Life
11292 prikaza

Rapsodija Željka Malnara u surovoj divljini Like

Mijo Jaić Lički
1/5
Mijo Jaić Lički
Vile, kurjaci, hajduci, vukovi, izvori bistre planinske vode, snijeg koji škripi pod čizmama, mnogo janjetine i rakije - svega toga ima u ovoj knjizi

Znaš, Mijo - znao bi reći Željko Malnar, zovući telefonom Miju Jaića Ličkog - mogli bismo mi malo u divljinu. A? Što kažeš? Jaić bi na takve ponude jedva skrivao oduševljenje u glasu. Odgovor je uvijek bio isti: “Kad krećemo?” U knjizi “Željko Malnar, kroz surovu divljinu Like”, koja je upravo izašla iz tiska, opisano je nekoliko ekspedicija koje su, na konjima, motorima ili terencima, poduzimali Malnar i njegovi prijatelji - Mijo Jaić, Žarko Peša, Mladen Mikolčević, Andrej Šarinić, Dario Jaić, Mladenček i drugi. S jeseni ili proljeća,  katkad i zimi, oni bi se otisnuli prema čarobnim, divljim i široj javnosti mahom nepoznatim predjelima velike ljepote - Mazinu, Čemernici, Ozeblinu, Suvaji, Krbavskom polju, izvoru Krupe, Une, hrptu Velebita... Knjiga je duhovito, ležerno napisana i ilustrirana brojnim fotografijama, među kojima su i neke dosad nepoznate fotografije Željka Malnara, jednog od najpopularnijih novinara, pisaca i pustolova ove i bivše države. Nekoliko pasusa iz teksta dat će čitateljima sliku o kakvom je štivu riječ. Jaić, koji, kako kaže, voli pisati ležerno, s Henryjem Millerom i Jaroslavom Hašekom kao uzorima, ovako opisuje uspon na Plješevicu, čiji je vrh, Ozeblin, nepoznat široj javnosti premda je riječ o dostupnome mjestu s kojeg puca veličanstven pogled na Liku i dio Bosne. - Šumski put koji nas je vodio prema najvišem vrhu Ličke Plješivice Ozeblinu, na visinu od 1600 metara nad morem bio je zajebano strm i pun opasnosti, posebno klizišta na putu.

 | Author:

Na nekoliko mjesta smo morali zastatizbog srušenog stabla. Naš Hari rješavao je ostatke olujnog nevremena motornom pilom u hipu. Penjali smo se prema Ozeblinu dok se sunce nekako stidljivo probijalo kroz maglicu koju su činili niski oblaci. Uskoro smo razvaljenim šumskim putem stigli i na Ozeblin. Penjući se prema vrhu uznemirili smo jednog tetrijeba u njegovu staništu u kojem su gosti poput nas bili vrlo rijetka pojava. Bučno je otprhnuo u gustu jelovu šumu. Gore na vrhu Ozeblina smo skrenuli u pravcu Podkuka u kojem se šumski put račvao prema Donjem Lapcu i Mazinskom polju. Izabrali smo put koji preko zadnjeg vrha Ličke Plješivice, Kremena, vodio na Mazinsko polje. Put nam je bio poznat iz prijašnjih terenskih jahanja, ali uvijek je zanimljiv jer vodi kroz čistu divljinu. Vozili smo se bez puno riječi, zadubljeni svako u svoje misli. Ja sam postao već pomalo gladan.- Željko, daj da stanemo dolje kod izvora ispod Kremena i pojedemo nešto, a i natočimo izvorske vode! - predložio sam Malnaru, koji se odmah složio s našim pratiteljem Harijem. Zaustavili smo se pokraj samog izvora.

 | Author: Petar Glebov/PIXSELL Petar Glebov/PIXSELL

Ugasio sam Toyotu i polagano smo se izvlačili sa svojih sjedišta. Moram priznati da me klokotanje izvora Studenca jako razveselilo. Izvadio sam sendviče i, dok smo polako žvakali, Željko je između zalogaja govorio o svojim dojmovima: - Znaš, Mijo, sve mi se više sviđa ova Lika. Posebna je i s toliko ljepota, na tako malom prostoru! - Znam, stari moj! Baš te ljepote su me navele da Liku detaljno istražujem! - odgovorio sam Željku uzimajući vodu s izvora svojim limenim lončićem. Mijo Jaić došao je u Jošane pored Korenice nakon Oluje, i ondje stvorio ergelu s 30 konja. Na konjima se mogu prijeći veliki dijelovi Like, a kako na konju možete doći i proći tamo gdje ništa drugo ne ide, jasno je da je riječ o jedinstvenom užitku. Malnar je još od ‘80-ih jahao od Korenice do Lapaca, saznajemo iz knjige. Šteta je što Hrvatska više ne koristi prilike za razvoj te vrste turizma - Plješevica, Velebit, Kamensko, Čemernica, sve su to divni, čisti krajevi, bez industrije. Sa svakog izvora možete piti vodu. Jaićeva knjiga će biti sentimentalno, dirljivo podsjećanje na Malnara svima koji su poznavali, voljeli ili poštovali tog čovjeka, a bio ih je puno. Jaić ga je upoznao 1999. godine.Potom je došla na red Suvaja, selo pored vrela Une. Malnar je bio uzrujan kad je vidio da je Laudonov gaj, velika šuma pored Gračaca, iznajmljena za lovište nekom tajkunu iz tajnih službi, pa je zapalio za Zagreb.

Mijo Jaić Lički | Author: Mijo Jaić Lički Mijo Jaić Lički

A onda se opet javio: - Suvaju smo za sljedeću pustolovinu odabrali jer se tamo nalazi izvor rijeke Une, jedne i jedine Une, rijeke koja svojom ljepotom zaslužuje pozornost svih ljubitelja prirode - piše Jaić pa nastavlja: - Nakon Laudonovoga gaja prošlo je nekoliko dugih tjedana. Dok sam čekao novi Malnarov dolazak u Liku, vrijeme je prolazilo vrlo sporo. Osmog dana mjeseca studenog Malnar je kasno poslijepodne ponovo zaustavio svoj bijesni Mercedes na našem parkingu u Jošanima. Bila je kišna srijeda s temperaturom oko jedanaest stupnjeva, neprimjerenoj dobu godine. Malnar nam je veselo prišao, čak bi se moglo reći da je pozitivno zračio. To me još više razve42 43 selilo uoči polaska na put. Polagano smo se povukli u naš stožer, moj boravak-atelje na katu iznad bivšeg restorana. Herman je iz gepeka Malnarova Mercedesa iznosio stvari od kojih je većina bila hrana. Strogo sam pazio da se leteći Hari ne dokopa koje boce alkohola da je opet ne razrijedi vodicom. - Jesi li što proučavao kartu prema Suvaji - upitao je Malnar još za vrijeme polaganog i zadihanog penjanja stepenicama. - Da, proučavao sam, moj Željko. Moram ti reći da nisam previše ohrabren pronađenim! - odgovorio sam Željku, koji se teškom mukom popeo u hodnik na katu nakon savladavanja dosta strmih stepenica. - Što smatraš problemom na putu? - upitao je začuđeno Željko i sjeo u fotelju kašljući. - Pa vidiš, putovi koje sam ja pronašao na karti su većinom kozji i najvjerojatnije su zarasli drvećem - odgovorio sam, ali začudo, Malnar ovom mojom informacijom o zaraslim putovima nije bio zaprepašten. - Ma ko ih jebe! Kaj se sekiraš?! Imamo motornu pilu pa bu Hari pilal!

Mijo Jaić Lički | Author: Mijo Jaić Lički Mijo Jaić Lički

Ne smemo mu samo dati cugicu da se ne popili - raspoloženo je komentirao Željko, kao da se veselio pizdarijama koje bi nas sljedeći dan mogle dočekati na terenu. Večerali smo, kao i obično, jako dobro. Za večeru je bio nesretno stradali divlji zec u lovačkom umaku s njokima. Željko je izvadio butelju mojeg omiljenog traminca. Čašicu smo natočili i našem letećem Hariju, koji je nekako stidljivo popio na eks. Odmah nakon večere otišli smo na odmor koji nam je bio potreban s obzirom na očekivane teškoće. Zastali smo na Karlovića koritima. Iskoristili smo priliku za pražnjenje naših već napetih mjehura. - Jebena vožnja, opasno jebena vožnja... i jebeni tereni, moj Mijo! - govorio je Malnar pospremajući alat iza šlica hlača nakon obilnog pražnjenja. - Tražio si ovakvo nešto, moj Željko. Pa sam ti to i priuštio! - odgovorio sam uz pomalo zločesti osmijeh. Naš je leteći Hari još sjedio na istome mjestu kao da ga je neka šumska vila okamenila. (...) U Komiću smo se zaustavili pokraj jedne nepoznate spodobe koja nas je znatiželjno promatrala naslonjena na oronulu ogradu ispred još oronulije kuće. Čovječuljak je to bio nižeg rasta, velikih ušiju, nekako zguren, kao da je imao grbu na leđima. Mogao je imati negdje sedamdesetak godina što se moglo zaključili po smežuranom licu. Malnar je spustio staklo sa svoje strane, pozdravio i upitao znatiželjnika: - Dobar ti dan, domaćine! Reci mi, molim te, kako nam je najlakše doći na Strmu Čemernicu i Suvaju? Nakon Malnarova ljubaznog obraćanja tip nas je još gledao nekako pronicljivo, ali je nakon kraćeg razmišljanja izustio: - Strmu Čemernicu si reka, je li? E, vidiš, nijesam tamo nikad bija otkako sam se rodija. Ali sam čuja da tamo vrag ima posla! Ma mnogi su išli i najebali. Rekao nam je to kao da mu nije baš drago da idemo tamo na Čemernicu i Suvaju.

Mijo Jaić Lički | Author: Mijo Jaić Lički Mijo Jaić Lički

Zato ga je Malnar ponovno upitao: - Kako misliš najebali? Što im se dogodilo? Je li ih netko ubio? Starčić, za kojeg smo kasnije saznali da se zove Luka, vadeći cigaretu i stavljajući je sporim pokretima u usta, zapalio je i onda odgovorio: - Ma ne znam šta bi ti reka! Jedni pričaju da su ih napali neki razbojnici koji žive po tim šumetinama. Pričao mi je Stojan jedared, kad smo bili na prelu, kako je njemu priča neki Vojo iz Lapca, da su ih sjebale vile, prave šumske vile, i nikad se nijesu vratili! - ispričao nam je Stojan, uvjeren da je to što nam je ispričao istina. - Hvala ti, starino, na informacijama! Ne brini se, pazit ćemo se hajduka, a te vile ćemo izjebat, ak se pojave... he, he, he! - odgovorio je Malnar čovječuljku uz smijeh, pružajući mu pritom nekoliko kutija cigareta kojih smo ponijeli više nego dovoljno. Vile, kurjaci, hajduci, vukovi, izvori bistre planinske vode, snijeg koji škripi pod čizmama, mnogo janjetine i rakije - svega toga ima u ovoj knjizi, koja će čitateljima kojima se ne da izvlačiti iz fotelje priuštiti dašak avanture i prisjećanje na legendarnog putopisca - to je dovoljno razloga za čitanje u ova čemerna vremena.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.