Ima tome točno sto godina kad je Pariz zadnji put bio domaćin Olimpijskih igara i na njima su blistali hrvatski veslači. No tih medalja kao da se nitko ne sjeća, spomene ih svako toliko na svojim službenim stranicama tek veslački klub Jadran iz Zadra.
Bila je to veslačka senzacija. Cijelu postavu osmerca koji je osvojio broncu na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. godine činili su Zadrani iz veslačkoga kluba Diadora, a šestorica od njih bili su Hrvati. I ne samo to, veslala su tri brata Katalinić! Frane, Ante i Šimun veslali su pod imenima Francesco, Antonio i Simone Cattalinich, jer je Zadar bio pod talijanskom upravom. I preostala tri Hrvata u posadi imala su talijanska imena - Pietro Ivanov, Vittorio Gliubich i Bruno Sorich, odnosno Petar Ivanov, Viktor Ljubić i Bruno Sorić.
Luigi Miller stvorio je brončani Diadorin osmerac
Velika su to, nažalost gotovo potpuno zaboravljena imena hrvatskoga veslanja zbog okolnosti toga doba pa se ni medalja koju su osvojili Zadrani ne piše Hrvatskoj, već Italiji. Preostali članovi posade Giuseppe Crivelli, Carlo Toniatti i kormilar Latino Galasso bili su također Zadrani.
Luigi Miller bio je voditelj i mentor zadarskih veslača. I sam nekoć vrsni veslač, postigao je važne uspjehe s osmercem Diadore, osvajao naslove prvaka Italije i zlato na europskom prvenstvu u Comu 1923. te srebro u Barceloni 1922.
Ostat će zapisano da je osmerac Diadore, pod zastavom Kraljevine Italije, projurio kvalifikacijama i pobijedio favorizirane Australce, koje četiri godine nitko nije uspio svladati. U finalu su došli u cilj treći iza SAD-a i Kanade.
Veliki veslački klub nestao je u vihoru Drugoga svjetskoga rata kad je u savezničkom bombardiranju uništen njihov dom, u moru ispred zgrade Maraske. Srećom, dio njihovih brodova nalazio se u tvornici obitelji Vlahov u Vruljici pa su ih uspjeli sačuvati. S tim brodovima nakon pada Italije osnovan je novi klub - zadarski Jadran.
Luigi Miller nakon rata je odselio u Veneziju te tamo 1962. ponovno osnovao veslački klub Diadora.
Najmlađi brat Katalinić robijao u Lepoglavi
Petar Ivanov nakon rata je bio trener u šibenskoj Krki. Obitelj braće Katalinić bavila se brodogradnjom i u Zadar doselila iz Trogira malo prije 1900. godine. Već 1920. vjerojatno bi se bili plasirali na Olimpijske igre u Antwerpenu da im u izlučnoj regati nije puklo veslo. Tražili su ponavljanje utrke i direktno sučeljavanje s Lariom, nastala je i žestoka polemika oko fair-playa i olimpijskoga duha u talijanskim novinama, ali suparnici nisu htjeli popustiti.
Sva tri brata Katalinić bila su već u tridesetima, bronca u Parizu bila je vrhunac njihovih karijera. Svoje prezime talijanizirali su u Cattalini 1929. godine. Prema pisanju Giampiera Petruccija i Alberta Zanettija Lorenzettija, braća su nastavila graditi brodove sve dok Italija nije izgubila Zadar. Nisu bili pristaše partizanskoga pokreta i tu se najmlađi brat Ante odbio pridružiti Titovoj vojsci pa je tri godine robijao u Lepoglavi. Nakon što je izašao braća su preselila u Milano.
