Life
153 prikaza

Punokrvna američka gotika mračne Shirley Jackson

PROMO
Na hrvatski su joj jezik do početka ove godine bile prevedene tek dvije kratke priče. U kontekstu popularne književnosti time je veći i važniji nedavni izlazak romana 'Oduvijek živimo u dvorcu'

Tužna je, iz blaženog neznanja ili prevladavajućeg nemara proizašla, činjenica da hrvatski čitatelji, napose poklonici gotičkog romana i njegove jezovite napetosti, do današnjih dana ostaju zakinuti za golemi dio opusa američke spisateljice Shirley Jackson. Iako djela ove minuciozne slikarice mračnog ozračja zauzimaju temeljno mjesto u razvoju žanra, a dvaput ekranizirani roman "Haunting on the Hill House" smatra se jednom od najvještije napisanih priča o duhovima, na hrvatski su joj jezik do početka ove godine bile prevedene tek dvije kratke priče. U kontekstu popularne književnosti time je veći i važniji nedavni izlazak romana "Oduvijek živimo u dvorcu".

Iako naslov i naslovnica impliciraju infantilnost, fantastičnog nasljednika ili literarnog suputnika Lewisove "Narnije" ili Burnettičina "Tajnog vrta", "Oduvijek živimo u dvorcu" punokrvna je američka gotika, alegoričan prikaz autoričina života i, što mu u ovom trenutku aktualizira čitanje, metafizički roman o posljedicama (prisilne) izolacije. Na njegovim stranicama nadimku unatoč nevesela 18-godišnjakinja Mary Katherine "Merricat" Blackwood opisuje jednoličnu, a opet bizarnu svakodnevicu proživljenu na obiteljskom imanju u društvu starije sestre Constance i ostarjelog strica Juliana. Groteskan trio ne posjeduje telefon, pristup dvorcu onemogućili su zagrađivanjem prilaznog puta, a jedini su im kontakt sa svijetom tjedni odlasci nepouzdane pripovjedačice u obližnje selo. Kako jedina iz obitelji izlazi, prisiljena je na to, no o seljanima promišlja s količinom prijezira jednakom onoj kakvom oni uzvraćaju preostalim članovima imućne obitelji, a čitatelju ubrzo postaje jasno da Jackson ne tematizira samo familijarnu ekscentričnost, nego i duboku tragediju čijim su pipcima djevojke čudom umaknule.

 | Author: PROMO PROMO

No je li posrijedi bilo čudo ili puka smicalica? Autorica, kao mrvice, kroz tekst rasipa vrlo naivne tragove pa će se čak i neiskusnijem čitatelju lako nametnuti zaključak o vjerojatnom slijedu događaja. No Jackson za to kao da i ne mari jer mnogo joj je bitnije izgraditi u podtekstu jezovito i mračno, a opet tako toplo ozračje sestrinskog odnosa produbljenog zajedničkom tajnom. Dvije su djevojke kao dva komadića slagalice, nužne za stvaranje cjelovite slike i u tom smislu nije neobično promišljanje da, narativno preklopljene, tvore kompleksnu osobnost same autorice, prestravljene antisemitizmom i antiintelektualizmom kojim je četrdesetih i pedesetih godina bila okružena, i njihovim lancima potaknuta na stvaranje.

Uostalom, i priča o životu u dvorcu zapravo je magijski poduprta priča o zaklonu od svijeta i zaštiti kojom se, u strahu pred drugim i drugačijim, taj isti svijet obavija. U narativno usporenoj, iz drugog razdoblja očito istrgnutoj priči, autorica konture kolektivnog straha puni netrpeljivošću, a pojačava ih animalnom glađu za tuđom krvlju, potrebom za osvetom čak i kad ona, zapravo, nije naša, a kroz pomno osmišljene, iako povremeno apsurdne dijaloge protagonista pokazuje da oni u dodijeljenoj im ulozi babaroga prljavo uživaju. Uostalom, ne nastaju li sve priče za plašenje djece iz tragedije i odbačenosti?

Shirley Jackson preminula je 1965., ni tri godine od objave ovoga romana i stoga se djevojčino pitanje s početka bi li u knjižnici posudila drugačiju knjigu da je znala da joj je posljednja može preoblikovati: bi li autorica odabrala drugačiju temu da je znala kako se novom neće stići pozabaviti? Vjerojatno ne bi, ovako je ostala vjerna svojem radu. A nema ni potrebe jer "Oduvijek živimo u dvorcu" jest i kruna i završetak jednog odnosom spram straha oblikovanog opusa.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.