Letjelo se iz Londona za zračnu luku Rijeka, na otoku Krku. U avionu je, te 1971. godine bio i proslavljeni hrvatski pjesnik, 43-godišnji Josip Pupačić. Njegova je kći Rašeljka nekoliko dana ranije operirana u Engleskoj, a sa njima je bila i Pupačićeva supruga Benka.
Pupačić je autor brojnih kultnih stihova - poput pjesme "More" ili "Tri moja brata" o trojici njegove braće koji su poginuli od strujnog udara dok su radili u hidroelektrani na rijeci Cetini.
Posebno je ironično da je pjesnik rođen kraj Omiša posebno zavolio Omišalj na Krku, te je tamo htio kupiti kuću za cijelu obitelj, da bi nedaleko od tog mjesta poginuo.
Beogradski Aviogenex marke Tupoljev srušio se 23. svibnja 1971. godine. Zapalio se te je radi vatre i trovanja ugljičnim monoksidom umrlo 75 putnika i tri stjuardese od sedmero članova posade.
Prema izvještaju komisije vrijeme diljem Europe nije bilo idealno, ali nije bilo niti toliko kritično da bi se otkazali letovi. Kako je put od Londona na jug odmicao, tako su se pogoršavali vremenski uvjeti, a sunce kroz malo oblaka su zamijenile oluje.
Bilo je mračno i sijevalo je. Piloti su davali sve od sebe da "meandriraju" između oblaka i sretno slete.
Odjedanput, četiri kilometra od piste, na visini od 300 metara iznad površine mora, avion je ušao u "bujicu" kiše, i odmah su aktivirani brisači, a krenule su i turbulencije.
Pedeset sekundi prije slijetanja tj. dodirivanja tla avion je vjetar podignuo i zarotirao u desno. Piloti nisu uspjeli izravnati avion i poravnati ga s pistom. Da stvar bude još gora bio je sumrak, kiša i sumaglica i nisu mogli do kraja vjerovati niti svojim očima niti instrumentima.
Moguće je da su sasvim krivo procijenili daljinu. Kapetan je odlučio pokušati sletjeti. Ispostavilo se da su bili više no što im se činilo, a gubili su kontrolu nad letjelicom čiji je nos sve više tonuo a avion bio sve vertikalniji.
Avion je dodirnuo pistu pri brzini od 260 km na sat, i odlomilo se desno krilo te se ostatak aviona okrenuo "naglavce". U vatri je letjelica izgorjela skupa s putnicima.
Avion je bio posve skršen, a pista je, kiši usprkos, bila prekrivena prtljagom i papirima koji su gorjeli. Avion je bio napravljen u skladu sa sovjetskim regulacijama te je bio relativno nov.
Vatra je buknula 0,45 sekundi nakon što se odlomilo desno krilo. Dio putnika je već stajao na izlazima blizu repa i nosa aviona. Samo dvije minute je trebalo vatrogascima da dođu do aviona, ali vatra je zahvatila boce s kisikom te je došlo i do eksplozije. Vatra je sve progutala.
Preživio je samo jedan putnik, i ekipa u kokpitu. Iz kokpita su sjekirama pokušali probiti vrata da dođu do putnika. Kiša je izvana ispirala prah i pjenu koja služi kontroliranju i gašenju vatre. Dio je putnika bio zavezan u svojim sjedalima. Oni koji nisu karbonizirani umrli su od trovanja ugljičnim monoksidom.
Dio je izlaza za hitan slučaj bilo zablokirano jer se izvinuo trup aviona, a dio se nije mogao otvoriti iznutra jer je bilo mračno radi dima i putnike je vjerojatno omamio plin. Ne zna se gdje je sjedio Pupačić s obitelji.
Urednik glasovitog književnog časopisa "Krugovi" sa Antunom Šoljanom i Mihalićem objavio je "Antologiju hrvatske poezije 20. stoljeća". Kao uzore navodio je pjesnike Garciju Lorcu i A.B. Šimića. Kao i Miroslav Krleža, Titov prijatelj, i Pupačić je potpisao "Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" između ostalog javno prozivajući Vjesnik kao ne-hrvatski medij.
Njegovi posljednji radovi, koji su objavljeni posthumno- "Moj križ svejedno gori" i "Uspravan hod" - kao da su se bavili krajem i smrtnošću.
"Evo me, moj svijete, na raskrižju i tvom i mom. Oprostimo se. Ti plačeš. Moj križ svejedno gori. Udaljuješ se bez pozdrava, bez riječi, bez Boga. I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi…", objavljeno je neduko nakon njegove tragične pogibije.
