Proizveli su osamdesetak filmova u kojima je sažeta hrvatska novija povijest

Factum je ovih dana proslavio 25 godina rada. Prijatelji, poštovatelji, suradnici i profesionalci okupili su se na skromnoj proslavi na kojoj je Nenad Puhovski - radno i svečano - ispričao i prikazao sve što je u tih četvrt stoljeća napravljeno, i tek tu, na jednome mjestu, čovjek je mogao vidjeti o kakvom se čudu, zapravo, radi. Jer gledajući na platnu isječke iz osamdesetak filmova koji su nastali pod logom Factuma, u glavi vam odmah sijevne misao - pa sve smo to gledali, komentirali, preporučivali. “Oluja nad Hrvatskom”, “Dečko kojemu se žurilo”, “Sve pet”, “Paviljon 22”, “Lora - svjedočanstva”, “BBB”, sve su to danas nezaobilazna mjesta na topografskoj karti hrvatske dokumentaristike. Neki su značili epohu u dokumentarizmu.

BBB Factum

O dokumentarcima se u Hrvatskoj do Factuma nije puno pričalo. Mimo glavne struje društva, često puta prkosno izazivačke naspram etabliranog stava, snimljene su brojne priče koje su, na više pravaca, razbijale otpore. U tih 25 godina Factum je proizveo osamdesetak filmova u kojima je zbijena, “zipana”, takozvana novija hrvatska povijest, a unatoč silnih uspjeha i mnogo nagrada po domaćim i međunarodnim festivalima, u našoj Filmskoj encklopediji Factum nije spomenut ni jednom. S HRT-om (to je stvarno raritet) nije ova kuća nikad dogovorila ni jednu koprodukciju, iako Factum u gami ima i kritičnih i domoljubnih filmova. To je kultura otkazivanja na koju smo svi naučili, i ona je u našim okvirima sama po sebi preporuka. Oportunizam je najgora autoimuna bolest našeg društva.

Poezija i revolucija Factum

Kako je počeo Factum? Skoro slučajno: kad je 1995./96. George Soros (uz čije ime se u konzervativnijem dijelu društva onda kao i danas vezuje uglavnom epitet “zloglasni”) došao u Hrvatsku, tadašnja šefica Instituta otvoreno društvo, pokojna Karmen Bašić, omogućila je stvaranje Centra za dramsku umjetnost, prisjetio se Puhovski. “Dobrodošlicu” im je poželio dr. Franjo Tuđman, zapaženim nastupom o “deetnizaciji” (odnarođivanju, rashrvaćivanju) hrvatske kulture, čega je izraz bio Factum. “Factum je bio inspiriran Heidlerovim studijem FAS (Filmski autorski studio kojemu je ‘došlo glave’ snimanje dokumentarca o ‘71., koga je Factum ‘oživio’ 2000.) i DCTV studijem iz New Yorka, koji je osnovan 1972., a djeluje i danas. Kad je krenuo, ‘96./’97. Factum je bio jedini studio u kojemu se mogao proizvesti dokumentarni film neovisan o HRT-u i Ministarstvu. Factum je pokušao ljudima omogućiti slobodu stvaranja, ali za nju smo se uvijek morali i boriti”, kaže Puhovski, koji je prvi odlučio isprobati, testirati novi sustav, pa je snimio dokumentarac “Graham i ja”. To je film o Grahamu Bamfordu, Britancu koji se 1993. godine zapalio ispred Donjeg doma britanskog parlamenta kako bi promijenio stav britanske vlade prema agresiji u BiH i Hrvatskoj. Reakcije u Hrvatskoj, blago rečeno, nisu bile baš povoljne. Dani hrvatskog filma odbili su ga prikazati. Slobodna Dalmacija popratila je film u članku s naslovom “Samoreklamerstvo”, u kojemu je pisalo: “Ratnog profiterstva ima na tisuće vrsta, a ono što je napravio Puhovski također je mali i benigan oblik profiterstva”. Ni na Prisavlju nisu bili ushićeni, ni Grahamom ni Nenadom. “MI smo film ponudili HRT-u, ali su rekli da ga ne mogu emitirati zbog stavova koji su u njemu izraženi”, govori Puhovski.

Orbanići unplagged Factum

Godinu-dvije nakon rata javno mnijenje u Hrvatskoj nije bilo raspoloženo za “suočavanje s prošlošću”, tad još bliskom. Tema je bila odveć traumatična. “Čovjek se zapalio vidjevši slike iz Ahmića. Zločin u tom gradiću bio je tema o kojoj se nije puno pričalo. Taj je film, u velikoj mjeri i nesvjesno, trasirao tri osnovna pravca Factumove programske orijentacije: društveni angažman, autobiografski iskaz (dotad se to u dokumentaristici više-manje smatralo nepristojnim) i treće, orijentaciju na marginalne skupine - rodne, nacionalne ili koje druge - i pojedince. Paralelno s tim organizirana je imaginarna akademija u Grožnjanu. Tamo je producirano 15-ak filmova, a Factum je preuzimao postprodukciju”, objasnio je Puhovski prisjećajući se početaka rada.

Godina 2001. bila je prijelomna. Te je godine snimljen “Dečko kojemu se žurilo” Biljane Čakić-Veselić, koji je dobio Nazorovu nagradu, kao i “Oluja nad Krajinom” Bože Kneževića, koji nije dobivao nikakve nagrade jer je govorio o zločinima HV-a u okolici Knina i Plaškom. Dočekala ga je ignorancija.

Oluja nad Krajinom Factum

”Predsjednik Mesić navodno je intervenirao da se prikaže na HRT-u. Nisu htjeli, a onda je on rekao da će zakupiti termin te ga prikazati, pa jeu ‘Latinici’ film pušten”, objašnjava Puhovski. HDZ je tad zbog emitiranja filma tražio ostavke Mirka Galića i Denisa Latina. No do njih nije došlo. Hrvatska je tad izgledala bolje nego danas. Bio je to najgledaniji program na HRT-u tih dana. Javno mnijenje je u tih nekoliko godina postalo znatno kritičnije prema ratu. Na referendumsko pitanje u “Latinici” trebaju li svi ratni zločini biti procesuirani, 70 posto gledatelja odgovorilo je s: “Da”. Ali nekima se to nije svidjelo. “Nakon toga snimljen je najbrži dokumentarac u Hrvatskoj, ‘Amarcord’, koji se bavio Božom Kovačevićem, koji je nakon toga poginuo u prometnoj nesreći. Ako mu nisu otkazale kočnice, onda su živci, jer je količina mržnje usmjerena na nj bila nepodnošljiva”, podsjetio je Puhovski.

Bila je to najteža situacija Factuma, iako je ova kuća snimila više filmova o traumatskim temama, među ostalima i “Paviljon 22”.

Čuvar tegljača Factum

U Factumu je snimljen i zanimljiv dokumentarac “Poezija i revolucija”. “To je jedini film o 1971. čiji su kadrovi korišteni bezbroj puta do danas, najčešće ilegalno i polulegalno”, kaže Puhovski. Pod istim krovom snimani su i drugačiji filmovi o bolnim temama: “Lora - svjedočanstva”, “Tri”, “Goli”... Factumovi autori su se kontinuirano bavili ljudima s margine, osobito u trenutku homogeniziranja društva i guranja svih vrsta manjina na potpunu marginu. Neki od njih su “Pešćenopolis”, “Čuvar tegljača”, “Sve 5”, “Vajt”, “TDZ - za uspomenu i dugo sjećanje”, “Zajedno”, “Čedo” i mnogi drugi.

Tusta Factum

Film o Golom otoku “najbolje je što je snimljeno na tu temu”, kaže Puhovski pa nabraja filmove: “Iza lica zrcala” i “Dum spiro spero” Pere Kvesića. Factum je snimao i koprodukcije - doduše ne osobito često - a tu spadaju “Ljubavna odiseja”, “U potrazi za snom” i Najljepša zemlja na svijetu”. Puhovski je na proslavi prikazao i izvatke iz tri filma koji nisu dovršeni.

Vremena su, ipak, barem malo povoljnija. TV serija “Đavolji advokati” ima za namjeru, kroz rad odvjetničkog ureda Čede Prodanovića i Jadranke Sloković, prikazati društvena zbivanja i deformacije u Hrvatskoj u posljednjih 25 godina, kažu u Factumu. Šest filmova je u radu (većina je u montaži), a četiri projekta još su na fondovima. Nastave li ovim tempom, pola stoljeća rada proslavit će s dvostruko više naslova od četvrtstoljetnog prolaznog vremena.