“Sjena i kost”, kako je doslovni prijevod naslova nove perjanice Netflixa, ali i prve knjige trilogije “Grishaverse”, slobodno bi mogao nositi podnaslov “Pozitivci u šubarama”. Posljednjih godina smo počesto mogli vidjeti da su Rusi zapravo jedini preostali negativci u mnogim američkim filmovima i ova serija prema knjizi izraelske autorice Leigh Bardugo je pravo osvježenje. Ruski utjecaj izvire na svakom koraku, od imena glavnih likova Aline Starkov i Maljena Oreceva do Ravke, izmišljenog kraljevstva, gdje se radnja i događa.
Budući da se temelji na Carskoj Rusiji, i u Ravki postoje različite rase ljudi, a različitosti sa sobom nose i predrasude. Alinu tako u prvih nekoliko minuta prve epizode nazovu “žderačicom riže” jer ima istočnoazijske crte lica. A Ravka je u ratu sa Shu Hanom (Kinom) na jugu i Fjerdom (amalgam skandinavskih zemalja) na sjeveru.
Golema razlika između privilegiranih Grisha, ljudi s posebnim moćima upravljanja elementima, i običnih smrtnika očita je na svakom koraku u vojnom kampu. Dok jedni imaju kvalitetne i, kako ćemo kasnije saznati, otporne na metke uniforme, drugi jedva imaju za hranu. Naravno, i u ratu Alinu prate predrasude pa nije mogla dobiti ni jelo zato što su je crte lica otkrile. Mala zato ukrade iz šatora jedne od Grisha malo grožđa pa iskoristi priliku za još malo druženja s prijateljicom iz sirotišta prije odlaska na opasan zadatak prelaska Sjenovitog Rasjeda. Istovremeno, Kaz Brekker i njegovi suradnici u Ketterdamu, gradu s druge strane Rasjeda, pokušavaju se ubaciti u posao vrijedan milijun novca. Kroz cijelu prvu epizodu Kaza vidimo kao prepotentnog, zlobnog i hladnog šefa omanje bande, ali u nekoliko scena malo se razbija ta njegova fasada. Na početku epizode zanimljiva je scena gdje prijatelju Jesperu brani kockanje. Na prvu će svi pomisliti da je to samo sastavni dio odnosa beskrupuloznoga gada Brekkera s podređenim i neobično simpatičnim Jesperom, ali kasnije ćemo saznati da on ima svoje mračne tajne i teške poroke. U drugoj epizodi malo više se razradi njihov odnos, ali i osjećaje koje ima ima prema Inej, prostitutki koju je on, koliko god to grubo zvučalo, dugoročno unajmio od njezine vlasnice.
Svi ti likovi s velikim manama i skrivenim vrlinama već dulje dovode do usporedbi s “Igrom prijestolja” Georgea R. R. Martina, a sama serija je u nekoliko navrata ponijela titulu “Netflixov odgovor na HBO-ovu perjanicu”. Možda je to i točna usporedba, ali Martinove knjige su preporodile fantastiku i donijele mračnu stranu u žanr kojim su dotad vladali orci i vilenjaci, ljudi i čarobnjaci. Moguće je povući neke paralele, pa Kaza Brekkera koji šepa i mora hodati sa štapom možemo usporediti s Tyrionom Lannisterom jer obojica prezentiraju hladnu stranu, a kasnije saznamo koliko su zapravo žrtve okolnosti njihova odrastanja. Puno lakše je prihvatiti nadljudske sposobnosti likova, puno lakše je prihvatiti zakonitosti svijeta knjige kad im se daju tako sitne, ali tako ljudske mane. Autorica je jednom prilikom sama rekla da je inspiraciju za Kaza pronašla u sebi, ona boluje od osteonekroze i često mora hodati sa štapom jer joj kosti doslovno umiru.
Svi likovi imaju svoja opravdanja za svoje postupke, pa čak i masovno ubojstvo te bacanje čitave države u najdublje ponore kaosa. Najbolji primjer je Crni heretik, koji je i stvorio Rasjed, veliko područje oluje nastanjeno čudovištima. U jednoj od kasnijih epizoda shvatimo da je i on imao svoje razloge zašto je to učinio.
Do samog kraja sezone malo i dosadi ta špranca gdje praktički svaki zlikovac ima neku skrivenu vrlinu. Pekka Rallo, šef bande koji progoni Kaza i njegove suradnike, rijetki je jasni zločinac, ali on je tek epizodni lik i posluži da gledatelju bude jasno u kolikoj je opasnosti Kaz. Jedan dobar Sauron ili, da se vratimo na usporedbe s “Igrom prijestolja”, Cersei Lannister, ne bi naškodio seriji.
Čak i fjerdanski vojnici za posebne zadatke, Druskelle, imaju svoju ljudsku stranu. Njihovo prvo pojavljivanje je napad na Alininu karavanu koja je prevozi u sigurnost Male palače, gdje su smještene i ostale Grishe. Bradati, naoružani sjekirama, zamazanih lica, najsličniji su nekakvim banditima. Dobije se dojam i da je Fjerda kao takva samo barbarska tvorevina u borbi protiv divnih i krasnih Ravkana. Međutim, Fjerda je okrenuta znanosti i praktički sav napredak u oružanoj tehnologiji došao je od tamo. Kasnije će se ispostaviti da im je to samo odora za napade duboko iza neprijateljskih linija i da među njima ima normalnih, iako konzervativnih, ljudi. Knjige su po nekim stvarima znatno mračnije od Netflixove adaptacije. Iako se serija ne libi iskoristiti nasilje, kad se uzme u obzir koliko su mladi glavni likovi u knjigama, stvari su znatno tmurnije.
Leigh Bardugo, autorica knjige po kojoj je nastala serija
Inej Ghanefa, Kazova prijateljica, u knjigama ima 14-15 godina. A ropkinja je prisiljena na prostituciju. Povremeno će knjiga otići mrvicu predaleko u opisima nasilja, ali će i dati nadu da u pravim okolnostima sve rane mogu zacijeliti. Serija, barem prva sezona, ne nudi takvu mogućnost iskupljenja svojim likovima. Istini za volju, već se šuška o drugoj sezoni, gdje ćemo možda vidjeti neke druge likove i neke druge pothvate.
Najveći uspjeh serije ili filma, a i ostalih umjetničkih djela, je kad ga poželite još jednom iskusiti. “Shadow and Bone” nije takva serija iako je možete odgledati u jednom danu jer je radnja napeta. Jednostavno ne nudi ništa novo u ponovnom gledanju. Možda tek u nekoj od idućih sezona se ispostavi da je medaljon koji su pronašli u Ninoj sobi zapravo neki iznimno vrijedni artefakt koji može donijeti smak svijeta, ali nekako sumnjamo. Da još malo usporedimo s “Igrom prijestolja”. U prvoj epizodi prve sezone Starkovi pronađu vukove uz njihovu mrtvu majku. Jelen i ona su se međusobni ubili i to je tek jedan od znakova da će se kasnije ozbiljno sukobiti Starkovi i Baratheoni. “Shadow and Bone” nije na toj razini i usporedbe s “Igrom prijestolja” su mrvicu pretjerane, ali veselimo se gledati Alinu i Mala, Kaza i Inej u njihovim novim avanturama.
