Sally Rooney sam otkrila prije dvije godine, upravo preko ljeta, u jedino vrijeme kad i čitam knjige, tijekom praznika, odvojena od svijeta, na plaži. I odmah mi se svidjela. Čitala sam "Razgovore s prijateljima" i bila začuđena jednostavnošću s kojom spisateljica piše o nekim bolnim i bitnim životnim pitanjima, gotovo usput, ovlaš, s čudesnom lakoćom, bez pretjeranog udubljivanja u emocionalna stanja svojih karaktera, dok su ta stanja iznimno komplicirana, zahtijevaju naizgled ozbiljniju psihanalizu i udubljivanje u stvarne razloge nesabranosti ili nestabilnosti. No kako i mi u stvarnom životu ne posežemo često za dubinskom analizom svog ponašanje i ne tražimo stalno stručne savjete za svakodnevno preživljavanje, tako i Rooney s iznimnom simpatijom prema likovima o kojima piše prepušta ih neočekivanim životnim zapletima o koje se svakodnevno spotiču kako bi postali identifikacijskim modelima naših vlastitih životnih posrtanja.
Sally Roney
Više o autoru gornje fotografije - Chrisu Bolandu
Iako ne samo literarno slavna, nego i superzviijezda, Sally Rooney, čiju je knjigu Barack Obama ponio na ljetovanje, još se može svrstati u mlađu generaciju obećavajućih europskih književnica. Rođena je 1991. godine u irskom gradiću Castelbaru, koji broji nešto više od 12 tisuća stanovnika, gdje i danas živi sa suprugom Johnom Prasifkom, srednjoškolskim profesorom matematike. Englesku i američku književnost diplomirala je na Trinity Collegeu u Dublinu. Godine 2017., dok je još dovršavala studij američke književnosti, objavila je roman prvijenac "Razgovori s prijateljima", koji je odmah nakon objavljivanja izazvao veliku pozornost književne kritike. Upravo zahvaljujući tom romanu, proglašena je najboljim mladim piscem po izboru The Sunday Timesa. Roman je ubrzo ušao u uži izbor brojnih nagrada, poput prestižne nagrade Dylan Thomas za mlade pisce, nagrade skupine Kerry za najbolji roman godine, nagrade Rathbones Folio i nagrade International Dublin Literary Award. Njezin drugi roman "Normalni ljudi" nominiran je 2018. godine za nagradu Booker, nagradu Dylan Thomas i nagradu Women's Prize for Fiction. Njezina djela objavljivana su u časopisima Granta, The White Review, New Yorker, The New York Times,The London Review of Books, The Stinging Fly, The Dublin Review, Kevin Barry's Stonecutter i antologiji The Winter Pages.
Od objavljivanja njezina prvijenca iz 2017. "Razgovori s prijateljima" i njenog drugog romana s liste Bookera "Normalni ljudi" 2018., Rooney je postala jedan od onih najprodavanijih, kritički hvaljenih autora, čija popularnost zasjenjuje same knjige, njezino je ime laka skraćenica za određeni kulturni senzibilitet, čak i onima koji nisu pročitali ni jednu riječ koju je napisala. Nazivaju je prvim velikim milenijskim romanopiscem i "Salingerom za Snapchat generaciju" - piše The New York Times. I hvali ne samo njezin način pisanja, nego i način života izdvojenog iz celebrity književnog kruga kojem pripada, njezinu marksističku orijentaciju, vješto povezivanje intimnog i ideološkog, odlučnost da se unatoč svemu opredijeli za umjetnost koliko god život bio težak ili čak nemoguć.
"Ono u čemu je moja mašta dobra, ako je u ičemu dobra, to je u smišljanju psihološke stvarnosti. Ali ono u čemu nisam dobra je izmišljanje tog stvarnog svijeta tako da ga stvaram iz nule, pišem o onom što mi je nepoznato. Materijalna stvarnost mojih likova mora biti utemeljena na stvarima koje zapravo poznajem. Zato su svi moji likovi Irci, jer sam ja Irkinja. Živim u Irskoj. Većina mojih prijatelja su Irci. Osjećam kako pripadam toj stvarnosti... Ne pokušavam je prikriti. Stoga pišem o onim stvarima koje izravno potiču iz mog vlastitog života, ali to ne znači da je način na koji likovi osjećaju te stvari isti. U pravilu ne volim podnositi ništa u životu što ne mogu iskoristiti u svom poslu. Ako mi se u stvarnosti dogodi nešto što je previše uznemirujuće, previše ružno ili previše zbunjujuće da bi imalo bilo kakav odnos s mojim radom, tad osjećam da je sve što pišem bilo neiskreno. Knjiga bi mi se činila lažnom i besmislenom da u njoj nisam upisala dio svog života, koliko god on idiotski bio. I obrnuto, moj stvarni život bio bi još idiotskiji i bolniji da ga nisam mogla barem nekako iskoristiti u svom pisanju. To ne znači da moji romani opisuju 'stvarne događaje'. Loša sam u opisivanju stvarnih događaja, ali ti romani imaju stvarna emocionalna i intelektualna iskustva kroz izmišljene događaje i likove. Prave katastrofe koje su mi se dogodile, sve su završile u mojim knjigama, iako su gotovo uvijek ostale neprepoznatljive", kaže Rooney u jednom intervjuu.
Nakon mega hit serije "Normalni ljudi", koju je po romanu Sally Rooney producirao Element Pictures za BBC, nova 12-dijelna BBC-jeva adaptacija njenoga debitantskog romana "Razgovori s prijateljima" osvojila je gledatelje. Redateljsko-scenaristički tim "Normalnih ljudi", Alice Birch i Lenny Abrahamson, sudjelovao je i u novoj seriji. Pogubljene veze, ideološki sukobi, emocionalni problemi s kojima se suočavaju milenijci, klasne i društvene razlike..., sve su to teme koje su bliske spisateljici. No taj je roman možda najbolje opisala u jednoj rečenici njezina kolegica, također slavna britanska spisateljica Zadie Smith: "Roman 'Razgovori s prijateljima' nijansiran je, napeti portret iznimno inteligentne studentice koja se uplela u bolnu ljubavnu vezu sa starijim, oženjenim muškarcem". Serija prati susret studentica i bivših ljubavnica Frances (Alison Oliver) i Bobbi (Sasha Lane) s književnicom Melissom (Jemima Kirke) i njezinim suprugom, glumcem Nickom (Joe Alwyn) te sve ono što se nakon toga susreta događalo ostavljajući tragove na životima svih četvero protagonista te naizgled banalne ljubavne drame. Ona se odvija u Irskoj, ali i na Hvaru, gdje svi zajedno ljetuju, mnogo je toga rečeno preko SMS-ova i interneta, mnogo je toga ostalo neizrečeno.
Moja engleska prijateljica napisala mi je prije nekoliko dana: "Volim seriju 'Razgovori s prijateljima' jer je tako tiha". I, doista, taj je epitet možda i najbolje ocrtava. Ta je serija jako tiha, sve se u njoj događa kroz intervale, u pauzama, u unutrašnjim monolozima, koji se tek ocrtavaju na licima karaktera, u tišinama između rečenica, u nijemim putovanjima vlakovima te šetnjama irskim urbanim i ruralnim krajolicima. Svi ti eksterijeri kojih gotovo u seriji "Normalni ljudi" i nije bilo, ovdje izravno određuju ponašanja likova, utječu na njihova stanja i čine ih još atraktivnijima, jer tijekovi njihovih sudbina imaju pozadinu koja ih pokreće. Dakako, sve se to tako može percipirati zahvaljujući sjajnim glumcima koji mogu "izdržati" sve te tišine i iskazati bez riječi unutarnja stanja kroz koja prolaze, vodeći tako nijeme dijaloge ne samo s drugim karakterima, nego i s lokacijama kroz koje prolaze.
Dublin u ovoj serija gotovo poprima mitsko ozračje, poput onoga koji mu je pripisao davno James Joyce, no iako voli sebe uspoređivati s Henryem Jamesom, Sally Rooney u svojim rukopisima otkriva senzibilitet blizak čehovljanskom pismu, njegovim literarnim putovanjima po krajolicima neuzvraćenih ljubavi, iznevjerenih prijateljstava, promašenih žudnji, potrošenih snova, zagubljenih sjećanja, zakašnjelih sastanaka i uzaludnih rastanaka..., što je podjednako bili aktualno na prijelazu u 20. stoljeće, kao i na prijelazu u novo tisućljeća. Ono što zanima Čehova - nekoliko klasičnih melodramatskih trokuta i nekoliko općepoznatih motiva u kojima se junaci trude ustanoviti stvarnu relaciju s Drugim, koji im uvijek izmiče i biva upravo zbog svoje blizine sve dalji i sve neuhvatljiviji, žudnja koja se stoga što se ne uspijeva ostvariti neprestance obnavlja produbljujući pukotinu u samom središtu bića, dok ono bez prilike da se sabere, niti pomoću svoje prošlosti niti u najavi budućnosti, biva odvojeno od stvarnosti i trajno izgubljeno..., ona s jednakom strašću istražuje. Životopisi Čehovljevih "gubitnika" gotovo su skrovito ispisani, kao i onih u romanima Sally Rooney, sastavljeni su od uobičajenih situacija u kojima se banalno izmjenjuje s ozbiljnim, patetično sa smiješnim, groteskno s tragičnim, dok je sve podređeno našim zatomljenim strahovima, beznačajnim lažima i beskorisnim istinama, nesigurnim sjećanjima i sigurnim zaboravima.
"Možete li zamisliti, pišem komad koji ću također, najvjerojatnije završiti tek krajem studenoga... Komedija, tri ženske uloge, šest muških, četiri čina, krajolik (pogled na jezero), mnogo razgovora o književnosti, malo radnje, pet mjera za ljubav", pisao je Čehov Suvorinu 21. listopada 1895. godine. Jedno stoljeće i nekoliko desetljeća kasnije Sally Ronney će se pitati - "Kad živite u vremenu ogromnih povijesnih kriza i zabrinuti ste zbog toga, kako opravdati sebi što ste odlučili posvetiti svoj život izmišljanju lažnih ljudi koji imaju lažne ljubavne afere jedni s drugima?".
Njezina izmišljena junakinja Frances reći će na kraju romana i TV serije: "Sklopila sam oči. Predmeti i ljudi pomicali su se oko mene, zauzimali položaj u neproničnim hijerarhijama, sudjelovali u sustavima o kojima nisam ništa znala niti ću znati. Složena mreža predmeta i pojmova. Neke stvari morate proživjeti prije nego što ih shvatite. Ne možete uvijek zauzimati analitički stav. Dođi po mene, rekla sam". Niste li uostalom mogli na takav monolog ovoga ljeta slučajno naići i u nekoj od Čehovljevih drama i novela ili ga vodi u sebi netko tko baš sad kraj vas sjedi na plaži?
