Silovao me u listopadu 2018. To se dogodilo u mojoj spavaćoj sobi. Moj silovatelj je netko kog sam poznavala. Tu večer smo bili na spoju. Sljedeće jutro, prijavila sam ga policiji.
Budući da se silovanje dogodilo u mom stanu, moja spavaća soba je postala mjesto zločina. Nisam mogla ući u nju nekoliko sljedećih dana, a kad su mi napokon dopustili, bilo mi je preteško. Nisam mogla nastaviti živjeti u stanu, a kako nisam išla na posao i bila sam pod lijekovima za smirenje, postala sam beskućnica.
Moj savjetnik je bio užasan. Cijeli sustav me ignorirao narednih pet mjeseci, a spavala sam na kaučima prijatelja i obitelji.
Naposljetku sam dobila odvjetnika od organizacije Solace Women’s Aid i oni su mi pomogli da nađem smještaj. Pritisnuli su mog savjetnika koji mi je našao gdje ću biti - hostel u kojem je bilo preko 90 posto muškaraca, vrlo raspoloženih da uznemiruju žene seksualnim aluzijama. To je užasno mjesto za ženu, a kamoli za ženu koja je nedavno bila silovana.
Moje je psihičko zdravlje bilo na dnu. Nisam htjela izaći iz sobe jer sam se bojala muškaraca koji tamo žive. Rečeno mi je kako je bolje da ne idem na terapiju, jer se bilješke s mojih savjetovanja mogu upotrijebiti protiv mene na sudu.
Iz policije su mi govorili kako imam "čvrst slučaj", no nisu se ubili od javljanja - nekoliko puta sam ih morala proganjati da mi daju informacije o napredovanju cijele stvari. No, isprva, bila sam optimistična da će moj silovatelj biti kažnjen.
Kroz vrijeme, izgubila sam nadu. Jedan mi je policajac na telefon rekao kako moram prestati biti "defenzivna". To me uzrujalo, imala sam osjećaj kao da se borim s policijom, kao da im moram dokazati da sam ja "savršena žrtva silovanja". I osim ako ne budem savršeno odgovarala njihovom vrlo uskom kalupu, oni mi neće vjerovati. No nijedna žrtva silovanja ne stane u taj kalup, jer savršena žrtva silovanja ne postoji.
U kolovozu 2019. primila sam poziv od policije. Rekli su mi kako je moj slučaj odbačen. Bila sam izvan sebe od bijesa. Jedan od razloga za odbacivanje je snimka nadzornih kamera koja prikazuje mene i mog silovatelja ranije tog dana, kako se zabavljamo na spoju. Navodno nisam izgledala zastrašeno nit pod prisilom. No zašto i bi?
Bila sam na spoju s muškarcem koji mi se sviđao, kojem sam vjerovala, koji je bio duhovit i šarmantan. Naravno da nisam izgledala uplašeno.
Još jedna navodna nedosljednost je bila to što sam u poruci prije spoja svom silovatelju napisala kako on neće završiti seksom jer imam menstruaciju. Borim se s logikom toga kako taj argument slabi moj slučaj, po svemu sudeći trebalo bi ga zapravo osnažiti.
Ja sam jedna od brojnih žena čiji je slučaj odbačen od strane institucija. Brojke puštene ranije ovaj tjedan pokazale su kako su osude za silovanje na svom najnižem broju u posljednjem desetljeću. I dok sve više žena prijavljuje silovanje, broj osuda je od 2017-18 do 2018-19 pao za 26 posto.
Dugo sam vremena bila bijesna. No, odlučila sam odreći se svoje anonimnosti i progovoriti javno jer doista želim da se zakon promijeni. Točnije, želim da se promijeni prešutna zabrana psihološkog savjetovanja žrtvama silovanja s izlikom da će im to ugroziti slučaj, upravo u vrijeme kad im razgovor najviše treba. Vjerujte mi, pomoć je tada pitanje života i smrti.
Trenutno mi se čini da ako silujete nekog u Velikoj Britaniji, s time se možete bez problema izvući. Mučno mi je kad pomislim da bi moj silovatelj mogao dovesti još neku ženu u isto stanje kao i mene. No cijela stvar je veća od mene osobno, djevojke mi šalju poruke kako im se slično dogodilo, tražeći podršku.
Toliko je žena prošlo kroz to grozno iskustvo, ili čak još gore. Samo se pitam - kako je moguće da se to događa u toj mjeri. Čini mi se da toliko nas viče, no nitko nas ne čuje.
Svoju priču o silovanju ispričala je Annie Tisshaw za britanski Vice.
