će se brzo pojaviti neki novi Tito i u drugim zemljama pod sovjetskom dominacijom.

Cijelu jesen 1948. proveli smo prateći jugoslavenske novine i uspoređujući njihov sadržaj sa sadržajem sovjetskih i drugih novina u zemljama Lagera. U listopadu sam poslao prvu procjenu da će se Tito održati "ako bude imao podršku u kritičnim trenucima". Trajanje krize procijenio sam na pet godina. Kao najtežu, predvidio sam treću - 1950. godinu. Veleposlanik me je pitao - u njegovom glasu bila je ona poznata nijansa zavisti - kako sam mogao tako precizno, a s tako malo informacija, dati procjenu budućih događaja. Nisam mu htio reći, bilo bi to malo neozbiljno u tom trenutku, da sam se lomio tjednima, i da sam konačno odlučio zbog gospođe Radmile. Ali taj detalj ću sada podijeliti s vama.

Kad sam u kolovozu 1948. došao u Beograd, jugoslavenske vlasti su mi - u dogovoru s administrativnim odjelom veleposlanstva - našle stan u centru Beograda, blizu Narodnog pozorišta. Radilo se zapravo o stanu gospođe Radmile P., bivše dvorske dame posljednje jugoslavenske kraljice Marije Karađorđević. Radmila je bila i udovica čovjeka u čijoj su se kući, po posljednji put, sastali lideri partizanskog i četničkog pokreta, Josip Broz Tito i Draža Mihailović, 27. listopada 1941. godine, u Brajićima kod Gornjeg Milanovca.

Očito, gospođa Radmila nije mogla imati nikakvih posebnih simpatija za komunistički režim u Jugoslaviji. Ta obrazovana i pristojna žena svoja uvjerenja nije ni tajila. Ipak, nakon što je Informbiro objavio rezoluciju - a KPJ svoj odgovor - njen stav me je iznenadio. Ne znam ni sam što sam točno od nje očekivao: zluradost, indiferentnost ili kalkulantsko predviđanje. Umjesto svega toga, Radmila se jasno opredijelila za Tita, a ne za Staljina.

ispovijest Life Desetljećima čuvala tajnu: "Djeco, ja sam špijun CIA-e"

"Zato što mislite da su jugoslavenski komunisti bolji od sovjetskih?", upitao sam je. "Zato što su ovi naši, a oni njihovi, ma kakvi bili i jedni i drugi." Tako je, i ne znajući, bivša dvorska dama Radmila P. napisala ključne dvije rečenice mog prvog izvještaja za Agenciju o sukobu između Tita i Staljina: "Jugoslaveni će se opredijeliti za svoje komuniste, a ne za tuđe. Neki komunisti će se možda opredijeliti za tuđeg lidera umesto za svog, ali narod te dileme neće imati." Poslije tog izviještaja unaprijedili su me i, konačno, dobio sam diplomatski status. Postao sam pomoćnik atašea... Rujna 1949. veleposlanik Cannon napokon je napustio Beograd i poslije nekoliko tjedana u Beogradu se pojavio njegov nasljednik, George Venable Allen, sa ženom Catherine i najmlađim sinom, Richardom. Druga dvojica sinova ostali su im u SAD-u, na koledžu. Tada sam dobio i drugo unaprjeđenje - od pomoćnika atašea u atašea, i godišnja plaća povećana mi je na skoro pet i pol tisuća tadašnjih dolara, što je oko sto tisuća dolara u današnjem novcu.

Svoju buduću ženu upoznao sam u Beogradu. Na pisaćem stolu u veleposlanikovom uredu nepoznata plavuša sređivala je neke papire. Južnjački naglasak bio je primjetan: "Marjorie, nova tajnica veleposlanika Allena. On je uzeo slobodan dan i neće dolaziti do ponedjeljka. Mogu li vam ja nekako pomoći?" Marjorie je - bio sam u pravu - došla iz Teksasa, u Beogradu još nikoga nije znala, i imponirala joj je moja samouvjerenost, poznavanje jezika i lokalnih prilika. Iskoristio sam nadolazeći vikend i pokazao joj Kalemegdan. Kad se veleposlanik pojavio u ponedjeljak, ona je, naravno, bila prva tema na našem jutarnjem razgovoru: "Pomozi malo Marjorie da se snađe u gradu " - pritom mi je onako šeretski namignuo - "a i tebi će dobro doći da izađeš malo iz tod ureda."

Sljedećeg tjedna Kitty Allen je priredila večeru u rezidenciji za, u to doba ne tako mnogobrojno, diplomatsko osoblje. Ja sam, naravno, pratio Marjorie – slučajno smo samo nas dvoje od sveg osoblja veleposlanstva bili u Beogradu sami - i Kitty nije propustila priliku pred svima naglasiti da smo "baš lijep par". Postali smo ljubavnici za Novu godinu. Bila je to Nova 1950., kojoj će biti, uglavnom, posvećen i ostatak ove priče. Krajem travnja 1950, na otvaranju godišnjeg zasjedanja parlamenta, Tito je održao svoj uobičajeni govor. Trajao je punih sedam sati. U pauzi sam otišao do zahoda. Bila je to luksuzna zgrada, zidana po standardima predratne, kraljevske arhitekture: zlatni ukrasi, mramor, skupi tepisi... Takav je bio i pisoar. I dok sam obavljao svoje dužnosti, osjetio sam tešku ruku na ramenu.

Beč Beč 1913. Life Tito, Staljin, Freud, Hitler i Trocki istodobno su živjeli na istom mjestu

"Bože, Udba me je provalila i ovo je moj kraj", pomislio sam u tom trenutku. Ali bio je to moj prijatelj iz jugoslavenskog Ministarstva vanjskih poslova - tek imenovan za budućeg veleposlanika u Washingtonu - Vladimir Popović: "Pogledaj tko stoji pored tebe. Da li bi tako nešto bilo moguće u Kongresu?" I zaista, ispred pisoara do mog stajao je Josip Broz Tito. Ljubazno mi se nasmiješio: "A vi ste onaj mladi američki prevoditelj koji na svom stolu ima dva telefona, crveni i sivi? Čuo sam o vama."

Potom smo izašli u predvorje, sva trojica, na koktel. Služeni su sendviči sa salamom i šljivovica, "oslobođena iz kraljevih privatnih podruma" - šalio se mali Židov Moša Pijade, tada šef Titove propagandne mašinerije. Pre nego što je sjednica nastavljena, Tito mi je rekao: "Znamo da se Sovjeti spremaju napasti nas. Ali ne znamo točno odakle, kada i čime. Da bi otežali naše odrambene pripreme, namerno puštaju mnoštvo pogrešnih vijesti. Ako razvučemo snage po cijeloj liniji, od austrijske do grčke granice, tenkovske kolone će kroz nju proći kao kroz sir. Bili bismo vam zahvalni za preciznu informaciju o njihovom rasporedu."

Baš istu tu informaciju od mene je očekivala i Agencija. Shvatio sam: došao sam u Beograd sa zadatkom da špijuniram jedan režim; otići ću iz njega sa zadatkom da tom režimu pomognem. Ispunjenim ili neispunjenim, još će se vidjeti... Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić umro je iznenada u nedjelju, 7. svibnja 1950. Kad smo u ponedjeljak dobili veijst o Gavrilovoj smrti, postavilo se pitanje tko će u ime velepolanstva otići na sahranu. Veleposlanik Allen je poslao mene - od svih diplomata najbolje sam znao srpski - i tako sam otišao do Saborne crkve u centru grada, u kojoj će patrijarh Gavrilo biti sahranjen. Kao operativac CIA imao sam i poseban zadatak: napisati procjenu mogućih kandidata za Gavrilovog nasljednika.

U srpskim crkvama ne postoje mjesta za sedenje - stajali smo punih sedam sati, koliko je cijela ceremonija, sa svim molitvama, trajala. "Kao Titov govor", pomislih u jednom trenutku. Početak svibnja u Beogradu bio je izuzetno topao i unutrašnjost crkve je zaudarala: na vosak, znoj, vjekove prljavih tkanina... Na kraju ceremonije kovčeg su sedam puta nosili oko oltara, da bi ga na kraju spustili u pripremljenu rupu na podu. Moj zadatak da otkrijem tko će doći na čelo Srpske pravoslavne crkve posle Gavrilove smrti, i u kojoj mjeri će on biti pod kontrolom Titovog režima, ostao je, međutim, prioritet. U Srpskoj pravoslavnoj crkvi postoje tzv. arhimandriti - ja sam ih u privatnoj prepisci zvao "malim crnim gnomima" - koji pomažu patrijarhu i rade sve administrativne i tehničke poslove.

Tito Josip Broz Life Bizarno: FBI je bio uvjeren da postoji još jedan Tito

Dvojica od njih bili su na vezi sa mnom - puno vremena sam uložio u izgradnju tih operativnih pozicija - i rekli su mi da najveće šanse ima izvjesni Vikentije, tada mitropolit makedonski. Takvu informaciju poslao sam u Agenciju. Bio sam još uvijek početnik, i pomalo zbunjen. Koliko sam mogao vjerovati svom izvoru? Da li je arhimandrit možda slagao? Ili je jednostavno imao pogrešnu informaciju?

U to vrijeme, privatne rezidencije američkog veleposlanika u Beogradu i patrijarha Srpske pravoslavne crkve dijelila je samo jedna živa ograda. Obje zgrade bile su na Dedinju, jedna pored druge. Te srpanjske subote George i Kitty Allen pripremili su mali poslijepodnevni parti, na kojem su oni koji su to htjeli i znali (ja nisam ni jedno ni drugo) igrali badminton. Ostali su pili čaj. Oko pet popodne, na terasi kod susjeda, pojavilo se nekoliko osoba u crnoj odjeći. Bio je to prvi put od Gavrilove smrti da se netko pojavio u vili. Očito, nasljednik je bio izabran. Kitty Allen je predložila da odem i susjede pozovem na čaj...

Kad sam pokucao na vrata, jedan od dvojice mojih arhimandrita predstavio mi je visokog čovjeka s bijelom bradom: "Njegova svetost, patrijarh srpski Vikentije." Bingo! Bio je u pravu. Susjedi su, naravno, sa zadovoljstvom prihvatili poziv na čaj. Kitty Allen je u jednom trenutku počela Vikentija učiti badminton. Nije mu išlo loše. U ponedjeljak, 26. lipnja 1950., prevodio sam veleposlaniku Allenu tijekom sastanka s Titom, održanom u njegovoj rezidenciji na Brdu kod Kranja. Razgovarali su o mogućnosti sovjetske agresije na Jugoslaviju u svjetlu Korejskog rata, koji je počeo dan ranije.

Veleposlanik je na kraju razgovora pozvao Tita na nadolazeći prijem povodom Dana nezavisnosti, 4. srpnja. Naravno da nismo očekivali da će se odazvati - bio je to samo kurtoazan poziv, toliko kurtoazan da nismo ponijeli čak ni pozivnicu sa sobom... Tito je, međutim, dao čudan odgovor: "Beograd nije dobro mjesto za prijeme u srpnju. Prevelike vrućine." Bio je u pravu: već od početka tog tjedna temperature u Beogradu nisu se spuštale ispod 40 stupnjeva danju i 30 noću. Ali George Allen je odmah shvatio poruku skrivenu u tom komentaru:

Brod Galeb Nova mladost Life Tito Galeb - od olupine do atrakcije

"Ako bismo prijem napravili na Bledu, da biste li došli?" "Mislim da bi to bila lijepa prilika za druženje", odgovorio je Tito. U povratku za Beograd, veleposlanik i ja počeli smo planirati. Naravno, birokrati u State Departmentu pokazali su se kao tek prva u nizu prepreka. Budžet je snosio troškove prijema, koji bi se organizirao u veleposlanstvu, u glavnom gradu zemlje domaćina. Sve drugo smatrali su "privatnim egzibicionizmom" veleposlanika i nisu htjeli platiti takvo što. George i Catherine Allen imali su u Beogradu svoj privatni "dodge" - lijep, prostran američki automobil, kupljen od američkog diplomata koji je napuštao Atenu i nije znao šta bi s njim. Krajem 1949. "dodge" je dovezen u Beograd.

"Ovo je prilika koja se ne propušta. Prodat ću 'dodge' i sam platiti prijem", rekao mi je Allen u jednom trenutku. Mislim da smo bili prošli Slavonski Brod. Naravno, bio je to samo prvi u nizu problema. Za tih nekoliko dana bilo je neophodno, praktično, postaviti još jedno veleposlanstvo u Beogradu, koje bi radilo paralelno sa službenim. Tako je nađena privatna vila na Bledu. Kitty Allen je sa sinom Richardom krenula ranije, a s njima i veleposlanikova sekretarica Marjorie. Tada je već bila moja zaručnica. Kad smo veleposlanik i ja stigli, u dvorištu, već namještenom za sutrašnji prijem, pored Kitty i Marjorie ugledali smo patrolu jugoslavenske milicije. Zapovjednik se prepirao jakim bosanskim naglaskom, dok je vlasnik vile prevodio na engleski:

"Ova dva stola moraju se pomaknuti. Ne mogu tu ostati", mladi milicajac pokazivao je uporno na dva posljednja stola u nizu. "Zašto?", mirno je pitao George Allen. "Zato, druže, što ta dva stola nisu u vidokrugu mitraljeza koji će biti na prozoru." Milicajac je pokazao na prozor na prvom katu. Bila je to soba u kojoj je tih dana boravio Richard, sin Allenovih. Imao je tada šest godina. Bilo je jasno da je Tito naš poziv shvatio ozbiljno. Naredni problem pojavio se kad se netko iz Maršalata odjednom sjetio da, nekom zabunom, iz Beograda nije na vrijeme stigla osoba koja kuša hranu koju će Tito jesti. "To nije problem. Ja sam osobno nadgledala pripremu hrane. Ja ću je i kušati."

Sutra navečer sve je djelovalo kao u nekoj bajci, tu je bilo skoro cijelo slovensko državno rukovodstvo, nekoliko generala JNA koji su tamo bili u službi, stranci, uglavnom novinari, koji su se početkom srpnja zatekli u Ljubljani... Britanski veleposlanik Charles Peake i njegova supruga došli su iz Beograda - bili su osobni prijatelji Allenovih. Vrt je bio ukrašen japanskim lanternama i svijećama. Na ulazu su bile raspoređene, diskretno povezane pri dnu, jugoslavenska i američka zastava. Oko devet navečer došli su i Tito - preplanuo, u bijelom odijelu, s bijelim cipelama - i Jovanka. Opušten, Maršal je s osmijehom odbio ideju o kušanju hrane.

Joška Broz Maršalova ostavština Life Titov unuk: "Živim kao pas. Od djeda mi je ostalo samo prezime"

"Ne sumnjam da je odlična. Uostalom, skoro pola je već pojedeno dok ja nisam došao." Prvi put, jugoslavenski maršal došao je na prijem u američkom veleposlanstvu. Na sve nas je ostavio dojam kao da je cijeli život proveo baš na takvim prijemima... Zvonjava telefona probudila me je usred noći. S druge strane žice čuo se hladan glas Jove Kapičića, zamijenika svemoćnog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića: "Dođite ujutro u osam sati kod mene. Imamo fagot." Sovjetski "mig 15", kojem je NATO dao kodno ime "fagot", smatran je tih godina savršenstvom u klasi mlaznih borbenih aviona. Tek nekoliko tjedana ranije, u Korejskom ratu, SSSR je uveo prve strojeve u borbenu upotrebu.

Naravno da nisam mogao ponovo zaspati. U petnaest do osam tog studenog 1950. ujutro bio sam u sjedištu jugoslavenske tajne policije u Ulici kneza Miloša. Pored Jove Kapičića, u uredu su me čekali Vladimir Velebit iz Ministarstva vanjskih poslova i jedan pukovnik ratnog zrakoplovstva. "Mig 15 zalutao je u naš zračni prostor prije tri dana, negdje sjeverozapadno od Zagreba. Imao je kvar i nije se uspio vratiti u Mađarsku, odakle je poletio. Prinudno je sletio." Ali iznenađenje me je tek čekalo: po osobnom odobrenju Maršala, "mig 15" ponuđen je Sjedinjenim Američkim Državama, ali samo pod uvjetom da ja vodim cijelu tu operaciju. Pukovnik zrakoplovstva objasnio je da se avion čuva pod stražom, na vojnom dijelu zagrebačkog aerodroma:

"Hidraulika je otkazala. Nije u stanju ponovo poletjeti. Morat ćete ga nekako transportirati. Mi ga ne možemo sami rastaviti na dijelove, nažalost." U naredna dva tjedna na zagrebački aerodrom stiglo je pet pukovnika američkog ratnog zrakoplovstva. Uz pomoć jugoslavenskih kolega, "mig 15" rastavljen je na dijelove, stavljen na vlak, i sredinom prosinca bio je u zapovjedništvu angloameričkih snaga u Trstu. Odatle su ga poslali u SAD, u zrakoplovnu bazu Wright-Patterson u Daytonu, Ohio. Da, u onu istu bazu u kojoj je, četrdeset pet godina poslije, zaključen mirovni sporazum o Bosni i Hercegovini...

Titov uvjet bio je da ništa od tog aranžmana ne smije izaći u javnost. Nije htio dodatno ljutiti Sovjete, s čime smo se mi slagali. Sovjeti su mogli samo pretpostavljati da je kod nas, ali o tome nikakve dokaze nisu imali. Tako je "fagot" bio jugoslavenski džentlmenski revanš za podršku koju smo im tih presudnih mjeseci davali.

Ruski MiG25 Bijeg u Japan Life Nevjerojatna krađa najtajnijeg sovjetskog zrakoplova

Negdje uoči Božića 1950., poslije nekoliko mjeseci otezanja, napokon sam se oženio Marjorie. Skromna ceremonija u ambasadi trajala je kratko: George Allen ponosno je obavio svoju dužnost matičara. Ruth Briggs je bila mladina kuma - za tu svečanu priliku posudila je jednu vrlo lijepu haljinu od Kitty Allen, a prvi tajnik Robert Rems moj kum. Na svečani ručak došli su i naši prijatelji Jugoslaveni: Jovo Kapičić, Vladimir Velebit i Vladimir Popović. Tito je poslao svadbeni poklon - jednu prilično skupocjenu umjetničku sliku - onaj poklon za koji me je pitao još na srpanjskom prijemu na Bledu. Donio ga je njegov osobni vozač Nikica Prlja.

Iste večeri otišli smo na medeni mesec: dobili smo trideset dana slobodno. Cijelo društvo nas je s ručka ispratilo na beogradski željeznički kolodvor. Naša suputnica u vlaku - njen kupe bio je neposredno do našeg - bila je poznata operska pjevačica Zinka Kunc. Za nju se tih godina šuškalo da je Titova ljubavnica... Preko Beča, Münchena i Pariza stigli smo u francusku luku Cherbourg i tamo se ukrcali u brod za Ameriku. Pred povratak, otišao sam do ambulante u State Departmentu da obavim redovni godišnji sistematski pregled. Našli su mi povećanu lijevu srčanu pretklijetku. Tek mnogo godina poslije ispostavilo se da rendgen aparat tog dana nije dobro radio...

Tako su u Agenciji, umjesto da mi daju nove zadatke u Beogradu, odlučili zamijeniti me. Djelomično, uobičajena procedura za šefove baza kod kojih bi bili utvrđeni ozbiljniji zdravstveni problemi. Ali bio sam svjestan - iako mi to nitko nije rekao - da postoje i drugi, profesionalni razlozi. Sporazum o suradnji između CIA-e i UDB-e - dokument koji se već uveliko pripremao, i kojem sam ja postavio prve temelje, podrazumijevao je da šef baze CIA-e u Beogradu ipak bude netko malo stariji od mene. I po zvanju i po godinama. Ja sam tada bio napunio tek trideset godina. Te zime povijest je krenula ubrzanim hodom. Krajem siječnja, za vrijeme svoje turneje po Europi, tridesetčetvorogodišnji kongresmen iz Massachusettsa John Fitzgerald Kennedy posjetio je Beograd i susreo se s Josipom Brozom Titom. Bio je to prvi u nizu njihovih susreta, nizu koji će biti prekinut onog fatalnog studenačkog dana u Dallasu skoro trinaest godina kasnije.

Državni tajnik Dean Atcheson početkom veljače dao je, prvi put, nedvosmislenu izjavu: "Svaki napad na Jugoslaviju ugrozio bi svjetski mir." Bila je to poruka ne samo Staljinu nego i američkim saveznicima: prostor između Ljubljanskih vrata i Vardarske doline branit će, ako bude potrebno, čitava Alijansa. Za mog nasljednika u Beogradu u međuvremenu su postavili Louisa Charlesa, bivšeg specijalnog agenta FBI-a, veterana iz Moskve, u kojoj je proveo najveći dio Drugog svjetskog rata. O Beckovim ratnim dogodovštinama u Moskvi mogla bi se napisati još jedna ovakva priča, ali neka to ostane za neki drugi put. Vremena sada ionako imam napretek...

Sterling Hayden Sterling Hayden Life Titov špijun iz Hollywooda: Na sprovodu mu glumio novinara

Po odlasku iz Beograda proveo sam pet godina u Münchenu, vodeći rusku redakciju Radio Slobode, čuvene baze kojom je, sada to već više nije nikakva tajna, rukovodila Agencija. Zatim sam sedam godina vodio program prebjega iz Istočnog bloka u Njemačku, nadgledajući njihove intervjue i logističke aranžmane. Umirovljen sam 1979. s jednim od najviših priznanja Agencije. U mirovini smo Marjorie i ja putovali dosta - po Europi, Africi, Australiji i Novom Zelandu. Bavio sam se amaterski poviješću, ponekad držao propovjedi u našoj prezbiterijanskoj crkvi i obavezno odlazio na utakmice svog omiljenog bejzbol kluba, Boston Red Socksa.

Napustio sam ovaj svijet 9. kolovoza 2005., u dobi od osam i pol desetljeća. Iza mene je ostala Marjorie, naše troje djece - Catherine, Ralf i Charles, pet unuka i jedan praunuk.

(http://www.newsweek.rs)

  • ranko75 16:52 14.Kolovoz 2017.

    Cuj molim te mogao je zavrsiti kaze u Titovom zatvoru ako ga uhvate u spijunazi,jer nije imao diplomatski imunitet .Neka danas proba Kolinda,Vucic ili neko drugi iz banana drzava da zatvore pripadnika CIA uhvacenog u spijunazi.Pa oni bi pre sebe ... prikaži još! zatvorili jer bi manje stete imali.Oni ne smiju ni da ga protjeraju a ne da ga uhapse i sude mu.U tome je razlike kada vlada pravi drzavnik i sitne slugeranje,kojima je jedini zadatak da se dodvori gazdi.O narodu misle mnogo manje nego seljak o stoci.