Trinaest godina nakon objavljivanja već kultnog i nagrađivanog romana “Čefuri, raus!”, prema kojemu je u međuvremenu i snimljen film 2013. (i to u režiji samog autora), Goran Vojnović upravo u filmskoj maniri i sasvim nekarakteristično za prakse u regionalnim književnostima piše nastavak svog prvog romana. Povratak je to ne samo njegova lika Marka Đorđića na početne koordinate, u ljubljansko predgrađe Fužine, nego i samog autora temi i jeziku, od kojih se djelomično odmaknuo romanima “Jugoslavija, moja domovina” i “Smokva”, također nagrađenima slovenskom nagradom Kresnik za najbolji roman, gdje se u konkurenciji ove godine nalazi i novi roman, “Đorđić se vraća”.
Scenarist i redatelj, Vojnović upravo tako pristupa i ovom romanu, kako i samim činom revizije nakon deset godina, tako i unutar samoga teksta. Godina je 2017., igra se Svjetsko prvenstvo u košarci i ono postaje vremenska podloga glavne pripovjedne linije. Marko Đorđić nakon deset godina provedenih u Bjeljini i prethodno u Visokom kod rodbine, gdje ga roditelji šalju još kao tinejdžera da “ohladi glavu”, dolazi ponovno na mjesto svog odrastanja i tijekom trajanja Svjetskog prvenstva traje i njegovo suočavanje s nekad poznatim svijetom. Tako sport i popratna euforija postaju s jedne strane izravna poveznica Marka i njegova oca, a u drugom planu okvir ostalim događajima.
Ponovni susreti s prijateljima iz djetinjstva, poznatima iz prvog romana, dani su epizodno, uz čak dva izleta koji djeluju kao kratki “filmovi ceste”. No svijet u koji se Đorđić vraća - nabijen naslov odgovara kao kontrast razočaranju koje ostaje na kraju čitanja - ostavlja upravo gorak okus. U prvom redu, tu su očeva bolest i promjena obiteljske dinamike, a onda i životi njegovih prijatelja, mahom ispunjeni osobnim neuspjesima. Ta se opća letargija, prisutna u krugu Marka, Ace, Adija i Dejana, čefura iz prvog romana, nadovezuje upravo na njegov kraj, mjesto gdje smo ih ostavili prije deset godina, uz osjećaj da nije bilo mogućnosti da se dogodi ikako drugačije.
Prema riječima autora na jednom od predstavljanja knjige, Đorđić se vraća i on se vraća njemu iz jednostavnog intimnog osjećaja nezadovoljstva društvom i prilikama u kojima se njegova generacija našla. Povratak zaustavlja Đorđića u njegovim kasnim dvadesetima, onom trenutku života kad se kristaliziraju udaljenosti u zajednici iz koje dolazimo podrijetlom, neovisno o tome jesmo li otišli u drugu državu ili ostali u istom predgrađu. S tim dolazi i smjena generacija, koja ovdje nije postavljena isključivo na relaciji oca i sina - dok će Đorđić nužno preuzeti uloge svojih roditelja, fiksne će telefone zamijeniti mobiteli, dječje šaranje po liftovima usiljena pristojnost, a međunacionalne netrpeljivosti u kojima žive čefuri razvijat će se i dalje u drugačijim oblicima, zbog kojih ostaje isti osjećaj nepripadanja, ista težnja zajednici, kakva god ona bila. Prolazeći kroz ta i slična opća mjesta, Vojnović spretno otvara opća mjesta jedne generacije i iza pitkog teksta progovara o puno težoj temi, najsnažnije vidljivoj na naizgled najbanalnijim mjestima:
”Pa bratstvo i jedinstvo i te fore. (...) Kad se svi deru: ‘Raaatko Mladić!’ i ja se derem: ‘Raaatko Mladić!’. A kad svi švercaju, i ja švercam. A kad Aco mlati Damjanovića, i ja mlatim Damjanovića”.
Necenzuriranim glasom Marka Đorđića, patrijarhalno postjugoslavensko društvo prikazano je bez imalo didaktike i kritičkog odmaka, čime je stavljeno ogledalo pred čitatelja. U Đorđićevoj okolini svatko od nas vidi i svoju okolinu, bila ona na Fužinama ili u bilo kojem drugom kraju regije, tako jednostavno i plastično ocrtanu da gotovo očekuje i sebe u njoj. Zato je nostalgija u podlozi priče ujedno i lijepa i uznemirujuća, nameće se pitanje kakav nam to svijet zaista nedostaje, zašto mu se želimo vratiti?
I dok ostaje upitnim koliko je jezik prvog romana adekvatno prenesen s obzirom na vremenski skok od deset godina, najveći iskorak svakako je tretman ženskih likova. Daleko razvijeniji i uvjerljiviji lik majke Ranke, iako naizgled u sjeni odnosa oca i sina, zapravo nosi tu pripovjednu liniju, obiteljska se dinamika raščlanjuje upravo u njoj. Elaboriran je i lik Markove bivše djevojke Alme, koja se pojavljuje u usporednoj priči, onoj danoj kroz prisjećanja. Iako na rubu, ipak je izbjegnuto njeno ukalupljivanje u mušku fantaziju te se u interakciji s njom, kao i onoj s nešto mlađom Natašom, odvijaju najuspješnije dijaloške dionice, humor je tu sofisticiran, a Marko nijansiran. Spomenuta smjena generacija suptilno je naznačena i u ovom odnosu, gdje Marko gotovo “predaje štafetu” upravo ženskoj pripadnici nove generacije, točno deset godina mlađoj Nataši, sugerirajući joj da ne ponavlja njegov bijeg.
I posle svega sve je isto, stoji stih pjesme Partibrejkersa na početku knjige i na kraju se čita kao pitanje - zašto ponavljamo iste obrasce i postoji li izlaz iz njih, slijede li možda ipak neke generacije koje neće prekidati srednjoškolske veze zbog ratova u kojima nisu sudjelovali?
Sport kao očit simbol kolektiviteta u pozadini je jednog osobnog poraza, duboke i temeljne usamljenosti, i to je možda najbolji način za opisati knjigu koja je u srži posveta jednoj generaciji. Posveta je to i jednom mikrosvijetu, jednom kvartu, koji je utoliko specifičan - osobno sam znala gotovo ništa o njemu prije čitanja ovih romana, a ipak imam osjećaj kao da sam i sama odrasla tamo - koliko je svima nama univerzalan.
