Pedesetšestogodišnja heavy metal legenda Rob Zombie sa suprugom, glumicom Sheri Moon živi na farmi u Connecticutu. Vegani su koji uspješno odolijevaju svim modernim škafetinima oblikujući vlastitu estetiku u maniri iz današnje perspektive egzotičnog white trasha. Ne zanimaju ih ni američko puritansko čudaštvo ni filteri političke korektnosti. Usidren na čvrstim marginama, Rob je i tijekom devedesetih s uspjehom White Zombieja bio autsajder. Tako će u dvosatnom podcastu Joeu Roganu reći kako je recenzija prvog albuma, ali i prvog filma bila jednaka - najgori bend i najgori film ikad snimljen. Trideset godina poslije njegova je autsajderska pozicija i dalje čvrsta. Trash horori koje snima od 2003. imaju svoje vjerne obožavatelje. Karnevalski slični, a nevjerojatno zabavni albumi obilježili su njegovu samostalnu karijeru. Puni su viškova i eklektike stilova, dok je sama podugačka imena pjesama i albuma nerijetko teško upamtiti. Ionako će zauzeti polovicu ovoga teksta. Zombie je valjda jedini kantautor koji sebe ne shvaća toliko ozbiljno i čijim se kvazi horor rimama od srca nasmijete (“Scream, Blacula, scream”). Ionako se pravila stvarnog života ne odnose na umjetnost, zaključuje. Sedmi album “The Lunar Injection Kool Aid Eclipse Conspiracy” pod nezavisnim pionirom trash metala Nuclear Blastom, nakon pet godina i višegodišnje posvete filmu, ima odjeke njegova šarma devedesetih, zdrave zezancije i žanrovske transgresije. Sedamnaest pjesama s instrumentalnim intermezzima zazivaju neko drugo vrijeme bučnih koncerata, a ne brojeve pogleda na YouTubeu.
Lunapark je to koji teško može funkcionirati bez žive sinergije izvođača i publike. Na momente pretjeran. Na momente nabacan svim i svačim. “18th Century Cannibals, Excitable Morlocks and a One-Way Ticket on the Ghost Train”, čiju country, bluegrass melodioznost simptomatično prekidaju snažni metal rifovi, jedan je od najzanimljivijih singlova na albumu jer sažima njegovu začudnu nepredvidivost pozivajući nas na “down to the freak arcade, we crush up all the weird ones into lemonade, grab the ice handle and pick it”. S druge strane himnična “The Eternal Struggles of the Howling Man” s izmjenama žestine (“power to the people”) i groovea sedamdesetih pokazuje kako u njegovu bendu nisu slučajno Ginger Fish na bubnjevima i John 5 na gitari, nekoć članovi benda Marilyna Mansona, koji im maše s optuženičke klupe za seksualno zlostavljanje. “Crow Killer Blues” pripada među zicere, iako se u niskobudžetnom spotu s hrpom krzna, vrana, snijega i pokojom živinom ne odaje ona kreativna snaga i zezancija koja je bila, primjerice, prisutna u spotovima poput “Foxy, Foxy” (2009.) ili “Dead City Radio And The New Gods Of Supertown” (2013.).
Svjesno trash ludilo nastavlja se u “Boom-Boom-Boom”, kad kao mačak oko vruće kaše mrtav-hladan preko voice overa recitira: “Boom-boom-boom, The witch is in the room, Boom-boom-boom, She’s sliding up the broom”. Ono je prisutno i u teško ubrzanoj “The Satanic Rites of Blacula”, kad između štakora, vampira i lubanja ubacuje stih: “Goodbye, Picasso, Go paint the women”. Psihodelija, težina rifova, zabava i zaborav slojevi su preko kojih Rob Zombie pronalazi vlastiti glas vješto ga oblažući pop-kulturom blesavih i naoko nepovezanih stihova. Umjetnost kod njega može otići u doslovno bilo kojem pravcu. Za razliku od generičkih izvođača koji svako toliko poneki Grammy začine svježom dozom aktivizma ili plača, Roba, kako će sam reći u intervjuu Larryju Fitzmauriceu na Stereogumu, ne zanimaju suvremeni vakuumi medijskih bespuća, a ni opsjednutost crticama, koje danas svi mahnito dodaju po društvenim mrežama ne bi li nalijepili smisao vlastitom zanimanju. On je jednostavno oduvijek bio svoj.
Stoga ne čudi svega jedna i pol zvjezdica u recenziji novog albuma “posh” Rolling Stonea, gdje mu spočitavaju kako plovi na vječno istim disko-metal-trash valovima zadnjih trideset godina. Ironičan komentar u vremenu nikad većeg parazitiranja na nostalgiji u pop glazbi. Uostalom, da biste uopće voljeli Roba Zombieja, trebate biti pomalo svoji i pomaknuti da namjestite zvučnike za “The Lunar Injection Kool Aid Eclipse Conspiracy” taman za glasni uzdah: “Make me do it again, yeah”.
