Povratak legendarne kazete, analogno je opet seksi

Neke se stvari zauvijek pamte - prvi poljubac, prvo pijanstvo i prvo klikanje Napstera. Dovoljno sam star da sam imao prilike koristiti Napster u prvim danima njegova lansiranja u javnost, a gdje, kad i zahvaljujući kome - to je između mene, Juliana Assangea i FBI-a. Napster je bio revolucija dostojna interneta. Pojavio se u ljeto 2001. kao file sharing servis kojim ste mogli kopati po tuđim folderima i glazbenim kolekcijama, i trebalo se strpjeti do listopada, kad je u prodaju krenuo iPod. Jobsov je izum sa svim drugim imitacijama, sličnim pokretnim mp3 playerima za digitalne fajlove, prije 20 godina učinio ono što je Sonyjev Walkman napravio audiokasetama: prošetao je winamp. Doduše, s puno komplikacija oko zatvorenog sustava i formata - trebalo je “zvati čovika” koji bi ga osposobio za “otvoreniju” uporabu. No kako su mobilni mp3 playeri u Hrvatskoj tad još bili previše skupi i egzotični da bi skakutali u svakom drugom džepu (a pametni telefoni još će malo pričekati kao novi masovni izvor mobilne reprodukcije zvuka), često se mp3 konvertirao u wav pa “pržio” na CD, kao audio za mobilne CD playere, svojevrsni most između Walkmana i iPoda. Bili su tek nešto veći od samog CD-a i mogli ste ih staviti u džep ako ste imali široke reperske hlače ili samo veliku guzicu. Vinil ne stane nigdje osim na policu, ali svejedno zadnjih desetak godina stalno slušamo o velikom povratku ploča. Povod su uvjerljive statistike: ljudi su stvarno opet počeli kupovati vinile. Kako je glazba izgubila dodir s materijom i nestala u oblaku streaminga, opipljivost ploče i njezina estetika, kao i romantizirani ritual samog korištenja tehnologije, počeli su vraćati vinil u trgovine. Potražnja je bila nostalgična, ali i nekako očekivana. I sve to godinama nakon što su čak i DJ-i, dugo vremena posljednja brana igle u godovima vinila, počeli mrtvo hladno “miksati” i “skrečati” na laptopu. 

Tehnički gledano, vinil u usporedbi s CD-om ima inferiornu kvalitetu zvuka, ali danas ćete puno lakše naći kupca za polovnu ploču nego za stari CD. Jedni će vam objasniti da je posve logično to da digitalni zapis s CD-a bude bolji, čišći, s manje “noisea” i s puno boljom separacijom stereo kanala, bez varijacije u brzini reprodukcije. Drugi će se pozivati na “toplinu” vinila i “uništenje” izvornog analognog signala njegovim “sjeckanjem” u brojeve digitalnog zapisa. I u tom velikom audiofilskom ratu, koji je započeo odmah po dolasku CD-a u masovnu upotrebu, nigdje na vidiku nema kaseta. Nitko se ni ne pokušava svađati oko toga da su kasete ozbiljan igrač u borbi kvalitete zvuka. Jedini razlog njihove instant popularnosti bila je mobilnost, lakoća rukovanja i mogućnost snimanja, no CD je ubio kasete brže i snažnije nego kaseta ploče. 

Ali kasete su, ma koliko to zvučalo nevjerojatno, najbrže rastući glazbeni medij današnjice. Rast prodaje očit je u posljednjih pet godina, naročito ubrzan u zadnje tri, a sad su postale medij na kojem albume izdaju najveće glazbene zvijezde. Poza i hipsteraj?
Hipster je toliko zlostavljani pojam da je postao psovkom, ali a priori odbacivati vrijednost hipsterluka gore je preseravanje od samog hipsteraja. Ono što nazivamo hipsterima bila je i ostala snažna podloga poduzetničke sile kulturne promjene, pa čak i onda kad je hipsterluk - a uglavnom jest - u svojoj srži okrenut prošlosti i fokusiran na nostalgičnu eksploataciju, sempliranjem retro estetike za 21. stoljeće održava dobar dio indie kulture vitalnom, prisiljenom na stalnu promjenu i evoluciju. Taj pomalo paradoks, u kojem kosturi prošlosti animiraju budućnost, pokazao se kao savršeni stimulans raznih poslovnih “scena”, bilo da govorimo o brijačnicama, prodavaonicama lula, hamburgerima s crvenim pecivom ili donedavno zaboravljenom biznisu prodaje audiokaseta. Još jučer mit s provincijskih benzinskih pumpi - a danas na njima pjesme objavljuje i Justin Bieber. 

Uskrs kaseta bio je na obzorju već 2016., kad su se pojavila prva ozbiljnija predviđanja, vođena brojkama koje su nagovijestile da bi kaseta mogla biti novi vinil - dakle, novi fenomen nove diskografije. Te 2016. prodaja CD-a nastavljala je strmoglavi pad, a ploče su slavile najveći porast prodaje u zadnjih 25 godina svoje povijesti, s 53 posto više prodanih komada nego 2015. Ali u isto se vrijeme dogodio i porast prodaje kaseta od čak 74 posto. Eminem i Prince objavili su reizdanja na vrpci, no većina od prodanih 129.000 komada u 2016. bila je dostupna samo izravnom narudžbom preko osobnih web stranica izvođača ili online trgovina nezavisnih labelova. Ipak, već tad, dokumentarni film “Cassette: A Documentary Mixtape” (2016.), posveta mediju, ali i scenama koje nikad nisu odustale od njega, govori o velikom come backu kasete.

Tako se 2017., s rastom prodaje od 35 posto, umjesto o povratku počinje govoriti o “eksploziji tržišta kaseta”, a po tisuću komada prodaju Justin Bieber (“Purpose”) i The Weeknd (“Beauty Behind the Madness”), obojica s albumima iz 2015. Rast prodaje nastavio se u 2018. s 23 posto u SAD-u, ne bi li 2020. Velika Britanija slavila rast od čak 103 posto, tj. 157.000 prodanih audiokaseta, najbolju prodaju u zadnjih 17 godina. Svima je jasno: analogno je opet postalo seksi. Ako zanemarimo prodavanje notnih zapisa, povijest suvremene diskografije započinje pojavom ploče. Rane verzije postojale su od početka 20. stoljeća, a vrtjele su se na 78 RPM-a, brzini koja je standardizirana tek 1925. godine. Radili su ih od šelaka, što ih je činilo lomljivim i bučnim. Šelak je prirodna plastomerna smola koja nastaje ubodom ženke štitne uši (Coccus lacca) u grane različita drveća istočnoindijskog podneblja, a koristi se i za električnu izolaciju, izradu dugmadi te proizvodnju ljepila i lakova. Ploče od šelaka znamo i kao one koje idu na “onaj gramofon s lijevkom”, simbol stotinjak godina stare prošlosti kućne reprodukcije snimljenog zvuka. Tek 1940-ih počeo se koristiti Poli(vinil-klorid), tzv. PVC, odakle dolazi i naziv vinil, uvriježen za današnje ploče. Columbia Records 1948. postavlja standard na 33 RPM-a i 12’’ “long play” format, koji je proslavio “vinil kakvog poznajemo”, a prvi LP ikad otisnut bio je onaj Nathana Milsteina, violinista koji je s New York Philharmonic Symphony Orchestra izveo “Mendelssohn Violin Concerto in E Minor” pod ravnanjem dirigenta Brune Waltera. Ploče su bile dominantni medij dugo nakon pojave kasete jer su, unatoč nezgrapnosti i lomljivosti, srastale s ljudima kao dio dugogodišnje navike. Uz to su pružale jedinstveno iskustvo “kontakta” s glazbom, gledanja igle kako klizi po vašim omiljenim refrenima, čitanje tekstova s velikih, raskošno dizajniranih omota, oprezno rukovanje s tonskim zapisom. Sve to davalo je ploči dodanu vrijednost. Audiofili će vam pričati o toplini zvuka i čarima “pucketanja”. 

Ali praktičnost i cijena u konačnici su presudili i ovom formatu. Početkom šezdesetih godina 20. st. Philips Eindhoven, osnivač nizozemskog konglomerata Philips, angažirao je dva različita tima inženjera da stvore rješenje za umanjenu verziju tadašnjih audiosnimača na vrpcu. Bečki je odjel 1962. ponosno predstavio kasetu s jednom rupom, ali belgijski su stručnjaci ipak pobijedili s konceptom kasete s dvije rupe pa svoj izum predstavili 30. kolovoza 1963. na Berlin Radio Showu, tradicionalnoj manifestaciji/tehnološkoj izložbi Internationale Funkausstellung Berlin. Dvije godine kasnije zaštićeno je ime Compact Cassette. Kumovao joj je Lou Ottens, njemački inženjer i izumitelj, koji je nakon kasete radio i na razvoju CD-a. 

U Philipsu je bio vođa tima za stvaranje prijenosnog magnetofona, a upravo je ta potreba za povećanom portabilnosti na kraju dovela i do kasete, “Manje od kutije cigareta!”, kako je glasio prvi reklamni slogan. Stare magnetofonske vrpce bile su za kofer. Kaseta se mogla gurnuti u džep jakne. Ottens je preminuo 6. ožujka 2021., u 94. godini, nadam se sretan, jer je stigao doživjeti veliki comeback svog izuma. Zvuk kasete nije bio tako dobar kao zvuk vinila, ali kaseta je bila “kompaktnija”, praktičnija, manje lomljiva, od 1979. s Walkmanom i u pokretu. Jednako važno - pružala je puno više glazbe u kontinuitetu od ploče, čak 45 minuta stereo zvuka sa svake strane. I da, na nju se moglo snimati kod kuće, stvari s radija pa onda s drugog kasetofona, a dolaskom “linije s dvije glave” i unutar jednog uređaja, kao i uzimati dijelove albuma ili slagati vlastite mixtapeove, stvarati kućne radio drame. Mogućnosti su bile beskonačne, revolucionarne. Glazbenu industriju je, po običaju, progutala panika, baš kao i s dolaskom Napstera i torrenta. Nitko nije mogao kontrolirati distribuiranje piratskih kopija. Doduše, trebali ste imati prijatelja ili susjeda s kasetom koju ste odlučili presnimiti, kao i prikladnu tehnologiju, a internet je onda odjednom omogućio da prijatelja i susjeda zamijenite bilo kojim “uštekanim” čovjekom na bilo kojem dijelu planeta, u bilo kojem trenutku. Ipak, kasete su dočekane kao prvi veliki udar na glazbeni biznis, koji je vršio pritisak na političare da lupe porez na svaki prodani prazni komad vrpce. 

Kad je 1972. izmišljen floppy disk, pokušalo se i njega progurati kao nosač zvuka, ali ipak je ostao rezerviran za softvere. No bilo je onih koji su “disketu” koristili kao “fora avangardu” pa je tako Brian Eno upravo na njoj objavio svoj album “Generative Music I”, ali tek 1996. godine. Floppy Disk je najavio dolazak digitalne glazbe, ali CD je postao pravi novi gazda devedesetih. 
Compact Disk se u isto vrijeme razvijao u Nizozemskoj i Japanu. Philips nije čekao dugo nakon izuma kasete pa je već 1974., svjestan da digitalnom dobu u danima uspona osobnog računala otkucavaju posljednji sati, počeo raditi na novom digitalnom formatu koji bi zamijenio i ploče i kasete. Sony je već 1976. predstavio svoj prvi prototip. Umjesto da ratuju, odlučili su se udružiti pa su dva konglomerata novi format nazvan Digital Audio Compact Disc izbacili već 1982. Sony je iste godine proizveo i prvi CD player. CD-i su u masovnu cirkulaciju krenuli sredinom osamdesetih, a do 1993. prodavali su se bolje od kaseta, ne bi li kasete početkom novog milenija dobile status praktički izumrle vrste, sa sporadičnim novinarskim prilozima, svojevrsnim nekrolozima o posljednjim tvornicama posvećenima proizvodnji umirućeg formata. Ali čitavo to vrijeme, uz porast popularnosti mp3 kompresije kroz devedesete te konačnom pojavom streaminga i YouTubea, audiokasete zapravo nikad nisu potpuno nestale. Štoviše, neke su se glazbene scene primarno oslanjale upravo na njih: eksperimentalna, drone i ambient glazba, noise, punk, avangardni rock, američki hip-hop i nordijski black metal - za jedne, kaseta je bila art-projekt, za druge autentični nosač zvuka izvorne kulture, a za treće preferirani začin za ukupno lo fi iskustvo. Ali kasete su znale “zavijati”, izvlačiti se, usporavati i ubrzavati, otopiti se u automobilu parkiranom pokraj plaže - ukratko, bile su i ostale “trash” tehnologija čija je praktičnost nadvladala sve očite, danas romantizirane nedostatke, za razne rubne i “egzotične” glazbene scene bile su jako jeftin način proizvodnje fizičkog komada glazbenog naslijeđa. U dobu kad su se kasete smatrale pokojnima - dakle u prvih desetak godina novog milenija, kupovinom kasete kupovali ste ulaznicu u klub, izabirali nišu i vezali se uz izvođača na dodatnoj razini, istodobno bivajući drugačiji. Pa što ako je neki trap rap natukao stotinu milijuna slušanja na YouTubeu - vi ste upravo pod stakleno zvono stavili staru audiokasetu Merzbowa koju ste na eBayu kupili za 500 dolara, kako biste je gurnuli u kolekciju tik do novijeg dvostrukog kasetnog izdanja sa Sunn O))), koje stoji oko 70 dolara. 

To su ekstremniji primjeri, ali lijepo demonstriraju kako se pojedine underground scene mogu brendirati u luksuz, iako znamo da iza svega stoje minimalni troškovi: kaseta se može proizvesti za svega 9,50 kuna. Osim ako se ne radi o posebnim izdanjima kojima se nabija cijena samo zato što se može, kasetu u prosjeku možete kupiti za šezdesetak kuna, što je dvostruko jeftinije od ploče.
Sve to izrodilo je i tzv. “cassette culture”, subkulturu formiranu oko štovanja stare “trake”, s pravim malim diskografskim fenomenima, među kojima je možda najpoznatiji Burger Records, koji je od 2007. do 2012. uspio prodati oko 100.000 audio kaseta svoji malih, indie izvođača, a onda je 2020. zatvorio vrata zbog raspada sistema usred skandala oko seksualnog zlostavljanja pjevačica i zaposlenica. Jedan od vodećih fenomena koji je u isto vrijeme savršeno iskoristio, a onda i dijelom dolijevao vatru i predvodio trend povratka kaseta bio je mixtape, koji je iz radnje filma “Guardians of the Galaxy” (2014.) iskočio u stvarnost pa postao bestseler. “Guardians of the Galaxy”, superherojski hit Jamesa Gunna, ponovno je popularizirao Walkman i lansirao soundtrack, sastavljen od pjesama s mixtape kasete iz filma, ravno na prvo mjesto Billboarda pa sve do titule desetog najprodavanijeg albuma godine. “Awesome Mix Vol. 1”, verzija soundtracka objavljena na audiokaseti, u prodaju je krenula krajem 2014. i godinama bila najveći hit ovog medija. Za Disney Music Group bilo je to prvo izdanje na kaseti od 2003. godine. 

Danas, u trgovine se vraćaju kasetofoni, jer se kasetama vraćaju svi odreda. Lady GaGa s albumom “Chromatica” (2020.) ima najprodavaniju audiokasetu pandemijske godine. Prodala je 14.000 primjeraka, od čega 8600 u prvom tjednu. Povratak vinila je i dalje daleko veći ekonomski i kulturni fenomen - u 2020. samo u Velikoj Britaniji prodano je 4,8 milijuna ploča, što je najveći bum još od početka devedesetih. Ali i tu se događa nešto jako zanimljivo - najprodavaniji vinili su albumi starih i pokojnih glazbenih legendi, kao što su Amy Winehouse, Nirvana i Fleetwood Mac. Nostalgija je u svakoj pori vinila. Ali najprodavaniji albumi 2020. su - albumi izdani 2020. godine! Pored fanova Lady GaGe, za kasetama su ludi i obožavatelji teen pop ikone Selene Gomez i K-Pop girl benda Blackpink. Dakle, isti oni klinci koje optužuju da po cijele dane zure u TikTok danas cimaju roditelje za rukav da im s tavana skinu stari boombox, ako već ne žele skoknuti do prvog tehno shopa po novi kazić. Pa vi recite da kulturna ekonomija nije totalno luda stvar.