Premda bi plesna i sportska zajednica voljele da je drukčije, ples na šipci kakav danas poznajemo nije se razvio iz drevnog indijskog umijeća plesa na drvenim šipkama ili na njegovim zasadama temeljenoj kineskoj plesnoj i akrobatskoj tradiciji balansiranja između dvaju okomito postavljenih štapova. Šipka je, umjesto toga, izvučena iz zadimljenih lokala, klubova za gospodu, kasnije nazivanih jednostavno striptiz-barovima, kao popratni proizvod prvih desetljeća kulture američkog rocka. Uostalom, “Striptiz”, za koji je Demi Moore primila dotad nezamislivih 12,5 milijuna dolara i tako postala najbolje plaćenom holivudskom glumicom, i Verhoevenov hit “Showgirls”, jedina zapaženija filmska uloga Elizabeth Berkley, samo su najpoznatija među mnogim izuzetno uspješnim ostvarenjima filmske industrije devedesetih inspiriranih životnim pričama zavodljivih i napola obnaženih plesačica. Amerika je na prijelazu tisućljeća bila potpuno zaluđena striptizom, teretane nanizane s obje strane Hollywood Boulevarda nudile su programe “striptiz kardio”, a zahvaljujući mnogim slavnim vježbačicama i svojevrsnoj ambasadorici pokreta, Carmen Electri, za trendom su se uskoro povele i ozbiljnije teretane u Miamiju, New Yorku i San Franciscu. No tek će se s filmom “Ples u Plavoj Iguani” ples na šipci pojaviti u vidnom polju žene koja će od rekreativne aktivnosti napraviti posao, a oko njega, kako to obično biva, isplesti pokret. Sheila Kelley bila je 2000. manje poznata glumica s holivudske B-liste, zapaženiju je ulogu dotad ostvarila u “Zakonu u Los Angelesu”, prvom televizijskom projektu svojeg prezimenjaka Davida, u drugoj je polovici devedesetih popunjavala televizijski i filmski prostor epizodnim ili sporednim ulogama, pa se uloga u niskobudžetnoj erotskoj drami o životu striptizeta u opskurnom kalifornijskom klubu činila kao logičan slijed njezine pomalo ustajale karijere. Želeći se potpuno predati ulozi, Kelley je platila nekolicini striptizeta da joj u privatnosti njezina holivudskog doma prenesu znanje senzualnog uvijanja oko šipke, a naučeno joj se toliko svidjelo da je već u svibnju iduće godine svijetu predstavila vlastitu inačicu - S faktor. Prosječna glumica prometnula se time u vrlo uspješnu poslovnu ženu, napisala je i objavila nekoliko knjiga, snimila DVD za vježbanje kod kuće, a podrumski prostor uređen kao mali plesni studio uskoro je postao premalen za sve zainteresirane potencijalne polaznice. Štoviše, uskoro ni veliki unajmljeni studio nije bio dovoljan, liste čekanja protezale su se i na nekoliko mjeseci, a glas o novoj senzualnoj plesnoj vještini stigao je čak do Oprah, gdje ga je, uz začetnicu, predstavila tad iznimno popularna Teri Hatcher.
“Očajna kućanica kao maskota zabave za iste takve, bogate dokoličarke”, komentirali su mnogi, ali 20 godina kasnije S faktor i dalje je tema. Čak toliko važna da ga je streaming div Netflix učinio središtem vrtnje svojeg dvosatnog dokumentarca “Strip Down, Rise Up”. Ustani ili pobuni se, ali protiv čega? Prije nekog mi je vremena petnaestak godina starija poznanica, kad sam joj se nakon jednog književnog predstavljanja ispričala rekavši kako jurim na trening, s podsmješljivim tonom u glasu dobacila da je “smiješno što su muškarci uspjeli uvjeriti žene da je to sport”. Pomalo iznenađena odmahnula sam glavom. Da, može se smatrati sportom. Ne, muškarci s tim nemaju veze ništa više nego što imaju sa zumbom ili pilatesom. Nakon gledanja filma redateljice Michele Ohayon, čistog dvosatnoga gubljenja vremena, pitam se je li mi optika “osnažujućeg pokreta za traumatizirano žensko biće” išta prihvatljivija.
“S faktor, iako ga često nazivaju S fitnessom, nije samo fitness, nego i stil života, namijenjen onima koji se osjećaju kao žene, da oslobode tijelo kroz senzualne kretnje”, uvjereno pred kamerama govori njegova osnivačica. Od čega ženskom tijelu treba oslobođenje? Naravno, od patrijarhata. Kako Kelley podsjeća, živimo u kulturi maskuliniteta i sve naše obline, ženstveni tjelesni naglasci ili natruhe senzualnosti moraju, želimo li preživjeti muški pogled, ostati skrivene. Otkrijemo li ih, sigurno to činimo zarad muškog zadovoljstva. Zbog toga je ona, u srcu jedne od najblještavijih eksploatacijskih industrija, odlučila otvoriti svoja vrata i stvoriti sigurno mjesto za žene, svojevrsno utočište. Mjesto na kojemu žene “mogu biti ono što jesu”. Tužne, potištene, depresivne, slomljene pod jarmom nakupljene negativnosti, traumatizirane... I polaznice prikazane pred kamerama to i jesu. Sve do zadnje. Jedna se cijelog života bori s prekomjernom težinom, još ju je otac u djetinjstvu zvao “hrenovčica”, a nedavno je nakon muževe smrti saznala da ju je varao s mnogo mršavijom ženom, drugoj je nedavno dijagnosticiran lupus pa se plesom oko šipke pokušava izboriti s odjednom zakočenim tijelom, treću je u djetinjstvu zlostavljao poznati liječnik, četvrta godinama nije ostvarila seksualne kontakte, peta je silovana u mladosti, šesta se zbog nagle naravi nosi sa stigmom “bijesne crnkinje”... Tim je ženama zajednička odbojnost prema vlastitom tijelu, čak i Kelley u jednom emotivnom trenutku priznaje kako je u mladosti anoreksijom izmučeno tijelo dodatno ranjavala samoozljeđivanjem, a čak i one u braku dijele nepovjerenje prema muškarcima. Povrijedili su ih, naudili im ili ih ponizili, pa će im program S faktora, “Fight club za žene”, kako mu osnivačica nimalo pretenciozno tepa, omogućiti da postanu jače, snažnije, da, zgrabivši šipku, odjednom povrate kontrolu nad svojim životom. Neće.
Prije svega, Ohayon je u svoj scenarij hrabrosti i osnaženja zaboravila ubaciti podatak da su članice kluba Sheile Kelley većinom žene u dobi od 24 do 57 godina, pripadnice više srednje ili visoke klase, a drukčije i ne bi moglo biti jer mjesečna članarina za osnovni program stoji 190 dolara. Osnaživanje, dakle, ipak nije dostupno svima, a bitno drukčije nije ni u Hrvatskoj, gdje će također malo koja radnica s plaćom malo većom od minimalne za jedan dvosatni trening tjedno moći izdvojiti od 300 do 450 kuna. I to je u redu, najam dvorane, nabava, postavljanje i održavanje opreme izvor su određenih troškova i ne bi trebalo očekivati da ijedan sportski ili kakav drugi centar posluje s gubitkom. Neispravan je, s druge strane, prikaz. Sheila Kelley i Michele Ohayon svojski su se potrudile poručiti gledateljicama da S faktor, spoj plesa na šipci, joge, pilatesa i istezanja, ne može biti samo oblik tjelovježbe, dobar i koristan način popunjavanja jedne večeri u tjednu i ispušni ventil za stres nakupljen od svakodnevnog života, što, uostalom, može biti svaka tjelesna aktivnost. Kroz njihovu vizuru promatran, ovo je pokret, gotovo kult i cilj mu je potpuno promijeniti način razmišljanja polaznica. “Ovo je toliko intimno da će mnoge od vas poželjeti odustati”, Kelley im govori na početku kao da je riječ o kakvom kultu zajedničke masturbacije ili čega sličnog. Nažalost, iako ih tek ovlaš u prolazu zahvaća, film se ne bavi drugim aspektima vezanim za šipku - plesa na šipci kao ozbiljne sportske discipline, oblika izvedbene umjetnosti i načina izražavanja vlastite kreativnosti. Šteta, jer taj je svijet mnogo širi od uskog odsječka traumatiziranih žena koje, misleći da bježe od patrijarhata, skaču ravno u svaku njegovu zamku i njime ispisanu predrasudu. Od svoje okoline taje čime se bave, zbog toga osjećaju sram, pred reakcijama članova najuže obitelji i blagi sram i kao da nisu svjesne kako vrištanjem i zaglušnim navijanjem u sigurnosti dvorane, porukama poput “izbaci kukove” ili “digni guzu”, samo rekreiraju atmosferu od koje, navodno, žele pobjeći.
“Znaš kad će na ples na šipci prestati gledati kao na nešto čudno?”, jednom me upitala prijateljica. “Kad se mi prestanemo blesavo smijuljiti te skrivene iza duge kose i crvenih obraza odgovarati kakvom se to tjelovježbom bavimo.” Ima pravo. Jer na kraju S faktor i jest prekrasna i vrlo kreativna, ali samo tjelovježba. Nije kult, ne iziskuje sljedbu i donijet će polaznici dobrobit recipročnu uloženom trudu. Ovaj film to, nažalost, nije prikazao. Prije petnaestak nam je godina, odgovarajući na pitanje o tome zašto muškarci ne mogu pohađati programe Centra za ženske studije, profesorica spolnih i rodnih identiteta objasnila da to “nije moguće” jer “žene tamo razgovaraju o menstruaciji”. Vjerujem da je ta rečenica obeshrabrila mnoge moje kolegice. Isti učinak na svijet plesa na šipci ima ovaj film. Da mi je ovih 120 minuta bilo prvi susret s tim svijetom, nikad se ne bih našla u dvorani.
