Pronađena je prva video snimka "žena za utjehu", žena iz Južne Koreje koje su u Drugom svjetskom ratu bile seksualne robinje japanskim vojnicima.
Zrnata crno-bijela snimka je iz 1944. godine i pokazuje sedam bosonogih žena ispred kuće od cigle, za koju se pretpostavlja da je zapravo bio bordel kojeg su napravili japanski vojnici u okupiranoj Kini.
Jedna od žena u prljavoj odjeći razgovara s kineskim vojnim dužnosnikom, ostale nervozno gledaju u tlo, a jedna među njima se dira po trbuhu i vrlo vjerojatno je trudna, piše BBC.
Sve do sada su tek fotografije i priče preživjelih bile jedini dokaz korejskog seksualnog ropstva, a o tome da postoji video snimka počelo se govoriti prije dvije godine, kada je i počela potraga za njom i trajala je upravo dvije godine dok nije pronađena.
Video je snimljen u kineskoj pokrajini Songshan, kada su Amerikanci i Kinezi vratili taj dio od Japanaca.
Tim stručnjaka sa Sveučilišta u Seulu uspjeli su prema snimci i starim fotografijama točno odrediti gdje snimka točno napravljena, a identificirali su i žene na snimci, prema njihovim licima pa čak i odjeći koju su nosile.
Tema seksualnih robinja već je dugi niz godina kamen spoticanja između Japana i Južne Koreje, a Južnoj Koreji će ova snimka poslužiti kao još jedan o nizu dokaza o postojanju "žena za utjehu".
Dvije su zemlje 2015. godine sklopile sporazum prema kojem je Japan priznao ove zločine, ispričao se Koreji i isplatio 8.3 milijuna dolara odštete preživjelim žrtvama.
Izraz "žene za utjehu" nastao je ih japanskom eufemizma "jugun ianfu", kojim se označavaju žene iz različitih etničkih i društvenih sredina koje su postale seksualne robinje japanskim trupama u Drugom svjetskom ratu.
Ti vojni bordeli postojali su diljem Azije i Pacifika, odnosno na svim područjima koje je okupirala japanska vojska. Žene koje su bile zarobljene u tim bordelima bile su prisiljene tamo raditi, ali svaki dan spavati s pedesetak vojnika. Osamdeset posto žena seksualnih robinja bile su iz Koreje, a ostale su bile iz Japana, Burme, Indonezije, te sa Filipina i Tajvana.
Japanske vlasti su vjerovale kako je organiziranje ovih bordela dizalo moral vojnicima, ali i sprječavalo masovna silovanja na okupiranim područjima, nakon iskustava masakra u Nanjingu 1937. godine. Osim toga, na ovaj su način sprječavali i širenje spolnih bolesti, jer su bordeli i žene u njima stalno bile pod higijenskim kontrolama.
Međutim, mnoge od tih žena, zbog stalnih injekcija protiv sifilisa koje su dobivale više nisu mogle imati djecu. Nakon rata mnoge od njih su ubijene, a njihova sudbina je otkrivena tek 1991. godine. Japan je tek 1993. godine priznao postojanje ovih bordela.
