Nakon svršetka parade šljokica, folklora, ali i ozbiljnih poslovnih ponuda, zbrajaju se računi. Eurosong je možda jedino natjecanje gdje su kladionice precizne poput semafora na zelenom valu. Ali i gdje geopolitički duh u vidu dvostrukoga glasovanja (publike i proizvoljna žirija) čini opipljivim stanje nacija. Ono se moglo naslutiti već tijekom dvije poprilično mrtve, statične polufinalne večeri gdje je torinska publika pod maskama pljeskala poput marioneta, a materinski se jezik vratio u modu. Jedina napetost bila je glasovanje, koje je prolazak Konstrakte stavilo u vrhunce trilera, te pokoje iznenađenje, poput retro suptilne predstavnice Litve, Monike Liu. U subotnjem finalu stvar se nešto ubrzala pa se kao na suludom tripu vrtio red srceparajućih balada, crossovera svega i svačega (country, rap, trap, rock, kancona, etno), dosljednih horora koje nam Finska priređuje iz godine u godinu, vatre, dima, bokova, retro elektra, kopija, dijamantnih burki i disonance, norveške zafrkancije s Crvenkapicom, ali našao se tu i pokoji potencijalni hit. Uostalom, pogoditi ton u novijoj povijesti Eurosonga manje je bitno.
Taj kontrapunkt starog i novog svijeta najviše je bio vidljiv kad je na scenu stupila Gigliola Cinquetti u sličnoj haljini koju je nosila davne 1964., kad je pobijedila s ‘’Non Ho L’Età’’. Orkestar su zamijenili neoni. Melodiju parodija i autotune. Publika je sve udaljenija. U dvadesetak godina festival se otvorio te više nije sužen na zemlje zapadne Europe naslućujući komercijalni potencijal, ali i unosne ugovore s izdavačkim kućama, koje su itekako postale zamašnjak lanjskim pobjednicima, Måneskinu. Kapitaliziranje uspjeha od selidbe u Los Angeles, Coachelle do predstavljanja singla ‘’Supermodel’’, rađenog s mega producentom Maxom Martinom, upućuje na to da podsmijeh s kojim se pristupa Eurosongu lako može završiti u grču. Propuštene prilike od 2000-ih Hrvatska može nastaviti zbrajati šaljući nasumično izvođače jer ne samo da mnoge od tih pjesma nisu zaživjele u domaćem eteru, nego su vrlo brzo upale u ropotarnicu povijesti. Tu i tamo iz naftalina ih izvuče razočarani zagriženi fan. Da je generičnost neprijatelj čak i kiča, pa logično i zarade, svjedoči sentimentalizam s kojim pristupamo nastupima Danijele Martinović, Doris Dragović ili Maje Blagdan. Ali i nemoć da se u okviru zabavnog programa iznjedri nešto trajnije, pa makar bilo samo i za nas.
Ove godine nema iznenađenja. Eurosong u svojoj artificijelnosti ipak prije svega voli poruke. U Zagrebu je devedesete jednu takvu poslao Toto Cutugno s ‘’Insieme: 1992’’, da bi se u jeku rata u Ukrajini, dvadeset godina poslije, ona vratila, ali ovaj put u majčino krilo s folk elektro hip-hopom Kaluš Orkestra ‘’Stefania’’. Pjesmom koja zapravo ni ne bi bila na pozornici da reperica Alina Paš nije zgriješila posjetom Krimu. Neukrotivom tviterašu Piersu Morganu pobjeda, gle čuda, nije sjela jer je Velika Britanija nakon duple nule prošlih godina sa svemirskim kaubojem, Samom Ryderom, napokon našla formulu izlaska iz blamaže u vješto krojenom, zanatskom popu s odjecima Queena i Eltona Johna. Mnogi će internetski pravednici vjerojatno od muke morati zaspati s Johnom Rawlsom pod jastukom, bez obzira na to što je publika u slučaju Ukrajine rekla svoje, uvjerljivo im dajući vjetar u leđa s više od 400 bodova.
Zanimljiv nježni, talijanski miks kancone i rapa u ‘’Brividi’’ Mahmooda i Blanca pokopali su falševi. Izvrsni su nastupi, s druge strane, podignuli španjolsku Chanel, koja je sa ‘’SloMo’’ morala nadoknaditi nedostatak tog kalibra koji nose Cipar, Grčka ili Turska te je jedina na sceni donijela istinski žensku energiju i plesni šou, ali i švedsku Cordeliju Jakobs, koja je u duhu neobične Nine Persson s ‘’Hold Me Closer’’ dokazala da ta zemlja baladi i Eurosongu pristupa rijetko ozbiljno. Srbijanska Konstrakta je pak s ‘’In Corpore Sano’’ i petim mjestom u konačnici očitala lekciju ziherašima pokazavši da je itekako moguće napraviti pitku, umjetnički vrijednu pop-hipnozu, prijemčivu publici, inteligentnu i ironičnu, koju ne ograničavaju ni vlastiti jezik ni posvemašnja autentičnost.
Festival, uz posljedično očekivana razočaranja i naknadnu pamet, tek daje naslutiti nove trendove od povratka istinskom popu s ucviljenim baladama, istiskivanja ženskih boom boom koreografija, lagane nacionalizacije i Njemačke kao nove nule na bodovnoj listi. U hrvatskom kontekstu nismo se pretjerano uznemirili zbog Mije Dimšić i izmaknutog finala. Naše se grešno zadovoljstvo usmjerilo na Konstraktu, koja je bez obzira na dugogodišnju underground karijeru, sad na putu da postane prava regionalna zvijezda. Počinje novo građenje mitomanije. Izvan cviljenja nad prolivenim mlijekom trap folka promjena je izgleda ipak moguća. Bože zdravlja!
