Nakon svršetka parade šljokica, folklora, ali i ozbiljnih poslovnih ponuda, zbrajaju se računi. Eurosong je možda jedino natjecanje gdje su kladionice precizne poput semafora na zelenom valu. Ali i gdje geopolitički duh u vidu dvostrukoga glasovanja (publike i proizvoljna žirija) čini opipljivim stanje nacija. Ono se moglo naslutiti već tijekom dvije poprilično mrtve, statične polufinalne večeri gdje je torinska publika pod maskama pljeskala poput marioneta, a materinski se jezik vratio u modu. Jedina napetost bila je glasovanje, koje je prolazak Konstrakte stavilo u vrhunce trilera, te pokoje iznenađenje, poput retro suptilne predstavnice Litve, Monike Liu. U subotnjem finalu stvar se nešto ubrzala pa se kao na suludom tripu vrtio red srceparajućih balada, crossovera svega i svačega (country, rap, trap, rock, kancona, etno), dosljednih horora koje nam Finska priređuje iz godine u godinu, vatre, dima, bokova, retro elektra, kopija, dijamantnih burki i disonance, norveške zafrkancije s Crvenkapicom, ali našao se tu i pokoji potencijalni hit. Uostalom, pogoditi ton u novijoj povijesti Eurosonga manje je bitno.
408
prikaza
Pogoditi pravi ton na Eurosongu manje je bitno
1/5
Festival, uz posljedično očekivana razočaranja i naknadnu pamet, tek daje naslutiti nove trendove od povratka istinskom popu s ucviljenim baladama, istiskivanja ženskih boom boom koreografija
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
