Life
531 prikaza

Skretanje - ludilo koje se nikako ne smije propustiti

1/7
Prvi simptom Hollyinog urušavanja borba je s jednim mišem, od tog momenta otrov za glodavce figurirat će kao Čehovljeva puška, a zaredat će se potom štošta...

Lako je ne zamijetiti detaljčić koji se kao lajtmotivska dosjetka, a posve nenametljivo, pojavljuje tijekom devedesetak minuta psihološke drame “Skretanje” (“The Swerve”), dugometražnog debija Deana Kapsalisa, a to je ljubičasti flakon Muglerova Aliena, koji remeti bjelinu jednog ormarića prekrcanog lijekovima. Parfem sugestivnog imena koji s obzirom na ogromnu auru nije za svakoga, pa vjerojatno ni za svaki dan, pažljivijeg ili upućenijega gledatelja mogao bi navesti da o onoj koja ga je odabrala pomisli sljedeće: nosi ga dominantna žena koja hrabro fura svoju drugačijost i neuklopivost. Taj gledatelj bit će samo djelomično u pravu. Vlasnica mirisa, Holly (Azura Skye), supruga je i majka srednjih godina koja vodi učmali obiteljski život u bezimenom gradiću te se brine o mužu poslovođi u lokalnom supermarketu i dvojici razmaženih sinova tinejdžerske dobi. Iako je upoznajemo kao takvu, zahvaljujući tom sićušnom hintu možemo zaključiti da je ova očito psihofizički teško iscrpljena žena podlivenih očiju i pepeljastog tena ranije bila odvažnija, u svakom slučaju zanimljivija. Ili to možda i dalje u povoljnim situacijama jest. Pretpostavku će nam potvrditi njena suverenost u razredu, gdje srednjoškolcima govori o književnosti dok je zaneseno promatra učenik iz zadnje klupe. 

 | Author:

U pitanju je, znači, obrazovana i artikulirana osoba koja utočište od malomišćanske ispraznosti i ženskih, rodnim automatizmom pripadajućih joj zadaća, nalazi u Calvinovim prozama, ali i u školi, osoba za koju su literatura i nastavnički rad prostor slobode i samoaktualizacije, ali i osoba koja je kod kuće tretirana kao uvijek raspoloživa posluga. Dok su njena djeca navikla gledati nekud mimo nje, a muž kroz nju, taj dečko u dnu učionice stvarno je vidi, pa uspijeva iza tamnih podočnjaka i pokorice depresije koja joj rasplinjuje pogled i lice steže u grč razaznati ljepotu. Holly će, ohrabrena tim dječačkim divljenjem, ali i primarno toplim ljudskim interesom i poštovanjem, nakratko prijeći granicu dopustivog, učinit će to impulzivno, kako bi se osjetila živom, ali ponajprije kako bi je njen poslovnim napredovanjem obuzet muž opet počeo primjećivati. Gledatelju pritom nijednom neće pasti na pamet usporediti je s nekom od prethodećih joj filmskih ili književnih junakinja, recimo sa Shebom iz “Bilješki o jednom skandalu” ili pak s Emmom Bovary, i to zato što kod Holly nema (znati)želje, obijesti, ni dokone žudnje za zabranjenim, samo izgubljenost i usamljenost, očaj i polagano odumiranje jednog alijenskog i alijeniranog bića.

 | Author:

Napetost u linearnoj, sporovoznoj i naoko bezdogađajnoj fabuli, ako izuzmemo nekoliko promišljeno i precizno izvedenih prijelomnih incidenata, ostvaruje se facijalnom ekspresijom žene koja naokolo leluja poput pogrbljenog zombija, iz čega, odmah je jasno, ne može proizići ništa dobro, zatim tinjajućom glazbom, ali i malenim pomacima u izlaganju priče, što kod gledatelja načas izaziva nesigurnost je li ispravno uhvatio likove i njihove odnose, jesu li pojedini događaji noćna mora ili ipak stvarnost itd. Na primjer, Holly isprva djeluje kao izbezumljena kućanica koja se ujutro jedva dovodi u red samo da bi sinove odvezla u školu, no eto je odjednom za katedrom kako, unatoč umoru koji joj se cijedi iz očiju, vlada situacijom na satu. Ili: kad blago iznervirana mami obećava da će za nekoga ispeći pitu od jabuka, zaključujemo prvoloptaški da je riječ o kompliciranoj baki, no kolač je namijenjen Hollynoj manično depresivnoj sestri, koja se upravo vratila s još jednog od svojih liječenja. Uvijek iznova Holly ćemo naći u nekom zatvorenom prostoru i obično samotnu, kao odštekanu, premda je često okružena ljudima (obiteljski dom, roditeljska kuća, auto, škola, supermarket), a iznad svega inkapsuliranu u progresivnu bolest koja je najradikalnije dijeli od svijeta. Ova neugodno komorna drama, prema kraju sve klaustrofobičnija, dokumentacija je psihičkog rastakanja u najmučnijem zamislivom slow motionu, proklizavanja u ludilo u kojem nema baš ničega glamuroznog, a takvom, oportunom, na momente se varljivo može doimati psihička bolest njezine manipulativne mlađe sestre, koja čas hiperaktivna i euforična naokolo šarmira i tulumari, čas slomljena i nekontaktibilna u zamračenoj sobi, u udobnosti roditeljske kuće dobiva svu pažnju obitelji. Holly, naprotiv, iako sama u očiglednom raspadu, služi kao podrška i servis svima, kao ultimativna majčinska figura vječno na raspolaganju, jer se nije u stanju othrvati očekivanjima drugih.

 | Author:

Prvi simptom Hollynog urušavanja borba je s jednim mišem, od tog momenta otrov za glodavce figurirat će kao Čehovljeva puška, a zaredat će se potom štošta, automobilska nesreća iz koje će ona izići kao žrtva, a samu sebe proglasiti počiniteljicom, pa sumnja na muževu nevjeru, na kraju njena kratkotrajna afera. Ništa od toga nije nužno razlog da se izgubi kontrola, ali u kombinaciji s kroničnom nesanicom, konstantnim grizodušjem i svakodnevnom bešćutnošću vlastite djece, okidač je za nepovratnu propast. Film rađen s ograničenim budžetom, s odličnim profesionalnim glumcima, ali i filmskom ekipom koju su činili mjesni studenti u Virginiji, gdje se snimalo, još je jedan u nizu primjera  –  svakako među pamtljivijima, dekonstrukcije američkog sna i obiteljske idile iz predgrađa, situiran u istodobno zakriljujuću i proždiruću kuću, mračnu kao iz romana francuskog realizma i nekako bezvremenski starinsku, pa u prvi mah ne znamo u koje bismo desetljeće interijer i zbivanja uopće smjestili. Starinski je, u devetnaestostoljetnom smislu, i način na koji je ta žena pokušala riješiti svoje egzistencijalne teškoće; posljedice njene očajničke odluke bit će strašne, pa kulminacija filma zaustavlja dah, a onda duboko rastužuje.

 | Author:

Zgromljena Hollynim košmarom, ne jednom sam pomislila na tjeskoban intimistički roman “Dani zaborava” kojim je Elena Ferrante 2015. tiho ali dojmljivo ukoračila u naš kulturni prostor i već njime, godinu prije masovnog ludovanja za njenom notornom tetralogijom, zaintrigirala ovdašnju zahtjevniju publiku. U tom romanu jedna dotad funkcionalna i prije svega privilegirana četrdesetogodišnjakinja zbog kognitivne distorzije i traume izazvane muževim odlaskom zapada u opasno stanje pa iza zatvorenih vrata proživljava somnambulni martirij kao iz Polanskijevih psiholoških trilera. Kapsalis nesretnu protagonisticu, kao i rana Ferrante svoju, bešćutno izlaže gledateljevoj prosudbi u jezivoj kronici gubitka razuma, a koja je slijedom pandemijskih nevolja s distribucijom i rijetkim kinoprojekcijama evidentno prošla ispod radara. Vrijedi nadoknaditi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.