Da je arhitektura "odraz socijalnih, estetskih i etičkih nazora date epohe ljudskog društva" i da će tako takva biti i "odraz naše epohe, identitet ideje vodilje života našega doba" rekao je u svom pozdravnom govoru na I. kongresu arhitekata Jugoslavije, u rijetko viđenom zanosu, arhitekt Drago Ibler. U trenutku kad to govori, ono najvažnije u njegovu profesionalnom životu već se dogodilo - ostalo mu je tek ostvariti svoj dugo gonjeni san o neboderu. Prvi je na ovim prostorima načinio istinski iskorak iz uvriježenih načela i oblika historicizma u izraz novog vremena, u modernizam, kao svojevrsni nasljednik Viktora Kovačića, piše Ena Katarina Haler za Express.
Naslijedit će ne samo njegovu namjeru da Zagreb iščupa iz provincijske zaljubljenosti u romantiziranje prošlosti, nego i njegovu drskost, pa time i zamalo poziciju nepoželjnoga - zamalo, no Ibler je ipak bio dijete jednog drugog vremena, a na njegovu sreću bio je i Krleža.
Drago Ibler rođen je u Zagrebu i uz Zagreb će ostati vezan tijekom gotovo cijelog profesionalnog života. Otac mu je bio publicist i književnik Janko Ibler te su njegovi nazori, kao i društveni krug u kojemu se kretao, svakako utjecali i na njegova najslavnijeg sina, piše Ena Katarina Haler.
Veliki Miroslav Krleža piše tekst o Ibleru u vrijeme svog boravka u Beču 1924. godine. Esej "Slučaj arhitekta Iblera" objavljen u izdanju Književne republike iz siječnja 1925. godine označava početak cjeloživotnog prijateljstva dvojice velikana.
U svom eseju Krleža optužuje tadašnju sredinu zbog nerazumijevanja i neprepoznavanja, no ne bez kritičkog odmaka prema mladom arhitektu koji je, kako kasnije sažima akademik Andrija Mutnjaković, "zgradom za radnike izražavao radnike same". I taj će esej uvelike odrediti Iblerovu daljnju karijeru. Obrana je to Iblera, ali i kritika zagrebačke kulturne scene, drugačije svakako ne bi išlo.
Izvjesno je i da upravo Krleža upoznaje Iblera s Meštrovićem. Značajan je to susret, jer upravo Meštrović kao rektor Kraljevske umjetničke akademije u Zagrebu zapošljava Iblera kao voditelja Škole za arhitekturu pri Akademiji (od 1926.). Ibler postaje i Meštrovićevim savjetnikom prilikom gradnje Doma likovnih umjetnosti (1934. - 1938.).
Deklarirani ljevičar i socijalist, osjetljiv za prava radnika i seljaka, iz svog zagrebačkog stana Ibler ipak početkom rata ne odlazi u partizane. Ne odlazi naposljetku ni Krleža. U proljeće 1941. godine Drago Ibler napušta državu. Iz Bakra putuje prvo u Italiju, a potom u Švicarsku. Ne vraća se ni završetkom rata. Počinje predavati na ženevskom sveučilištu, otvara i vlastiti arhitektonski ured u Asconi. Ipak, već u svibnju 1945. osjeća nostalgiju za domovinom i svim prilikama koje je tamo imao, pa šalje pismo Titu i nudi mu svoje usluge u izgradnji nove Jugoslavije osvrćući se na svoje djelovanje unutar grupe "Zemlja". Upravo na Krležino inzistiranje Ibler dobiva angažman za izradu projekta nove Opere u Beogradu.
U domovinu se vraća 1951. i odmah po povratku postaje voditelj novoosnovane Državne majstorske radionice za arhitekturu. Arhitekt sa suprugom ljetuje na Brijunima, a često posjećuje Tita i u njegovu zagrebačkom domu. Socijalno osviješteni Ibler tad ima, izbrojili su dušobrižnici, a Krleža zabilježio - točno 36 odijela i 94 košulje. Državni mu vrh na ruke daje projekte o kojima arhitekti mogu tek sanjati - slijedi tako onaj za jugoslavensko veleposlanstvo u Moskvi. Ali nikako doći do realizacije.
Cijeli tekst o Dragi Ibleru, arhitektu ispred svog vremena pročitajte OVDJE.
