Nevjerojatno je, ali istinito – bio je dovoljan jedan jedini intervju od prije petnaestak godina u Jutarnjem listu, a da njegov protagonist Rudi (punim imenom Antun Rudolf) Aljinović neovisno o vlastitoj volji, ali i želji, zadobije status svojevrsnog mita te da ga u percepciji velikog dijela javnosti poistovjete s (izmišljenim) likom iz kontakt rubrike “Sastanak s Lastanom”, odnosno njegove podrubrike “Među nama”, iz dječjeg lista Modra lasta, koji je odgovarao na najrazličitije upite o odrastanju, obrazovanju, svijetu u kojem živimo, uključujući pitanja koja su se ticala ljubavnih jada tinejdžera osnovnoškolske dobi, starijeg uzrasta, od 11 do 14 godina.
Modru lastu (nakladnik zagrebačka Školska knjiga) nije bilo moguće kupiti na kioscima, isključivo se distribuirala u školama putem pretplate, ali je ova “revija za pouku, zabavu i samostalan stvaralački rad učenika osnovne škole” raznovrsnošću svog sadržaja, kvalitetom i znalačkim odnosom prema generacijama kojima je bila namijenjena postizala velike naklade (znala se mjeriti i u stotinama tisuća primjeraka), a uspijevala se je probiti i u škole u drugim republikama, osim matične, tadašnje Jugoslavije.
U Modroj lasti gotovo da nije bilo teksta, ilustracije ni fotografije koji nisu bili potpisani, uz jednu iznimku – tiče se upravo spomenute rubrike “Sastanak s Lastanom”. Rubrika je bila bogato ilustrirana vinjetama za koje se iz aviona moglo primijetiti da su nastale u crtačkoj radionici Ivice Bednjanca, jednog od zaštitnih znakova Modre laste, uključujući strip-seriju “Lastan”.
Bilo kako bilo, gotovo puna tri desetljeća su bila prošla otkad je Rudi Aljinović (1979.) prestao “biti” Lastan, a da nije bio otkriven njegov, kao ni identitet njegovih nasljednika. Jasno je da je redakcija “Modre laste” time htjela sačuvati “ozbiljnost”, ali i određenu dozu “mističnosti”, da ne kažemo “tajanstvenosti”.
Osobno, od petog do osmog razreda bio sam pretplatnik Modre laste, nikad nisam pisao Lastanu, ali iz prve ruke mogu potvrditi (jer je list stizao izravno na naše školske klupe) da smo u svakom broju najprije išli čitati nove nastavke Bednjančevih stripova, a zatim “Sastanak s Lastanom”. Kolegice iz razreda su činile suprotno, ništa neobično, ako se uzme u obzir da je postojala i podrubrika “Rezervirano za djevojčice”.
I sad, kad je u subotu (3. prosinca) Rudi Aljinović u kasnim večernjim satima, u 87. godini, otišao u bolja prisjećanja, kao posljedica bakterije kojom se zarazio vjerojatno u domu u kojem je provodio umirovljeničke dane, u KBC-u Sestara milosrdnica - istoj onoj bolnici u kojoj je prije 41 godinu svoje zadnje dane života proveo na liječenju Andrija Maurović, njegov prijatelj, s kojim je višekratno surađivao i s kojim je realizirao djela trajne vrijednosti - naš medijski prostor i društvene mreže zagušene su naslovima u kojima dominiraju riječi “umro” i “popularni/poznati/legendarni... Lastan”. Moj prijatelj Rudi s takvim se “oproštajem” sigurno ne bi složio!
Uostalom, u intervjuu koji je u proljeće 2010. dao Ivanu Trenklu i Saši Papriću za portal Osijek 31 je rekao: “Da, ja sam osmislio tu rubriku, pokrenuo je... Došao sam u Modru lastu s prijedlogom da se napravi jedna rubrika komunikacije čitatelji - redakcija, i da netko odgovara na pitanja djece i upućuje im neke korisne životne stvari itd. Tako da sam de facto predložio da iza mene stoji ličnost nekog dječaka koji će se baviti tom materijom. I da to bude sastanak s bilo kim, nekim Davorom, Mladenom, a onda je Dragutin Brigljević, ondašnji urednik, rekao neka se taj dečko zove Lastan”.
I nedvosmisleno priznao: “Ja sebe nisam nikad poistovjećivao s Lastanom!” te dodao: “Radio sam to prvih deset godina (od 1969. do 1979.) i onda sam prepustio redakciji da nastavi... To je bio novinarski oblik, ne treba mene osobno povezivati s ličnošću Lastana, ali drago mi je da se rubrika zadržala. U istom obliku kako sam je ustanovio, rubrika traje i danas i vrlo je popularna... Modru lastu zapravo su držali Bednjančevi stripovi i taj ‘Sastanak s Lastanom’, kao najčitanije stvari, iako je list, kao časopis, u cjelini vrlo dobar...”
Svi mi koji smo upoznati s djelom (pa i likom) Rudija Aljinovića svjesni smo da se njegovim poistovjećivanjem s Lastanom čini velika nepravda! Kako prema njemu tako i prema novinarstvu, pa i popularnoj kulturi na ovim prostorima.
Aljinović je mnogo više od Lastana, koji je zapravo bio jedan od “kotača” na njegovu životnom putu i u profesionalnoj karijeri.
Karijeru o kojoj govorimo u cijelosti je proveo kao freelancer, u slobodnoj profesiji. Posljedica toga je bila mizerna mirovina, čiji iznos predstavlja “uvredu svakoj pameti”. Istina, kako je sam više puta spominjao, imao je ponude za stalno zaposlenje, najprije u Plavom vjesniku, kasnije i u ZOV-u, ali je ipak htio biti slobodan, da ne mora svaki dan dolaziti u redakciju, želio je putovati kamo hoće i kad hoće. Tako je obišao “pola svijeta” (posjetio je sve kontinente osim Australije), a o svojem globtroterstvu napisao je mnoge putopise i reportaže u nizu listova širom bivše države, čijim je honorarima pokrivao svoje troškove putovanja. U njegovu životu mogu se naći i predlošci za film. Bio je novinar, publicist, strip-scenarist, popularizator znanosti i stripa, putopisac, izviđač, scenarist i redatelj TV dokumentaraca, prevoditelj, globtroter, kolekcionar, jedriličar i boem. Nikad nije potpisao bračni zavjet. Najuzbudljivije što je u vrijeme rata i NDH doživio u rodnom gradu je pucnjava (tijekom zračnih uzbuna bježao je s ostalima u skloništa) i bijeg jednog mladića od ustaške patrole. Kao dvanaestogodišnjak bio jedan od putnika u “vlaku smrti”, koji je u kolovozu 1948. iz Beograda i Zagreba vozio djecu na more u Medulin i Rovinj, ali čije se putovanje završilo iskakanjem iz tračnica pred ulazom u postaju Sveti Petar u Šumi. Točan broj poginule djece do danas je ostao nepoznat, a Rudi je u trenutku nesreće spavao. “Slika prevrnute lokomotive, tri-četiri vagona razbacana po pruzi, krikovi i izvlačenje ranjene djece iz vagona nešto su što nikad neću zaboraviti!”, rekao je.
Što se tiče njegova novinarskog i publicističkog djelovanja, riječ je o jednom od onih autora staroga kova, profesionalno zainteresiranih za sve i za svašta, koji su bili vrsni majstori u svim novinskim formama (od vijesti i reportaža do studija i feljtona); čija je profesionalna karijera trajala više od pola stoljeća. Podjednako je uspješno djelovao i u onom bivšem (socijalističkom) i sadašnjem (kapitalističkom ili korporacijskom) novinarstvu, pritom zadržavajući profesionalnost i preciznost, u kojem banaliziranje i trivijalnost nisu imali mjesta.
Spomenimo, uz ranije, još neke od listova s kojima je Aljinović surađivao: 300 čuda, Otkrića, Globus, Vjesnik u srijedu, Politikin zabavnik, Vikend, Male novine, Arena, Fokus, Mi mladi, Jutarnji list, National Geographic, Grafiti itd. Svoje je priloge često potpisivao inicijalima, pseudonimima Kićo, A. Rudi, Mari Antonov ili šifrom (A).
Legendarne su priče o njegovim kašnjenjima. Nenad Brixy se u monografiji “Hrvatski poslijeratni strip” prisjetio anegdote iz redakcije Plavog vjesnika, kad je Aljinović već bio premašio sve rokove, ali ga je urednik konačno zatekao u redakciji za pisaćim stolom i upitao: - “Jesi li daleko odmakao?”. “Pišem šestu karticu”, žustro je odgovorio. “Divno”, udobrovoljio se urednik jer ih je trebalo biti sedam. “Daj mi onda prvih pet da pročitam!”. Aljinović je slegnuo ramenima i rekao: “Počeo sam sa šestom. Prvih pet napisat ću kasnije!”. U Leksikonu Hrvatske radiotelevizije nije spomenut, makar je za TV Zagreb, počev od sredine ‘60-ih godina, napravio niz dokumentarnih filmova i reportaža u programima za djecu, zatim u dokumentarnom i obrazovnom programu. Uključujući one koji su bili posvećeni Otu Reisingeru, Ivici Bednjancu i Julesu Radiloviću, a neki od njih su odlazili u međunarodnu razmjenu.
Nedeljko Dragić, Rudi Aljinović i Žarko Beker - klasici hrvatskog stripa, ujedno prijatelji - snimljeno na festivalu Crtani romani šou
Sa stripom se upoznao kao petogodišnji dječak na dječjoj stranici Jutarnjeg lista, a nekako u isto to vrijeme prvi put je bio u kinu – sa starijim bratom u Tuškancu je gledao “Plavu pticu” sa Shirley Tempel u glavnoj ulozi. U danima dječaštva i mladosti takorekuć je svakodnevno odlazio u kina i vodio je evidenciju o filmovima koje je gledao, što je radio do početka studija – upisao je Filozofski fakultet, ali je zbog novinarstva prekinuo sa studijem. Od malih je nogu izviđač, autor je više izviđačkih priručnika.
U našim stripaškim krugovima najpoznatiji je po ulozi popularizatora – što se ogledalo u mnogim tekstovima o stripu (jedan od prvih napisao je o talijanskom autoru Benitu Jacovittiju, autoru popularnoga “Cocco Billa”, koji je – gle slučajnosti – preminuo isti dan kad i Aljinović, ali četvrt stoljeća ranije – 3. prosinca 1997.) za novine i razna strip-izdanja, u predavanjima, okruglim stolovima... Ali i po scenarijima koje je pisao za sve najznačajnije autore hrvatskoga klasičnog stripa ‘60-ih, izuzev za Waltera Neugebauera. Dakle, po njegovim pričama i dramaturškim zapletima stripove su crtali Andrija Maurović, Žarko Beker, Ivica Bednjanec, Vlado Delač, Borivoj Dovniković, Zdenko Svirčić. Kasnije Željko Lordanić, Ratko Srezović, Stanko Bešlić... Posebno bih želio istaknuti da je upravo Aljinović stvorio trend stvaranja suvremenih domaćih stripova, koji se zbivaju “danas i ovdje”, koji su inspirirani aktualnim lokalnim prilikama (i neprilikama), a čiji su protagonisti, odnosno junaci, “ljudi iz susjedstva”. Tako je, recimo, priču stripa “Traži se dječak”, koji je nacrtao Bednjanec, napisao na osnovi događaja iz svoje obitelji – njegova nećakinja jednom se prilikom s povratka s bazena kući izgubila i krenula je potraga za njom... Jedna epizoda serijala “Neven, Koraljka i Bobo” (crtača Bekera) bila je na temu stopiranja, koje je tih ‘60-ih bilo najjeftiniji način putovanja...
Svoj zadnji scenarij koji je napisao za Andriju Maurovića, a riječ je o “Povratku Starog Mačka” (1968/69. godine objavljivan je u Plavom vjesniku), nije htio potpisati, pa je strip izlazio samo s imenom njegova crtača. Razlog – tadašnji urednik “Plavca”, Pero Zlatar, nije se složio s Aljinovićevom idejom da strip ide bez oblačića, odnosno da cijeli tekst bude upisivan ispod okvira sličica. I smatrao je da je time taj strip “oštećen”! Tek kad je “Povratak Starog Mačka” reprizno objavljen u Yu stripu ranih ‘80-ih godina, prvi put je Rudi Aljinović atribuiran kao scenarist. Yu strip je tu informaciju objavio bez njegova znanja, zbog čega mu nije bilo svejedno, ali... Rudi Aljinović bio je i veliki kolekcionar ne samo stripova, knjiga, strip-originala, nego i raznih listova koji su od 30-ih godina prošlog stoljeća izlazili u Jugoslaviji. Čak ima i izdanja i brojeva kojih, recimo, nemaju u svojem fundusu ni Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb ni Knjižnice grada Zagreba. Njegova kolekcija sastoji se od više desetaka tisuća naslova. Aljinovićeva želja bila je da ta kolekcija, odnosno njegova biblioteka, koju je brižno sakupljao cijeli život i većinu svojih prihoda za nju odvajao, postane javno dobro, da bude svima dostupna, a ne da dođe u ruke preprodavača ili trgovaca kulturnom baštinom.
