Edson Arantes do Nascimento Pele, Vivienne Westwood i Massimo Savić umrli su istog mjeseca iste godine i to je gotovo sve što povezuje najboljeg nogometaša ikad, igdje i zauvijek, najutjecajniju britansku modnu dizajnericu i cijenjenog hrvatskoga glazbenika koji je, onako elegantan, ljeti obavezno s lepezom, izgledao kao oživljena figura iz Muzeja Madame Tussauds, kao podsjetnik na doba u kojem odijelo nije činilo čovjeka nego gospodina.
Može se, istina, naći još trivijalnih poveznica: Pele je, recimo, rođen samo šest mjeseci prije Westwood, a Massimo u godini prvog Peleova nastupa na Svjetskom prvenstvu. Edson Arantes do Nascimento je u mirovinu otišao kad i Vivienne Westwood u pritvor - 1977. godine, nakon što se popela na binu sa Sex Pistolsima i otpjevala himnu “God save the Queen” u punk obradi.
Uz malo truda i puno klikova našlo bi se još nešto, samo što ništa od toga nije suštinski važno. Bitnije je, naime, vrijeme sadašnje, ovo naše, u kojemu bi neki mladi Pele, neznatno mlađa Vivienne Westwood i najmlađi Massimo bili... Zapravo tu, dakle sad, počinje priča i o njima od nekada.
Pele, to već znate, čuli ste, pročitali, nikad nije igrao u europskim klubovima. Neki brazilski predsjednik čije ime nikome osim tamošnjim povjesničarima više nije važno proglasio ga je nacionalnim blagom, a ono se, je li tako - tako je, ne izvozi i ne prodaje.
A da je, recimo, neki Edson Arantes do Nascimento rođen, evo neka bude 2004., pa da ga je, može predsjednik, može parlament, ma može tko god hoće, proglasio nacionalnim blagom, vjerujući da je to jedini način da mu karijeru učini neraskidivom s domaćom ligom, isti taj Edson Arantes do Nascimento bi otkrio kako ima tetku u, recimo, Hrvatskoj ili Bugarskoj, državljanstvo te zemlje bi dobio u rekordno kratkom roku pa u pratnji tate, mame i agenta sjeo za stol s predsjednikom Real Madrida, Juventusa, PSG-a... E onda bi agent rekao: malom 220 milijuna eura za potpis, 10, ma 15 godišnje i sva prava od sponzora, mami i tati, kao presudnim biološkim činjenicama za igru glavom i vješt dribling, po 25, neka se nađe, a meni, naravno, skromnih 20 posto od ukupnog iznosa. Plus, normalno, pravo da nova zvijezda mijenja trenere, bira pojačanja i, s vremena na vrijeme, o trošku kluba unajmi avion za dovođenje šire obitelji, njih stotinjak, na proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.
Nekih dva desetljeća kasnije, isti taj Edson Arantes do Nascimento Pele, samo stariji, sporiji i nervozniji, potpisao bi posljednji ugovor karijere, onaj s klubom iz pripizdine bogate naftom, čije utakmice redovito prate tri šeika i sve njihove deve.
Da je, kao što nije, Vivienne Westwood rođena 1992. u, neka bude Midsomeru, pa da je ove, 2022. godine, u Londonu otvorila butik s odjećom u dijelovima spojenima zihericama, bankrotirala bi nakon 72 sata. Takve robe, naime, ima svugdje gdje živi više od 15.000 duša, kao što još ima onih koji se šišaju kosilicom, uz opijate raspravljaju o komparativnim prednostima štirke u odnosu na gel za kosu i da, to svakako, preziru svijet u kojem nikome ne smetaju, dok to što njima sve smeta apsolutno nikoga ne zanima.
Kapitalizam je žilav i nimalo glup, pa su njegovi korifeji davno shvatili suštinsku razliku u učinkovitosti između električne gitare i Molotovljeva koktela. Sve poslije išlo je kao pjesmica. Drugačije rečeno: neka omladine što izgleda kao da je preživjela strujni udar i sudar u isto vrijeme, neka stružu po žicama dok ne nauče barem tri akorda, do tada će, svakako, doći ono vrijeme u kojem, kao što kažu Brkovi, više ni punkeri neće slušat’ punk.
Uglavnom, Vivienne Westwood, rođena 1992. u Midsomeru, po zanimanju učiteljica, nikad ne bi postala modnom ikonom, utjecajnom dizajnericom, nositeljicom ordena za promicanje znanosti, umjetnosti, kulture, volonterski i humanitarni rad te javno djelovanje, zvijezdom japanske modne scene i jednom od tri najutjecajnije Britanke. U najboljem slučaju bi se udala za nogometaša Kierana Trippiera, a u izvjesnijem djecu učila da i door i doors znače isto - vrata. Razlika je tek u jednini i množini.
I eto nas, last but not least, što bi rekli u okolici Kistanja, kod onoga što je umro najmlađi. Ne i prerano, jer ne postoji prekasna smrt: nitko se, naime, nije naživio, pa makar mu bilo okruglih 100. Sad ćemo, takav je postupak, zamisliti Massima Savića starog 20 godina, rodom iz Pule, podrijetlom iz okolice Zadra, nastanjenog u Zagrebu, kako pokušava izgraditi karijeru glazbenika i, naravno, živjeti od nastupa i pregleda.
Dakle, omiljeni odjevni predmet - trenirka, omiljena obuća - patike s đonom debljine enciklopedije, omiljeni nakit - lanac od bicikla s pozlatom, pjesma s najmanje pregleda na YouTubeu “Benzina” sa stihovima: “Pratio sam ja nju kao bivša OZNA/Ona se pravila ko da me ne pozna”. Njemačka klasična filozofija se, znamo, nešto ne traži, danas bolje idu neke druge pjesničke slike i misli, kao recimo one iz “Dostojevskog” Jale Brata: “A vidi me sada, svi mе zovu Lijepi Franco/s tvojom buljom tankom, sjedim tu za šankom/sa njenom Biancom, u glavi sam blanco trideset i plus stepeni, opet sam se sank’o”.
Čovjek koji je bio nogomet, žena kojoj su etika i estetika bile neodvojive i glazbenik koji nije umro od umjetnosti, ali je njome požurio smrt, ma koliko po svemu bili različiti, imali su, eto, poveznicu za koju nisu znali i kojoj se za života nisu mogli oduprijeti. Njihova simbolička važnost bila je, međutim, veća dok su bili tu. Njihovi smrtni listovi dio su dokaznog materijala onima koji su ostali tvrditi kako je kontraevolucionarni proces povratka čovjeka na drvo - nezaustavljiv, bez obzira na klasne razlike među povratnicima.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Toliko glup tekst da ispada da im je jedino zajednicko sto su svi zivjeli
Legende