Višestruko nagrađivani dugometražni dokumentarac o mladoj djevojci koja svome djetetu želi pružiti ono što sama od majke nije dobi
Gemma je tinejdžerica iz Motherwella u Škotskoj, grada koji je nekad živio od industrije, a čija se propast dogodila baš one godine kad je Gemma rođena. Ne mazi ju grad, jer ovdje se ljudi još nisu oporavili, još se, zapravo, ništa otad nije pomaklo s mjesta. Ne mazi Emmu ni život jer ju je majka tinejdžerica napustila, jednako tako i otac - nisu ju željeli, ostavljena je djedu na odgoj. Jedini koji pamti bolja vremena ovog sivog grada, upravo je djed Joseph, taj koji Emmu nastoji iščupati iz ovog postindustrijskog čemera bez budućnosti.
“Scheme Birds”, kod nas preveden kao “Odrastanje”, škotsko-švedski je dugometražni dokumentarni film iz 2019. s programa Dokukina u Zagrebu, režirale su ga Ellen Fiske i Ellinor Hallin. Zaradio je brojne filmske nagrade - na Filmskom festivalu u Tribeci 2019. je proglašen najboljim dugometražnim dokumentarnim filmom, iste je godine na Međunarodnom filmskom festivalu u Denveru dobio Nagradu braće Maysles za najbolji dokumentarni film, uslijedilo je, samo te godine, još puno nagrada, čiji je niz nastavljen i u 2020., kad je na Docudays UA 2020 dobio Posebno priznanje.
Kroz vlastitu nas priču vodi Gemma - bistra, pametna djevojka čije bi šanse za daleko bolji život bile daleko bolje u nekom daleko boljem svijetu. No ona je prigrlila onaj u kojem jest, i ne želi iz njega otići, barem ne na početku filma, kad sama tako kaže. Prigrlila je i svoju maloljetničku trudnoću, i svoje dijete ne samo da želi zadržati, ona će, iako i sama još dijete, malo biće voljeti onako kako ono to zaslužuje. Osim što će prerano postati majka, Gemma će puno prerano postati i ranjena žena, jer otac njezinog djeteta je problematični tinejdžer Pat, neloš prema njihovom djetetu i spoznaji da Gemma dijete želi, ali neodrastao u životu koji od njega sad traži zrelost.
Gemma je odrastala uz pažljivog i pametnog djeda, koji dobro vidi u kakvom će društvu njegova unuka živjeti.
Perspektive tu nema, samo maloljetnički kriminal, ubojstva, tučnjave i krađe, izrazito grub jezik ulice pa je pravo čudo kako se Gemma pretvara u mirnu i staloženu majku, mladu ženu koja će, silom prilika, još i više odrasti nakon teške nesreće koja se događa jednom od njenih najboljih prijatelja. Time ovaj dokumentarac još i više počinje nalikovati igranom filmu, jer prati Gemmin život kroz pune tri, teške godine, i stalno dobiva novi zaplet. I kadrovi su takvi, igrani, ne dokumentaristički - krupni kadrovi lica i emocija, Gemmin smireni glas koji nas pak vodi kroz priču.
“Ovo je grad u kojem možeš ostati zatvoren ili ‘napumpan’ ( Locked up or knocked up), kaže Gemma već na početku filma. Njoj i njezinim vršnjacima perspektiva je siva, baš kao i grad u kojem žive, i čine se prepušteni sami sebi. Ovo je “zapad” prema kakvome se kreće i Hrvatska, još malo pa smo tamo, jer ulica je sve brutalnija, a roditelji imaju sve manje želje, vremena i strpljenja djecom se baviti. Više nema ograničenja, nema milosti, i sve je dozvoljeno - već s 14, 15. S 18, koliko ima Gemma, život završava trudnoćom i rođenjem djeteta, što optimističan kraj filma ipak demantira. Gemma neće postati majkom kakva je njena bila. Iznijet će trudnoću, čak u vezi, u miru s nemirnim Patom, zajedno će osluškivati dijete u njenom trbuhu, veseliti se njegovom dolasku.
Kad ono pak dođe na svijet, Gemma će biti brižna majka, makar joj je i samoj potrebna pomoć, a prije svega zagrljaj, podrška. Dalje mora sama. Gemma je radnička klasa koja ulazi u punoljetnost, čvrsta poput grada koji ju je odgojio. Gemma je simbol civilizacije u kojoj su mogućnosti nebrojene, no samo za odabrane. Njezin je start na samome dnu, njenom djetetu također. Žive u gradu, nekoliko kilometara udaljenom od Glasgowa, koji ni na koji način neće nagraditi njihovu lojalnost, spremnost da u njemu ostanu.
Neka će hrvatska “Gemma” poželjeti otići u Irsku, škotska Gemma želi ostati gdje jest, i boriti se, kao što se morala boriti cijelo djetinjstvo. Odabrati put za sebe i svoje djetešce, što ona i čini. Koliko god da ju je odgojila surova ulica, jasan je utjecaj djeda na nju, i činjenica da je iza sebe tijekom odrastanja ipak imala nekog čvrstog. Djed voli golubove, hrani ih i trenira pa onda i Gemmu uči toj ljubavi, jednako kao što ju uči i boksati. Pola sata s golubovima znači puno više nego sati provedeni s ljudima, kaže djed u jednome trenu, učeći svoju unuku kako biti, prije svega, sa sobom, kako se nositi sa životom. U kuću mu je stigla sa svega 18 mjeseci, i ostala 18 godina. Majka je zagrizla u drogu, uhvaćena je u krađama, a malenu nije želio ni otac, djedov sin. Kad je socijalna služba Josepha pitala želi li on uzeti djevojčicu, nije dvojio ni trena. Malena je odrastala uz njega, i odrasla, unatoč svemu, u biće koje svoje dijete nije odbacilo nego ima namjeru dati mu sve ono što sama nije dobila od majke i oca.
Redateljice nam arhivskim dokumentarističkim snimkama pokazuju i kako je grad živio nekad, koliko je u njemu život bio organiziraniji, bezbrižniji, time i smireniji. Danas ovdje djeca i tinejdžeri na ulici svjedoče ubojstvima, i teško da će ovdje sami imati što raditi. Svaki politički komentar prepušten je publici, no nemoguć je drugi zaključak osim onog da je za svaku neželjenu maloljetničku trudnoću - u Škotskoj, Hrvatskoj, bilo gdje na svijetu, najviše kriva država - ona koja propušta educirati djecu, prije svega, građanskim, spolnim odgojem. Škotska je uspjela od 1994. godine naovamo značajno smanjiti broj maloljetničkih trudnoća, no i dalje ih imaju preko trideset na tisuću djevojaka do 19 godina starosti. Velika većina, preko 90 posto ih je neželjeno.
I u Hrvatskoj svake godine zatrudni gotovo dvije tisuće djevojaka u dobi do 19 godina, mladi sve ranije pak stupaju u spolne odnose. Istraživanja pokazuju da je u slučaju djevojaka to, u prosjeku, sa 17 godina, kod mladića i ranije, sa 16. Niti polovica adolescentskih parova, međutim, ne koristi kontracepciju. Makar velika većina tinejdžera, kao i 70 posto njihovih roditelja podržava uvođenje spolne edukacije u škole, još je nemamo. Glasna je, ako ne i glasnija, manjina koja se tome protivi, dok adolescenti općenito vape, očito je, za razgovorima na tu temu. Kod kuće su takve teme i dalje tabui, smatra se da je “prerano” s djecom o nečem pričati, dok nije prekasno. I na kraju, naprosto je nevjerojatno, da pored svih mogućnosti koje nam danas stoje na raspolaganju, djeca ne znaju dovoljno o tome da se moraju zaštititi, da odstupanja nema, i da o svemu moraju znati dovoljno rano.
I u Škotskoj je, kao i u Hrvatskoj, niz NGO-ova, udruga i organizacija, koje predano volontiraju ne bi li društvo učinili boljim, no zakazuje država, baš kao i kod nas. Maloljetničkih trudnoća će uvijek biti, no ne smije ih biti ovoliko. Stotinu “Gemma” je puno, a kamoli na tisuće, koliko ih svake godine doista bude. Zato ova tema ne samo da nije “potrošena” nego je možda potrebnija no ikad. “Gemme” žive i u lijepim, bogatim gradovima, ne samo u post-industrijskom sivilu.
Ellen Fiske je spisateljica, producentica i redateljica, diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Stockholmu 2015. godine. Autorica je nagrađivanih škotskih kratkometražnih filmova “Keep Me Safe” i “Lone Dads”, dok joj je “Odrastanje” dugometražni redateljski prvijenac.
Ellinor Hallin je redateljica i snimateljica koja je radila na dramskim i dokumentarističkim projektima za HBO, produkcijsku kuću Zentropa Sweden, SVT i druge. I njoj je “Odrastanje” iz 2019. dugometražni redateljski prvijenac.
Igrao je na prošlogodišnjem, pandemijskom ZagrebDoxu, moguće ga je, i vrijedi ga svakako pogledati u zagrebačkom KIC-u. Nemoguće je zagrliti Gemmu, koliko god gledatelj imao potrebu to učiniti - zagrliti dijete u njoj, i reći joj da je hrabra - no imamo priliku zahvaljujući filmu spoznati da neka “Gemma” postoji i oko nas, i da joj možemo pomoći. Ovo stoljeće traži od nas bolje ljude.
