Serija 'Midnight mass' je najbolji horor ove godine

Sve su sretne obitelji, prema pretjerano recikliranoj Tolstojevoj misli, nalik jedna na drugu, dok se svaka nesrećom zaogrće na svoj način. Banalno i posve točno jer u svijetu nema dovoljno užasa da bi svaki sa sobom donio ekskluzivnost patnje. Nasreću, zato je njihovih interpretacija beskonačno mnogo. 

Slično vrijedi i za zajednice šire od obitelji, posebno one izolirane čiji su članovi, silom prilika prije nego vlastitom voljom, usmjereni jedni na druge - onih nekoliko stanovnika preostalih u napuštenom seocetu, entuzijasti na planinskim vrhovima ili romantici uvjereni u smirenu ljepotu idiličnog života na otoku. Potonjima se u svojem posljednjem ostvarenju snimljenom za Netflix, sedmodijelnoj seriji “Midnight mass” bavi Mike Flanagan, redatelj čiji se igrani opus oblikuje upravo oko jeze kojom su nastanjene tihe pukotine međuljudskih odnosa. Sukladno je to autorovu uvjerenju da horor, kao književni i filmski žanr, gledatelju (odnosno čitatelju) otvara mogućnost duboke introspekcije, promišljanja o onome što pojedinca i društvo plaši, što ih uznemiruje, a koliko je to moćan medij Flanagan je pokazao i svojim ranijim serijalizacijama, od “The Haunting of Hill House” iz 2018. čiji narativ, dok gledatelja opčinjava paranormalnim, ono duboko ljudsko razotkriva kao najjezivije i krvožedno. Od te se premise nisu mnogo razlikovali ni pandemijski hit “The Haunting of Bly Manor” ili adaptacija Kingova “Doctora Sleepa”, pa se, i prije uvodnih kadrova prve epizode, daje naslutiti da “Midnight Mass” neće biti iznimkom. Tome će, doista, i biti tako, no za razliku od prijašnjih projekata, Mike Flanagan ovoga se puta nema iza koga sakriti, nestala su zvučna imena poput Henryja Jamesa i Stephena Kinga, pred gledateljem se razotkriva redatelj sa svim svojim promišljanjima o strahovima i ovisnostima kojima je bio oblikovan i njegov život.

Iako odrastao kao praktični katolik, kasnije će često tvrditi kako je svoju religiju doista upoznao tek mnogo kasnije, nakon detaljnog iščitavanja Biblije i zgražanja nad zlom počinjenim od starozavjetnog Boga, a svoju fascinaciju ljudima koji vlastita zlodjela, počinjena pod egidom pravovjerja, pokušavaju opravdati time što je “Bog na njihovoj strani” i sigurno “osjeća prezir ili odbojnost spram onih koje i sami preziru”, ovdje pretače u lik Bev Keane (maestralno je utjelovljuje Samantha Sloyan), fanatične vjernice čija usta svaki počinjeni zločin peru odgovarajućim citatom iz najvažnije knjige kršćanstva. Postojanju svećenika unatoč, Keane je predvodnica pastve na usamljenom otočiću Crockettu čije se stanovništvo svakog dana sve više osipa pa Riley Flynn, kad se po izvršenju zatvorske kazne dosuđene mu zbog izazivanja prometne nesreće i pogibije mlade žene vrati u roditeljski dom, jedva prepoznaje ostatke ostataka nekoć velike i čvrste otočke zajednice. 

Za razliku od većine sumještana, Flynn u Boga ne vjeruje, a vjeru izgubljenu nakon tragičnog događaja nije uspio povratiti ni proučavanjem brojnih i raznovrsnih religijskih tekstova, aktivnošću kojom su bili ispunjeni njegovi zatvorski dani. Hoće li mu u tome pomoći novi, mladi svećenik poslan da zamijeni starog monsinjora čiji iznenadan gubitak Crkvu na tren ostavi zapanjenom? Možda, no u Flanaganovu promišljanju mnogo je važnije što će promišljanje o religiji promatrane likove razotkriti kao nemoralne, povremeno častohlepljive, a posve sigurno sebičnjake koji na religiju gledaju kao na tek još jedan vid pronalaska puta do ostvarenja vlastitih ciljeva, a ne kao dvosmjernu komunikaciju u kojoj osim primanja, crkvene knjige uče, treba ponekad i dati. Mnogi od njih, što autor također dobro prikazuje, na religiju gledaju kao na štit ili na plašt, izliku zbog koje mogu činiti što god požele i proći nekažnjeno, a neki su uvjereni i da svetom vodom sa sebe mogu sprati sve grijehe prošlosti. 

Premda je hororska potka “Midnight Mass”, kao i drugih Flanaganovih djela, skrivena u prostranstvu nadnaravnog, priča o ljudima nedovoljno snažnima da se odupru lošim utjecajima i onim drugima, dovoljno lošima da za svoje sitne koristi upotrijebe one slabije od sebe, pravi je horor ove priče natopljene američkom gotikom. Naposljetku, jezovita ju je atmosfera pojačana osjećajem prividnog spokoja u očima velikog dijela kritike i publike i učinila najboljim horor ostvarenjem 2021.