Je li Stan Lee zapravo good ili bad guy, žrtva koju su od prvih dana pa do smrti iskorištavali oni financijski pismeniji od njega ili negativac koji je karmički platio za svoju bahatost i egomaniju
Kad bi o mrtvima pisali samo najbolje, povijest bi bila slikovnica. Stan Lee je umro 2018. godine, a iako se čini da su ga u većini posthumnih panegirika beatificirali, bilo je i dosta onih koji nisu zaboravili na njegovu negativnu životnu prtljagu. Doduše, nije da se prljavo rublje počelo iznositi tek kad je umro. Desetljećima, zna se manje-više sve - i to kako je Stan Lee bio velikan koji je sudjelujući u kreaciji naslova i likova kao što su “Iron Man”, “Black Panther”, “Fantastic Four”, “X-Men”, “Hulk”, “Thor” i “The Avengers” modelirao goleme komade povijesti popularne kulture 20. i 21. stoljeća, kao i to da je bio težak šef, kradljivac zasluga i megaloman. Pored osobnih mana, optužbi i tužbi, sama činjenica da je stvarao superheroje bila je dovoljna da ga ne podnose svi mrzitelji tajica i plašteva. Kad je 1990-ih indie kultura, predvođena glazbom i filmom, grungeom i Tarantinom, iznjedrila i veliku scenu tzv. alternativnih stripova, stvorila se jasna podjela na okorjeli bljak mainstream i inovativni underground, “komercijalu” i “art”. Jedan Fantagraphics jasno se pozicionirao kao otpor stripovskom establišmentu Marvela i DC-ja. Izdavačka kuća Fantagraphics u savršeno je vrijeme, 1989. godine, preselila urede iz Los Angelesa u Seattle pa se s remek-djelima autora kao što su Peter Bagge, Daniel Clowes, Joe Sacco i braća Hernandez pridružila alternativnoj rock revoluciji. Marvel je bio korporativni gigant, papirnati Microsoft, a Stan Lee je bio stripovski Bill Gates. Nekim novim klincima nije značilo puno to što se Stan Lee hvalio da je 1960-ih stvorio novo doba superherojske fikcije, pretvarajući superheroje u heroje koji su nešto manje super, a nešto više falični, ljudski, oh tako ljudski. Šezdesete su bile desetljeće njihovih roditelja pa su novi indie klinci imali svoje nove heroje. Dave Baker, jedan od indie autora, obilazio je stripovske konvencije i prodavao bedževe s parolom “Fuck Stan Lee”.
Ne čudi što je najpoznatiji “kontroverzni” intervju s Jackom Kirbyjem objavljen 1990. u The Comics Journal, magazinu za strip kritiku, teoriju i novinarstvo upravo u izdanju Fantagraphicsa. “Stan Lee i ja na ničemu nismo surađivali!”, vikao je Kirby. Lee je tvrdio da su Fantastična četvorka i Thor likovi koje su on i Kirby stvorili zajedno. U razgovoru za The Comics Journal, Kirby je bio jasan u svojoj ogorčenosti: “Stan Lee nije kreativan. Mislim da Stan ima kompleks Boga”.
Stan Lee se desetljećima igrao s kompleksom Boga, vladao Marvelovim svemirom i sebe pretvorio u megabrend, sinonim za katalog likova nastalih u kreativnoj kuhinji povećeg broja kuhara. A onda je 2008. prigrlio i hejtere pa u Japanu kreirao “Ultimo”, mangu za koju je napisao glavnog negativca Rogera Dunstana, čovjeka iz budućnosti, stvoritelja zlog i dobrog robota, jednog androida koji živi po sedam kršćanskih smrtnih grijeha i drugog koji se vodi načelima šest savršenstava budizma.
Dunstan je zapravo Stan Lee - Dunstan kreira jin-jang robote, a Lee jin-jang superheroje. Dunstan izgleda kao Lee, s naočalama i brkovima, a koristi čak i njegov uzvik, catchphrase “Excelsior!”. Da, Lee se toliko stopio sa svojim kreacijama da je stvorio vlastitu frazu, poput živog lika iz stripa, a onda je prvom prilikom vratio natrag u prirodni habitat, u stripovsku fikciju unutar koje je samog sebe portretirao kao negativca s kompleksom Boga. Stan Lee je bio narcisoidan momak gladan slave i na Marvelova je izdanja uredno stavljao “Stan Lee Presents” pa Kirby nije bio jedini s kojim se svađao oko autorstva - Steve Ditko kreator je vizualnog identiteta “Spider-Mana”, a ljutilo ga je što je Lee to “zaboravljao” spomenuti kad bi se hvalio vlastitom kreacijom Čovjeka-pauka. Indie stripovi su bili autorski, a Marvel je doslovno bio tvornica. “The Marvel Method” upravo je princip tvorničke trake na crtačem stolu: scenarist piše kostur radnje, crtač je vizualno dovršava, a scenarist puni oblačiće dijalogom. Marvelova metoda - česte zajedničke suradnje pisca i crtača na priči s ciljem uštede i ubrzanja procesa stvaranja - krivac je i za Marvelove ratove, nesporazume oko toga tko je i što, kad i koliko zapravo kreirao, temelj za prepucavanja na liniji Kirby, Ditko i Lee. Najslavniji su u toj halabuci, ali nisu jedini - Chris Claremont i John Byrne zajedno su radili na “X-Men”, a onda se žestoko posvađali upravo oko toga tko je i koliko zapravo autor koje priče. Michael E. Uslan, Leejev prijatelj i producent “Batmanovih” filmskih adaptacija, objasnio je da su rani dani Marvela bili toliko opušteni da je malo tko razmišljao o vrijednosti onoga što stvara, a kamoli da će se jednog dana morati boriti ne samo oko novca, nego i priznanja za autorstvo klasika literature 20. stoljeća. Jednom kad bi stripovi otišli u tiskaru, kaže Uslan, “nitko nije ni pomišljao da bi to nešto moglo značiti. Svoje su radove koristili za odlaganje kave, da na njima gase cigarete”. Kad su indie klinci devedesetih okrenuli leđa Marvelu, kompanija 1995. proglašava bankrot i zamalo zauvijek zatvara vrata. Stan Lee navodno nije bio previše pod stresom oko skoroga gubitka Marvela, jer je više vremena proveo pokušavajući milijunski profitirati iz nastalog poslovnog kaosa, a ne spašavajući firmu. Stan Lee možda i jest bio karakterno “pohlepan”, ali ipak nije bio pretjerano uspješan biznismen. Kad je Disney 2009. kupio Marvel za četiri milijarde dolara, Stan Lee nije bezecirao novu kuću i slavio gradeći garažu za novi Lamborghini. Ostao je raditi za istu plaću, kao stalni zaposlenik korporacije, bez autorskog udjela u Marvelovim filmskim i TV životima. Lee nikad nije zadržao prava na svoje priče. Marvel je bio punopravni vlasnik svega pa iako je Lee možda i bio Marvel za fanove - to nije važilo i za sudsku papirologiju.
Ono što kod Leeja zovu pohlepom, vjerojatno je samo tipični odjek traume preživljavanja iz mladosti. Jedno od najranijih uspomena iz djetinjstva su svađe njegovih roditelja oko nestašice novca i muke oko plaćanja stanarine. Kao tinejdžer, Stan Lee je trčao na sve strane kako bi si osigurao prihode: prodavao je novine, radio u uredu proizvođača hlača, dostavljao sendviče i trgao ulaznice na Broadwayu. Otac je bio krojač i jedva je nalazio klijente tijekom Velike depresije. Obitelj se s Manhattana preselila u Bronx, u stančić na trećem katu, s pogledom na cigle susjedne zgrade. Stan Lee se tad još zvao Stanley Martin Lieber, ime s kojim se rodio 1922. u New Yorku, u obitelji židovskih imigranata iz Rumunjske. Lee je u Bronxu završio i srednju školu, kad je čvrsto odlučio postati pisac. Nije znao crtati i primarno ga je zanimala književnost, ali kako je bio svjestan da će ipak morati pričekati dok se ne obogati kao novi Mark Twain i F. Scott Fitzgerald, literarni talent unovčio je pisanjem osmrtnica i PR-a za Nacionalni centar za tuberkulozu. Konačno, 1939. preko ujaka dobiva posao kod izdavača Martina Goodmana, asistirajući za nadnicu od osam dolara po satu u njegovoj novoj kompaniji Timely Comics, pokrenutoj za eksploataciju rastućeg tržišta “crtanih romana”. Goodman je bio izdavač posvećen svim vrućim trendovima s kioska - posao je podigao na pulp magazinu Western Supernovel Magazine, 1933. godine, a od tada je objavljivao avanturističku i detektivsku fikciju, misterije i sportske časopise. Konačno, 1939. portfoliju pridodaje i svoj prvi magazin za strip. Timely izdaje Marvel Comics #1, zajedno s prvim pojavljivanjima likova kao što su Human Torch i Sub-Mariner, a koji se na danas legendarnoj naslovnici usred oceana mlati s nacistima. Lee se, makar i kao pomoćnik za malu nadnicu, tako posve slučajno našao usred jedne velike priče, na početku njene veličanstvene povijesti. I ostat će njen dio sljedećih 75 godina. Nakon što je dvije godine kuhao kavu i brisao olovku s tuširanih stranica, Lee je konačno dobio priliku pisati. U svibnju 1941. s “Captain America Foils the Traitor’s Revenge”, ne samo da je objavio svoj prvi strip, nego je prestao biti Stanley Lieber pa odjednom i zauvijek postao Stan Lee. Stan Lee je tad pisao za honorar od jednog dolara po stranici stripa. Stanley Martin Lieber je čuvao za futur, kao ime i prezime kojim će jednog dana, sanjario je, prodavati svoj veliki roman - nije želio da mu rad u strip industriji ocrni ugled tijekom uspona piramidom velikih američkih romanopisaca, jer to su ipak bili “samo stripovi”, tada još roba sa šund police, a ne “deveta umjetnost”. Proizvodio je priče kao automat pa je koristio i druge pseudonime, poput S. T. Anley i Neel Nats, stvarajući privid da za Timely radi čitav odred scenarista. Ali Lee je bio jedan, iako je vrijedio kao čitava armija i zato se bahatio čim je mogao. A mogao je onda kad su, uvelike zahvaljujući i njegovim vizijama, zaradili dovoljno da Timely presele u Empire State Building pa tamo Stana Leeja imenuju urednikom Marvela. Jedno je vrijeme imao čak tri tajnice, koje su sjedile tako da ih vidi cijeli ured. On im je simultano diktirao priče, kao performer u euforiji kreativnog zanosa. “Bio sam nekako drzak i pun sebe”, iskreno se desetljećima kasnije prisjećao Lee, citiran u knjiškoj biografiji “Marvel i ostala čudesa”, nedavno objavljenoj i na hrvatskom jeziku. “Mislim da sam uživao u tome. Ali onda sam rekao sebi: ‘Što to dovraga radiš? Praviš se važan. Da si netko drugi, mrzio bih te’. I tad sam prestao.”
Postoje i oni koji tvrde da nije - prestao, ali istina jest da je Lee imao dovoljno razloga praviti se važan. Bio je na kormilu genijalaca koji su gradili kolektivnu svijest poslijeratne Amerike, pa tako i jednu veliku novu kulturnu ekonomiju. Možda u početku i nisu imali previše umjetničkih aspiracija i ambicija - dovraga, možda većina onoga što su napravili i jest bezvrijedna gomila masovnog kiča, konfekcijska noćna mora indie klinaca iz devedesetih, ali izdanja koja su koristili kao podmetače za čaše danas dosežu i do milijun dolara za dobro očuvani rani original. Marvelovi superheroji u pola stoljeća postojanja i razvoja postali su vitalnim organom zdravog tijela globalne pop-kulture, zajednička, kolektivna maštarija koju su uspoređivali sa svime - od starogrčke mitologije do francuskog Novog vala. Stan Lee nije bio Godard, prije Lucas i Spielberg, ali orkestrirao je narativnim i karakternim inovacijama s kojima je Marvel 1960-ih postao “više cool” od tadašnjeg stripovskog konglomerata DC Comics. Baš kao što je 1990-ih Fantagraphics bio alternativa Marvelu i DC-ju, Marvel je tri desetljeća ranije na neki način bio i polualternativa DC-ju, a ne samo superherojska konkurencija- više brat koji bolje jaše trendove, nego kao stripovski Pepsi jednoj Coca-Coli.
Stan Lee je bio inovator superherojske akcije i drame, ali i novog poslovnog modela izgrađenog oko njih. Njegov odnos s čitateljima doslovno je preteča modernog fandoma - među prvima je prepoznao emocionalnu i ekonomsku snagu stvaranja zajednice, inteligentno pretvarajući redakciju u neku vrstu reality showa, objavljujući vijesti o pojedinim zaposlenicima i njihovim kreativnim planovima, rušeći zid između izdavača i čitatelja. Čitatelji nisu bili samo pasivna publika - postali su “dio ekipe”, a od 1964. dobili priliku osjećati se još više kao insajderi, članstvom u M.M.M.S.-u, službenom fan klubu Merry Marvel Marching Society. Za samo jedan dolar fanovi su kupovali pripadnost neobičnom comic-book clubu, u kojem su stvaratelji i konzumenti egzistirali poput naizgled skladne i međuovisne obitelji. Stan Lee bio je pater familias, scenarist, art-director i urednik većine najpoznatijih Marvelovih serijala, čovjek koji si je predanim radom i pod cijenu razaranja sklada Marvelove obitelji izgradio status ikone. Ne čudi da su ga u kasnijim godinama života najviše zabavljale cameo uloge, gostovanja u filmovima kroz koje bi prošetao kao Stan Lee, real life character. Postoji razlog zašto Marvelovi filmovi nose njegovo ime pod titulom “izvršnog producenta”, iako se prepoznatljivi brk time nije pretjerano omastio - Stan Lee je uspio postati simbol “izvornosti”, iskonskim strip fanaticima potreban pečat, žig odobravanja od oca osobno. Strip fanatici nisu blagonakloni prema previše filmskih adaptacija svojih idola, ali u slučaju kad ih potpisuje Marvel, a blagoslovi Stan Lee, projekti poput “The Avengers” automatski dobivaju potreban kredibilitet - baš kao i deseci drugih filmova i serija nastalih u fenomenu zvanom Marvel Cinematic Universe. Samo Marvelovi filmovi zajedno su zaradili oko 22 milijarde dolara, što je više nego dvostruko od utrška prodaje kino ulaznica svih naslova iz franšize “Ratova zvijezda”. Nije uopće čudno to što se “The Avengers” tretira kao “Ratove zvijezda” za milenijalce. Stan Lee se možda i nije pretjerano obogatio od Marvelovih blockbustera, ali si je povratkom Marvel manije u novome mileniju, makar i kroz Hollywood, još malo nabildao naslijeđe, uglancao kožnatu fotelju u klubu legendi. Naravno, nije otišao baš potpuno praznih džepova. Kad je prije dvadesetak godina uspjeh igranih “X-Mena” i “Spider-Mana” pokazao koliko je moćno to nasljeđe, Lee je 2002. odveo Marvel na sud i tražio svoj komad od prvog vala kino fenomena. Nisu mu priznali postotak jer je sve svoje likove stvorio kao zaposlenik na plaći, ali su se 2005. nagodili pa izbjegli daljnje natezanje pomirbenom svotom od sedam znamenki.
To mu je svakako godilo u posljednjim godinama života, kad je prisjećanjem na sve što je postigao mogao amortizirati udare mnogih pravnih i zdravstvenih problema. Nagomilali su se baš onda kad se činilo da bi vrijedilo uživati u zasluženoj mirovini. Ali Stan Lee nije rođen da bude tihi penzioner. Prvo ga je 2015. bivši asistent tužio za “teško mentalno zlostavljanje”, a sudski zapisnik otkriva da ga je Lee na dnevnoj bazi častio uvredama kao što su “jebeni idiot”, “retardirani seronja” i “ti si moja kuja”.
Početkom 2018. Lee je sve teže mogao samostalno koračati kroz život. Starost se pokazala nemilosrdnom pa je unajmio usluge kompanije za pomoć starijim osobama. Ali ni to nije prošlo bez skandala - vlasnik kompanije požalio se medijima: “Stan je seksualno zlostavljao sve medicinske sestre koje su bile u kući!”.
U travnju iste godine posjetitelj Silicon Valley Comic Cona došetao je do glavne zvijezde konvencije s upaljenom kamerom na mobitelu, ali je umjesto nasmiješenog i lucidnog kralja Marvela snimio 95-godišnjeg starca koji nije u stanju potpisati vlastito ime na komad papira. Muškarac u crnom odijelu i sa sunčanim naočalama, poput negativca iz jeftinoga gangsterskog stripa, pomaže ostarjelom Stanu Leeju slovkajući mu prezime kao predškolskom djetetu, ne bi li jedva pokretnog i prisutnog velikana natjerao da tragom tinte zaradi 120 dolara. Toliko su, naime, na ovoj konvenciji naplaćivali njegov autogram. Video je preko šokiranih fanova na YouTubeu potaknuo novinarsku istragu, a rezultati su pokazali da su ga najbliži suradnici i savjetnici već godinama lošim menadžmentom i rovarenjem po računima iskorištavali za osobni profit, navlačeći ga okolo kao umornu vreću dolara. Stan Lee je usred svega preminuo. Umro je u studenom 2018. od komplikacija upale puća. Samo godinu dana ranije, također u 95. godini, umrla je i njegova supruga Joan, s kojom je proveo 69 godina zajedničkog života.
Marvel je nastavio živjeti, a dok se svako malo netko pita što je zaključak, je li onda Stan Lee zapravo good ili bad guy, žrtva koju su od prvih dana pa do smrti iskorištavali oni financijski pismeniji od njega ili negativac koji je karmički platio za svoju bahatost i egomaniju, odgovori ostaju nebitni, jer su jasni i prije nego što se pitanja uopće postave. Stan Lee bio je i nakon smrti ostao i Stanley Martin Lieber i Roger Dunstan iz japanske mange, heroj i antiheroj, uvijek i samo ljudski, oh tako ljudski.
