Dok su nacisti u Drugom svjetskom ratu divljali po Europi, vojnici carskog Japana iživljavali su se po jugoistočnoj Aziji. Ne s planom poput Holokausta, ali brutalnim masovnim pokoljima i iživljavanjem na civilima u zemljama koje su osvajali. Dokumentarni film "The Apology", redateljice Tiffany Hsiung, opisuje odvođenje čak 200.000 djevojaka i mladih žena u japanske vojne logore kao seksualno roblje. Nešto poput organiziranih logora za silovanje koji su se pojavili u ratu u BiH.
Film opisuje užase kroz priče tri preživjele; baka Gil iz Južne Koreje, baka Cao iz Kine i baka Adela s Filipina. Zvali su ih "ženama za užitak", a logore u koje su ih zatvarali, gdje su ih silovali i zlostavljali, "postajama za užitak". Više od 70 godina poslije, ove tri žene na zalasku života u centru su kampanje za službenom isprikom koju zahtijevaju od vlade Japana. Film ne govori o kampanji, koliko govori o njihovim životima, i to posebno nakon što su oslobođene ropstva.
Redateljica Hsiung kazala je za The Daily Beast da je njihove priče odlučila prikazati iz čistog očaja. "Osjećala sam se frustrirano zbog toga što su morale dolaziti u sobe pune stranaca i, znate već, pričati svoje priče u uvjetima koji su za njih bili skoro pa nesigurni", kazala je. "Govorile su o zločinima, samo o tome, bez da su ikada doznale tko su bili ti ljudi", objasnila je. Dala im je priliku da ispričaju svoje živote u cijelosti.
Od Koreje, preko Filipina do Kine i nazad, od Drugog svjetskog rata do vojne demarkacijske linije između dviju Koreja, opisivale su kako su krivnju koja se nabijala žrtvama, sramotu koja ih je pratila, nesposobnosti vlada i nepravdu. U Južnoj Koreji Gil Won-ok vodi tjedne prosvjede ispred japanske ambasade, odlazi na predavačke turneje i aktivističke misije diljem svijeta. Dokumentarac se povremeno zadržava na njenim bolestima koje su posljedica iživljavanja japanskih vojnika nad njom.
Zato su njena putovanja iscrpljujuća i fizički i emocionalno. Ima problema s buđenjem ujutro i ustajanjem iz kreveta, ali je pokreće osjećaj dužnosti prema ostalima koje su propatile, živima i mrtvima. A i vrijeme istječe. "Ako sve poumiremo, tko će ostati kome će se još moći ispričati?", kazala je Gil. Ona u filmu priča o svojim razmišljanjima zašto ratovi uopće postoje, prisjeća se i čudi djevojčici kakva je bila prije nego što su je oteli, zamišlja kakav bi život imala da se to nije dogodilo.
Japanci su je inače oteli u Sjevernoj Koreji, a najbliže koliko se uspjela vratiti svom domu bila je Južna Koreja. Baka Gil nikada se nije opet susrela sa svom obitelji niti je vidjela svoj dom iz djetinjstva. Teško je i pojmiti koliko su nepovratno na njen život mogli utjecati političke tenzije koje su vodile do rata, ratni zločini, granice i ograde. I dok bi bilo za očekivati da njene rane vremenom zacijele ,često se čini da je vrijeme njenu bol učinilo još i stvarnijom i težom za podnositi.
Možda zato što se suočava s idejom da po svoj prilici neće živjeti dovoljno dugo da bi doživjela neki vid pravde. Na kraju razgovora, ona zamišlja da se jednog dana oslobađa svoga tijela poput leptira, da leti sretno i bez težine preko granica. Hsiung pak kaže: "Pitanje koje mi se stalno pojavljivalo bilo je: 'Tko je ta žena iza ovoga koja je podigla uzrak pesnicu? Kakav se svijet čini toj ženi koja ne na putu prema punih 86 godina života?'"
Hsiung je upravo to prikazala u filmu; trenutke kad se šali, kad je nježna s članovima obitelji, kako razgovara s ostalim aktivistkinjama kao što je i sama dok putuje. Daily Beast zaključuje da je upravo to najbolji način za opisati tragediju, traumu, patnju ovakvih žena, kroz "stražnja dvorišta" njihovih emocija. Kako film pokazuje, zločini nad ženama često su zakopani ispod slojeva negiranja i društvene stigme. Breme uspomene na kraju se pokazuje ne ide na teret vlada ili vojska, nego na žrtve same.
"Često govorimo o pričama o seksualnom nasilju, fokusiramo se na sam čin nasilja, ne na ono što je slijedilo poslije, kako su žene uspjele preživjeti, kako su nakon svega nastojale nastaviti sa životima", kazala je Hsiung. Način za pričanje tih priča je holistički, usto izrazito human, s pretežno ženskom ekipom, i to kao pokušaj liječenja, a ne pukog iznošenja traume.
Neke od najsnažnijih scena filma su one koje prikazuju žene kako jedna drugoj pomažu pronaći snagu, bilo da je riječ o studenticama koje u suzama zahvaljuju baki Gil što je svjedočila ili direktne poruke onih koje su preživjele, a koje su slale jedna drugoj. "The Apology" je pobjeda u vidljivosti žena koje su rutinski brisane iz povijesti. Ne postoji lak način za popraviti ono što su one propatile tijekom višedesetljetne borbe.
"Rat za te žene nikada nije prestao. One žive stalni, neprekinuti rat. Baka Gil nikada se neće moći vratiti kući... Rat ne prestaje samo tako", kazala je na kraju Hsiung.
