Rob Zombie: vrlo svjesno trash ludilo bez filtera

Pedesetšestogodišnja heavy metal legenda Rob Zombie sa suprugom, glumicom Sheri Moon živi na farmi u Connecticutu. Vegani su koji uspješno odolijevaju svim modernim škafetinima oblikujući vlastitu estetiku u maniri iz današnje perspektive egzotičnog white trasha. Ne zanimaju ih ni američko puritansko čudaštvo ni filteri političke korektnosti. Usidren na čvrstim marginama, Rob je i tijekom devedesetih s uspjehom White Zombieja bio autsajder. Tako će u dvosatnom podcastu Joeu Roganu reći kako je recenzija prvog albuma, ali i prvog filma bila jednaka - najgori bend i najgori film ikad snimljen. Trideset godina poslije njegova je autsajderska pozicija i dalje čvrsta. Trash horori koje snima od 2003. imaju svoje vjerne obožavatelje. Karnevalski slični, a nevjerojatno zabavni albumi obilježili su njegovu samostalnu karijeru. Puni su viškova i eklektike stilova, dok je sama podugačka imena pjesama i albuma nerijetko teško upamtiti. Ionako će zauzeti polovicu ovoga teksta. Zombie je valjda jedini kantautor koji sebe ne shvaća toliko ozbiljno i čijim se kvazi horor rimama od srca nasmijete (“Scream, Blacula, scream”). Ionako se pravila stvarnog života ne odnose na umjetnost, zaključuje. Sedmi album “The Lunar Injection Kool Aid Eclipse Conspiracy” pod nezavisnim pionirom trash metala Nuclear Blastom, nakon pet godina i višegodišnje posvete filmu, ima odjeke njegova šarma devedesetih, zdrave zezancije i žanrovske transgresije. Sedamnaest pjesama s instrumentalnim intermezzima zazivaju neko drugo vrijeme bučnih koncerata, a ne brojeve pogleda na YouTubeu.