Sada kada gledam unazad, jasno mi je zašto u rat idu mladi ljudi: stariji ljudi imaju puno više razuma, govorio je stari veteran Drugog svjetskog rata, jedan od onih što ih je na američkom jugu nekako uspio iskopati redatelj Erik Nelson. Svi ostali koji su se borili u legendarnom bombarderu B-17 "Memphis Belle" već su poumirali od starosti.
A njemu su očajnički trebali svjedoci vremena koji su na -20°C sjedili u "letećoj tvrđavi" na visinama između 7500 i 9000 metara dok su se na njih zalijetali lovci Messerschmitt sa svastikama u borbi na život i smrt. Ili dok su oko njih skoro rafalno eksplodirali projektili očajničke protuzračne obrane Trećeg Reicha kojemu su ti mladići u B-17 jurišali sasuti tone i tone TNT-a u samo crno imperijalno srce.
"Bombardiranje je bilo najgore... Ne možeš promijeniti visinu, ne možeš promijeniti smjer leta. Bili smo poput ptica na streljani... Svatko tko kaže da ga nije bilo strah, sere kvake", pričao je jedan od veterana 75 godina poslije redatelju Nelsonu.
Dokumentarac HBO-a "The Cold Blue" čekao se cijelu godinu, još otkad je rečeno da je projekt Nelsona i njegove ekipe u punom pogonu, da doista sličicu po sličicu restauriraju i spašavaju od propadanja 35 rola 16-milimetarskih snimki koje su pronašli u Nacionalnom arhivu SAD-a. A onda od toga svega slože novi dokumentarac. U boji!
Riječ je bila o snimkama, ni manje ni više, nego Williama Wylera, čovjeka koji je 1943., u dobi od 41 godine, dobrovoljno krenuo u rat protiv nacista, fašista i njihovih satelitskih državica po Europi. Wyler je imao dramatičnu priču i prije nego što je stupio na britanski otok. U Drugi svjetski rat dobrovoljno se prijavio kao dobitnik Oscara, i to za film "Gospođa Miniver", što je dobio samo godinu ranije. Do tog filma uopće je jedva i došlo zbog takvih stavova kao onih američkog veleposlanika u Velikoj Britaniji Josepha Kennedyja.
Otac tadašnjih mladića Johna, budućeg predsjednika, što će ga ubiti 1963., i Roberta, što će ga ubiti 1968., nagovarao je američke filmaše tada da prestanu snimati "probritanske" i "protunjemačke" filmove jer je smatrao da je pad Velike Britanije pod naletima Hitlera, Luftwaffea, mornarice, prijeteće invazije – neminovan. No Eddie Mannix iz MGM-a odgovorio mu je da "netko mora odati počast Britaniji" i da će "biti OK čak i ako pritom izgubimo 100.000 dolara".
Tako je Wyler snimio film u kojem Britaniju više ne prikazuje kao zemlju lordova i monarhije nego radnih građana, odanih demokraciji, civilizacijskih vrijednosti za koje vrijedi boriti se i poginuti. Umjesto da Wyler ostane ležati na milijunima i s Oscarom, otišao je ravno u rat za koji je ambasador (!) SAD-a u Velikoj Britaniji smatrao da je izgubljen, ravno u 8. zračnu flotu, onu u kojoj je u bitki za Europu izginulo više ljudi nego u marincima u tom ratu. Znao je Wyler da statistika kaže kako ima 50 posto šansi ostati živ.
Uostalom, poginuo je i jedan od njegovih snimatelja. No oni su krvavo čvrsto odlučili snimiti borbu tih mladića, redom u dobi između 17 i 25. Tako je Wyler snimio dokumentarac "The Memphis Belle". Jedan ljudski vijek poslije pronađen je ogroman materijal što ga Wyler nije iskoristio.
"Radili smo sliku po sliku, a one su bile u jadnom stanju, izgrebane i propale još od 1943. Nakon što smo bili gotovi s restauracijom materijala, mnogi su rekli da su iz toga o bombarderima naučili stvari kojih ranije nisu bili svjesni. Snimke su ispale bolje nego što su bile 1943.", pričao je poslije Nelson. I doista, snimke su opake, brutalne, nekad na rubu cenzure.
Izbušene kacige, ostaci ljudskog tijela u izrešetanoj kupoli mitraljesca, paljba protuzračne obrane, vrištanje nacističkih lovaca, ranjeni mladići, skoro djeca... Wyler i ekipa snimali su među njima, u 8. zračnoj, koja je u bitki za Europu izgubila čak 4754 aviona B-17, ukupno 10.561 letjelicu. Mladići koji su letjeli tim B-17 imali su samo jedni druge, a ispod sebe i protiv sebe cijeli Treći Reich u samrtničkoj borbi za svoj zločinački opstanak.
"Bili smo poput braće", govorio je jedan stari veteran. "B-17 nije bio samo predivna letjelica nego je i letio poput groma. Najbolji avion ikad sagrađen", govorio je drugi, sve stari ljudi, ali još oštra uma i duha žestokog, mladog i punog ideala.
