Zaplet "Crvotočine" počinje kad je u Ljetnom kinu Tuškanac pronađen leš biznismena-političara Viktora Radana, sa slikom Ante Pavelića pričvršćenom pribadačom na majicu. Glavni je junak bivši policajac Tibor Dombaj, privatni detektiv sumnjive reputacije, koji na zahtjev udovice ubijenoga vodi vlastitu istragu slučaja, potpomognut bipolarnom kćeri Kajom. Kad se pojavi još jedan leš označen poglavnikovom sličicom, široka se istraga počinje sužavati i svi putovi vode u crvotočinu koja spaja vremena i ljude, osumnjičene i žrtve, fragmente domaće filmske povijesti i montažere života...
U povodu izlaska njegove prve knjige s autorom smo popričali o - filmu i književnosti, prelamanju fikcije i stvarnosti, slike i riječi te, naravno, užitku stvaranja kako bi, kako kaže citat posuđen od Hitchcocka, kojim Žmegač otvara svoj roman, čitateljima pružio užitak, "isti užitak koji osjećaju kad se bude iz noćne more".
Express: Upravo vam je izašao prvi roman nakon višedesetljetne karijere filmskoga redatelja i scenarista. Zašto ste odlučili u 68. godini objaviti knjigu, što vas je motiviralo na to?
Motivirao me broj nerealiziranih scenarija u mojoj ladici. To je jedna od onih situacija u kojoj je književnost 'rezervni položaj' kad ste, kao redatelj, potisnuti s filmske bojišnice. Nije to uvreda za književnost, kao što nije ni kompliment za filmsku umjetnost. Jednostavno, bitka se nastavlja drugim sredstvima koja su ipak srodna. Moj pokojni profesor Branko Belan počeo je pisati krimiće kad mu više nisu dali režirati, a moj generacijski kolega Dejan Šorak zagazio je u književnost dok je još režirao. Sa mnom je to išlo sporije, jer sam vjerovao da će mi dobar scenarij prije ili kasnije ponovno otvoriti vrata HAVC-a. Ali bio sam naivan. No i u 'Crvotočini' je film moja glavna tema, nemam dojam da ću ga se uskoro osloboditi.
Express: Što mislite, zašto su vam vrata HAVC-a, kako kažete, ostala zatvorena?
Nisam jedini u takvoj situaciji i ne želim jamrati. Jednostavno, sustav je nesavršen, a je li ipak najbolji mogući, o tome bi se dalo razgovarati. Nema sistematskog praćenja autora i onoga što oni kroz godine razvijaju i nude, uvijek neka nova povjerenstva kreću od nule, pa kad jednom ispadnete iz kruga onih koji su 'obasjani reflektorom', teško se vratiti.
Express: Što nedostaje hrvatskoj kinematografiji?
Nedostaju joj umjetnička vizija i produkcijska strategija u sustavu odlučivanja, nedostaje joj žanrovska raznolikost. Osim toga, mislim da bi joj dobro došlo i malo više producentske autonomije, a s time i odgovornosti za filmski proizvod. Producenti koji uspiju isproducirati film vlastitim sredstvima, čak i kad je taj film kvalitetan, naknadno od HAVC-a dobiju simbolična sredstva kao poticaj. Kad bi ta sredstva, unutar neke rang-liste samostalno snimljenih filmova, bila barem približno jednaka onima za redovnu produkciju, uvjeren sam da bi kinematografija živnula.
Express: Čini mi se da vas žanr krimića oduvijek intrigira - neki će se sjetiti vašeg nizom nagrada ovjenčanog dugometražnog igranog prvijenca 'Zlatne godine', koji tematizira sudbine mladih hrvatskih proljećara s istragom ubojstva u svojem središtu. Zašto krimić, što vam ta forma omogućuje što ne biste mogli u nekoj drugoj formi?
Ne mislim da sam kao autor nužno vezan za kriminalistički žanr u njegovoj ukupnosti. Vezan sam za neke njegove sastavnice, za detekciju u čijem središtu ne mora uvijek biti zločin, kao i za elemente trilera. To je nekakav raster za koji se zbilja vrlo podatno lijepi. S druge strane, pišući "'Crvotočinu' shvatio sam da me privlače situacije koji nisu uvijek u funkciji promicanja radnje, koje se bave odnosima dvoje istražitelja, oca i kćeri, njihovim problemima i osobnim ciljevima. To baš nije naročito funkcionalno u odnosu na žanr, pa ovaj roman nije by-the-book krimić, ali jedino me takav kao autora zanima. Uostalom, vjerujem da su krimići popularni ne samo zbog napetosti i zagonetke, nego i zbog takvog, pripovjedački nenametljivog posredovanja 'svakidašnje' stvarnosti. A kao redatelj čiji su filmovi, s izuzetkom 'Zlatnih godina', imali relativno skromnu gledanost, volio bih, za promjenu, doprijeti i do šire čitateljske publike.
Express: Koliko vam je vaše filmsko iskustvo pomoglo u razvoju radnje, 'kadriranju' scena, razvoju dijaloga u 'Crvotočini'? Jeste li dok ste pisali imali na umu moguću ekranizaciju ove priče?
Da nisam kroz pisanje scenarija stekao sigurnost u fabuliranju, vjerojatno bih se teže upustio u žanrovski roman. Uz to, film mi je izbrusio osjećaj za uvjerljivost prizora jer se one mekane predodžbe pri čitanju proze na filmskom ekranu izoštravaju, svi detalji postaju vidljivi i čujni, pa se lakše uočavaju nelogičnosti u fabuli i neuvjerljivosti prizora. Što se ekranizacije tiče, 'Crvotočinu' prije vidim kao TV seriju nego kao film, jer obuhvaća tri vremenske razine, brdo radnje i dvije pripovjedačke perspektive. Ali pri pisanju nisam na to mislio, iako bih, naravno, svoju priču rado vidio na malim ekranima. Pritom se ne vidim nužno u redateljskoj ulozi, nego možda samo u scenarističkoj.
Express: Roman otvarate citatima Alfreda Hitchcocka i Orsona Wellesa, dvojice majstora vizualnog pripovijedanja, filmskih velikana od kojih je jedan bio zainteresiran(iji) za složenosti ljudske prirode, a drugi za socijalne i političke teme. Što ste ključno od njih naučili?
Neću biti naročito originalan ako kažem da je lakše učiti od loših režisera nego od dobrih. Lakše je uočiti tuđe pogreške i pokušati ih u svom radu izbjeći, no spoznati što je u onome što filmske velikane čini velikima svodivo na principe i pravila. Zapravo, mislim da je genijalnost tih majstora upravo u rušenju ustaljenih pravila, kao i ono što se nalazi 'između redaka'. Od njih u najboljem slučaju možemo ponešto ukrasti, svjesno ili nesvjesno. Iako jako volim i Hitchcockove i Wellesove filmove, njihove citate nisam postavio kao nekakav hommage, nego kao poveznicu između filma i književnosti. Jer obojica govore o priči, tj. pripovijedanju, u smislu koji odgovara mom romanu.
Express: U tom smislu, tko su vaši uzori, vaši preci - filmski i književni?
Kao redatelj nemam određenih uzora, ako pod uzorom mislimo na nekoga koga pokušavamo slijediti u vlastitom radu, a kao filmofil imam prilično širok ukus, pa mi je gotovo nemoguće nabrojati deset svojih omiljenih filmova, eventualno bih se mogao zaustaviti na brojci 100. No ako bih baš morao spomenuti nekoliko filmskih autora koji su mi posljednjih desetak godina najviše zaokupljali pažnju, naveo bih Leeja Chang-donga, Nurija Bilgea Ceylana i Michaela Hanekea. Nitko od njih nije žanrovac, pa vam to govori koliko se moj gledateljski ukus razlikuje od onog autorskog. Slično je i s književnošću. U žanru krimića i špijunskih romana volim klasike, Patriciju Highsmith, Grahama Greenea, Johna LeCarréa, Flannery O'Connor, pa i Stiega Larssona, čija je junakinja Lisbeth Salander uzor mojoj Kaji Dombaj, ali krimići nisu literatura koju najradije čitam. Više me uzbuđuju neobične autorske poetike, narativi koji iznenađuju neočekivanim pripovjedačkim postupcima, inovativni koncepti... Tako su me, primjerice, u posljednje vrijeme zaokupili László Krasznahorkai s 'Povratkom baruna Wenckheima', Georgi Gospodinov s 'Vremenskim utočištem' i Olga Tokarczuk s 'Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju'.
Express: Točno pola stoljeća dijeli ubojstvo iz vašeg prvog filma od onoga u vašem književnom prvijencu. Je li se hrvatsko društvo u međuvremenu ipak malo približilo idealima proljećara, intelektualaca, ljevičara koji su vjerovali u mogućnost pravde i slobode u pravednom i slobodnom društvu? Jesmo li uspjeli odgovoriti na tadašnji vapaj zatvorenog Vlade Gotovca, da 'sačuvamo Hrvatsku od niskosti i mržnje'?
Kad se radi o globalnim kretanjima u društvu, mogao bih za sebe reći da sam pesimist koji se nada da je u krivu. Hrvatska tu nije izuzetak. To beskonačno 'vježbanje demokracije', koje i u razvijenijim europskim državama u posljednje vrijeme postaje nužnost kako bi se sačuvala temeljna ljudska prava i slobode, u nas ima svoje specifičnosti. Podsjeća me na čovjeka koji uči voziti auto, ali odbija ubaciti mjenjač u drugu brzinu ili upaliti žmigavac. Uspjet će možda voziti ravno, ali neće daleko stići. I mi se tako kotrljamo, ponegdje čak uspijemo i ubrzati, a onda nas vlastita tvrdoglavost, inat, glupost i lijeni učitelj vožnje vraća na pužev korak. Bojim se da neke loše osobine našeg društva i političke klase postaju endemske, a dovoljno su zakrivene sjajnim europskim plaštem da ne dosižu granicu pokretačkog revolta javnosti. Stoga bi, da je Vlado Gotovac danas živ, njegovi ideali vjerojatno bili isti, ali bi djelovanje moralo biti drugačije. Izgradnja demokracije je zastala, sad njeni pristaše krpaju rupe koje se stalno iznova otvaraju. Za nešto više nužna je promjena paradigme na toliko razina da je to posao za nekog filmskog super junaka.
Express: U čemu vidite današnje neslobode i nepravde?
Vidim neslobodu radnika od hirova tržišta i poslodavaca, neslobodu umirovljenika od siromaštva, neslobodu građana od štetnog upravljanja javnim prostorima, neslobodu društvenih manjina od diskriminacije, neslobodu žena od nametnutih rodnih uloga, neslobodu pojedinca od nametljivih ideologija, stavova i ukusa... To su samo neke neslobode i nepravde koje vidim, ali kao pesimist s nadom, ovdje bih se zaustavio, jer povod ovom razgovoru je ipak jedno zabavno štivo.
Express: U 'Crvotočini' je ubijen kandidat za gradonačelnika Zagreba, biznismen na čelu na brzinu sklepane stranke, značajnih političkih aspiracija. U kojoj je mjeri ova priča inspirirana našom stvarnošću? Gdje ste crpili ideje, motive?
Nije samo politička razina priče inspirirana stvarnošću, nego i ona filmska. Radi se o nekakvom patchworku u koji su utkani djelići naše političke, povijesne i filmske zbilje, s onima potpuno fikcionalnima. Ponekad je određeni lik, film, politička stranka ili događaj u romanu sastavljen od više različitih, ali istovrsnih stvarnosnih entiteta. Pokušao sam, kad se radi o politici, u priči dovesti neke stvarne tendencije do njihovih hipotetičkih krajnosti, do nečega što bi eventualno moglo proizaći iz naše recentne političke situacije.
Express: Ima tu jasnih aluzija na građevinsku mafiju, spregu politike i biznisa, kupovinu i prenamjenu zemljišta. U Zagrebu je već dvije godine na vlasti lijevo zelena koalicija. Jeste li optimistični u pogledu promjena u odnosu na prethodnih dvadesetak godina 'rodijačkog kapitalizma' u glavnom gradu?
Sad ste me, kao nestabilnog pesimista, zatekli u situaciji koju ipak gledam s tračkom optimizma. U dramaturgiji postoji nešto što se zove dubinska struktura drame i nešto što je na površini, što je tekst. Kad vodeće ličnosti lijevo zelene koalicije, poglavito one u stranci Možemo!, promatram kroz takve dramaturške naočale, onda prije svega uočavam dubinsku želju i trend. Želju da se stvari poprave i trend prigušenijeg i postupnijeg, ali za građane važnijeg napretka. Onaj 'tekst' na površini je pomalo kvrgav, priča se još ne slaže kako bi trebala, ali čini mi se da to nije zato što je pisac nedarovit ili lijen, nego mu treba prakse. Moj pogled je stoga uperen u daljinu i čini mi se da bi se ta priča s vremenom mogla uravnotežiti i uspješno protegnuti, možda baš zato što ne pokušava biti bestseler.
Express: Važan lajtmotiv - ili trag - u istrazi ubojstva u 'Crvotočini' je slika Ante Pavelića nađena uz leš. U tom smislu, možemo li vaš roman čitati i kao svojevrsno upozorenje na grijehe prošlosti, na opasnost od ponavljanja prošlosti? Leži li u tome simbolika naslova?
Prošlost u mom romanu ima duge pipke, ne samo ona endehazijska, nego i ona jugoslavenska. U toj se prošlosti kriju i osobni grijesi mojih likova, ali i oni sistemski - to dvoje zapravo su u sprezi, a filmska umjetnost sve to prožima kao nekakav sirenski zov, poprište dvojbenih etičkih odluka, manipulacija i izdaja. Tom pomalo pesimističnom pogledu na milje filmskih stvaralaca pokušao sam kao protutežu dodati radost govora o filmovima, kako stvarnima, tako i djelomično ili potpuno izmišljenima. Ovi drugi su me pri pisanju i najviše zabavljali jer su mi pružili priliku da fikcionalno nadogradim sliku hrvatske kinematografije, da je, u skromnoj mjeri potreba romana, obogatim tamo gdje možda nešto nedostaje, izmislim nekoliko autorskih poetika koje su se mogle razviti iz stvarnih filmskih tendencija osamdesetih godina.
Express: Glavni je lik Tibor, istražitelj, bivši policajac, jedan od onih ljudi koji vjeruju da istina i pravda u konačnici pobjeđuju. U društvima u kojima većina pristaje na manipulaciju takvi su obično osuđeni na trajni status outsidera. Vjerujete li vi da istina i pravda pobjeđuju? Ili je, da citiram vaš roman, pravda ipak tek 'skliska ribica koja pliva u mutnim vodama zakona'...
Nisam baš siguran da Tibor misli da istina i pravda uvijek pobjeđuju, a to da je pravda 'skliska ribica' jasno je svakome tko je godinama čekao da se neka parnica završi, odnosno oštećenoj strani kojoj je pravda podijeljena na kapaljku. Ni u krimićima pravda ne pobjeđuje uvijek, iako se istrage rješavaju, pa i krivci kažnjavaju. Pravda uvijek pobjeđuje samo u holivudskim filmovima o super herojima i u bajkama. A o istini u današnje doba post-istine bolje je i ne govoriti.
Express: Tu je i Kaja, kroz čiji se bunt zrcali izgubljenost svojstvena svim mladima svih novih generacija u potrazi za svojim mjestom u svijetu. Jesu li nam danas potrebni novi (moralni) ideali?
Kaju bi teško bilo nazvati idealisticom iako ima snažan nagon za raščišćavanjem stvari. Na jednome mjestu u romanu ona kaže da se osjeća 'srdito i nabrušeno kao kosa koja je spremna pokositi žilavu travu'. To je nekakav impuls rušenja kako bi se gradilo od nule. Pa i njeni grafiti, također jedna rubna sociopatska aktivnost, svjedoče o potrebi nadglasavajućeg krika u općoj kakofoniji. Mladom čovjeku danas nije lako biti idealist kad je svijet tako kaotičan. Za idealizam je potrebna sigurnost, čvrsto tlo pod nogama, mada se stereotipno predočava kao bivanje u oblacima. Idealizam mladih primjećujem možda samo u području ekologije, jer oni se vide u tom budućem paklu, dok je za nas stare to najčešće apstrakcija.
Express: U romanu miješate narativne perspektive, uvodeći uz mušku, očevu, i onu žensku, perspektivu kćeri. Što vam je bilo najbitnije prikazati?
Kajinu pripovjedačku perspektivu isprva sam zamišljao kao nešto što će obogatiti istragu i učiniti je zanimljivijom. Pritom sam se pomalo plašio da će se njena i očeva perspektiva stopiti, jer čitatelj krimića se u pravilu poistovjećuje s jednim istražiteljem. Stoga sam planirao zadržati određenu distancu, držati se vanjske fokalizacije u odnosu na Kaju, no njen me je lik spontano ponio. Gotovo da je nametnuo stil kojim je pisan, vehementan i euforičan, pa sam uskoro zaronio i u njenu svijest jednako kao i u onu Tiborovu. Mislim da se tu dogodilo zanimljivo udvajanje jer su otac i kći ne samo generacijski, nego i temperamentom i karakterom udaljeni jedno od drugoga. Kajine istražiteljske metode mnogo su neortodoksnije od Tiborovih, pa je u istrazi možda i uspješnija od njega.
Express: Kad su Alfreda Hitchcocka u jednom intervjuu pitali što mu je ključno - je li to novac, moć, utjecaj - odgovorio je (parafraziram) kako mu je u filmu ključan cilj upotrijebiti sve svoje znanje i iskustvo kako bi izbjegao zapadanje u klišeje. U životu, pak, jedini je smisao upravo klišej: imati dobar život. Kako je s vama?
Siguran sam da ni Hitchcock taj klišej nije izbjegavao u vlastitom životu. A u odgovoru koji ste citirali neizravno je rekao da mu je ključan upravo film. Ne vidim ništa loše ni u jednom ni u drugom - ni u dobrom životu ni u stavu da ispunjenost vlastitim filmskim radom čini dobar život. Na kraju, klišeji ili stereotipi u životu i umjetnosti nisu isti. U umjetnosti su suspektni kad nisu ispunjeni novim imaginativnim materijalom, kad su prazni i dosadni, a u životu onda kad nas ograničavaju i ne daju nam da izrazimo sebe. A stereotip dobrog života zapravo i nije stereotip. Što je dobar život, to ovisi o pojedincu, obuhvaća mnoštvo mogućih varijanti, zapravo sve što postoji. Primjerice, nekome je dobar život služenje drugima, a nekome ugađanje sebi. No sigurno je da nitko tko se zatekne u dobrom životu ne zijeva zbog tog stereotipa.
Express: Hitchcock je posebnu pozornost pridavao soundtracku - dijalozi su mu bili manje važni. Za kraj, kakav biste soundtrack dali 'Crvotočini' kad biste ga pretvorili u film - kakav biste soundtrack željeli da imamo u glavi dok pratimo radnju vašeg romana?
U mom romanu ponekad svira glazba, spominju se neki izvođači, stihovi pjesama... Ali kad bi se uz njega prodavao i kompletan soundtrack, kao što se u svijetu već čini s ponekim knjigama, ne bi bilo loše imati nekog Morriconea, recimo onoga iz "Bilo jednom u Americi". Ako postoji glazba sjećanja, onda je to ta. Sjećanje, kajanje, pravda koja je izmakla... S druge strane, uz Kajinu pripovjedačku perspektivu odgovaralo bi nešto žešće, možda Sharon Kovacs, i to u obradi za scat singing, da se stihovi pjesama ne sukobljavaju s tekstom romana. Ali većinom bi se čuli samo prizorni zvukovi, cvrkut ptica u Maksimiru, pjevušenje tapkaroša u Dubravi, tramvaj koji skreće s Glavnog kolodvora, ulični svirači oko Jelačić placa, kuckanje ženskih potpetica po toplom noćnom asfaltu... Disanje Zagreba.
