U utorak 29. travnja u 9 sati počeo je svjedočiti Bajro Avdić koji je izlagao i odgovarao na pitanja sve do 13 i 40. Pored ostalog, ovaj 61-godišnjak, koji je tvrdio da je bio u motoriziranoj pratnji Artukovića i Pavelića, je ispričao:
"Uglavnom, pratimo poglavnika, i to najčešće do Šestina. A pratili smo i Artukovića na Krešimirov trg. Tamo je, na trgu, bilo po mojoj procjeni 500 do 600 Židova i Srba. Nisam siguran u brojku. Nisam ih brojio. Gospodin Artuković je naredio da ih sve tovarimo u kamione. Bili su svezani, svi. Potrpamo ih u 30 kamiona. Mislim: 30. A moguće je da ih je bilo i više. Nisam brojio, kažem otprilike. Tu smo grupu otpratili iza Savskog mosta. Pratio ih je i jedan kamion pun ustaša. Mi smo se onda vratili, prateći gospodina Artukovića, a oni su otišli, valjda prema Jasenovcu. Onda je na Krešimirovu trgu u kamione natovarena druga grupa Srba i Židova. Njih smo otpratili za Kerestinec. Nisu svi mogli stati u dvorac, toliko mnogo ih je bilo.
Krajem 1941. godine stradala je jedna naša satnija na Kordunu. Tamo se narod pobunio. Otišli smo tamo preko Petrinje, Gline i Topuskog. Išli smo u Vrginmost. Vidimo: stradala naša satnija. U Vrginmostu mnogo uhvaćenog naroda, ali nema partizana, uglavnom starci, žene, djeca. Ante Pavelić i gospodin Artuković saslušaju izvještaj. Narede da se kuće u kojima je bio narod pregaze tenkovima. Nešto naroda je pobijeno, nešto od tenkova pregaženo. A ustaše iz naše nastradale satnije su pokopani na Mirogoju.
Dakle, poslije likvidiranja onog naroda u Vrginmostu, pohvatano je još naroda. Taj narod je doveden u jednu udolinu. Tu su Pavelić i Artuković naredili da ih ustaše pokose rafalima. Bio sam od tog stratišta udaljen svojih trideset - četrdeset metara. I gospodin Artuković je nadzirao kako ih ubijaju. Broj ubijenih ne znam. Nisam ih brojao. A bit će da ih je bilo do 450..."
Svjedok je ispričao kako je u dva navrata pratio optuženog u Jasenovac i Staru Gradišku, da su više puta odlazili u Kerestinec, a također u Varaždin, Ludbreg i Koprivnicu, gdje je bio neki logor s puno zatvorenih seljaka. Obrana će kasnije najviše argumenata iznositi protiv svjedokove izjave o jednom posjetu Kerestincu, kad su Artukovića pratili Dido Kvaternik, Maks Luburić, Ljubo Miloš i Jure Francetić, koji je baš bio stigao iz Sarajeva. Svjedok tvrdi da je to bilo početkom 1943. godine. I optužnica u 2. tački navodi to vrijeme. Evo tog svjedočenja:
"Posjetili smo tamo neku špiritaru. Pripremili su nam pečenje. Onda smo otišli u Samobor. Sjećam se, prije Samobora, ima neki dvorac. Ispred nas su išli tenkovi, a kod tog dvorca već je bilo tenkova. Tu su bili zarobljeni partizani, bilo ih je mnogo, a bilo je i žena i djece. S nama je išao i jedan njemački oficir. Kada je komandant logora saopćio da su to partizani pohapšeni u Žumberku, da među njima ima i Slovenaca i partizana iz okolice Karlovca, i odsvuda, oni su pozvali jednog partizana u boljoj uniformi. Razgovarali su neko vrijeme s njim. Poslije je izdano naređenje da se čitav logor likvidira. Mislim da je tu bilo između 400 i 500 ljudi. Nisam siguran. Pobijeni su mitraljezima, a onda su tenkovi prešli preko njih... Kad smo se vraćali u Zagreb, svratili smo u gostionicu kod nekog Aralice i tu nas je sve gospodin Artuković častio..."
Bajro Avdić sjetio se i kad je kod Maksimira ubijeno devet komunista. Kako je rekao ' u njih su pucali, osim Artukovića, neki dr Šercer, Luburić, Miloš, Sertić i Moškov. Bila je tamo neka satnija, ali vojnici nisu pucali. Nije bilo potrebe..'
Iznošenja dokaznih postupaka nastavila su se i idućih dana, no nakon svjedočenja o tisućama i desecima tisuća civila, među kojima podjednako i žena i djece, u završnoj riječi poentirao je odvjetnik Slobodan Perović koji je zastupao obitelj ubijenog dr. Ješe Vidića. Podsjetio je na ponašanje dr. Mareka Edelmana, poljskog Židova, jednog od vođa ustanka u varšavskom Getu 1943. godine, i jednog od stotinjak preživjelih nakon masakra. Perović kaže:
"Edelman čitave 32 godine nije želio izgovoriti ni jednu riječ o sudbini ubijenih Židova u Varšavi za vrijeme fašističke okupacije. Zašto? Osnovni razlog njegove šutnje je bojazan od moguće greške u broju žrtava, makar to bila greška samo u jednom jedinom čovjeku. Za Edelmana jedan broj znači dramu jednog čovjeka, a drama jednog čovjeka teže pogađa nego drama deset ljudi. Ukoliko se ovaj broj povećava, to je ljudskom biću teže shvatljiva smrt jer, smatra Edleman, smrt deset tisuća ljudi pojmljiva je više nego smrt 50.000. Zvuči apsurdno, ali preko tog broja ljudskom umu je nemoguće konkretno i jednovremeno poimanje smrti, već je može primiti samo i jedino kao apstraktni pojam."
Bio je 14. svibanj 1986. kad je Andrija Artuković posljednji put izveden pred sudsko vijeće. Sudnica se opet vrlo brzo ispunila do posljednjeg mjesta. S nestrpljenjem se čekalo da predsjednik vijeća, sudac Milko Gajski počne čitati presudu. Mirno i staloženo obrazlagao je točku po točku optužnice, čitajući po članke Krivičnog zakona SFRJ i kazne koje nisu zastarijevale, budući da je bila riječ o ratnim zločinima.
Posljednjih pet minuta izgledalo je ovako:
Optuženik je svojini djelovanjem počinio zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava. On je u svom djelovanju primjenjivao zakone koji su predstavljali imitaciju zakona trećeg Reicha protiv nearijevaca, Jevreja i Roma, a također nehumano i bestijalno postupao sa Srbima u Hrvatskoj od kojih je na stotine tisuća stradalo u sabirnim, koncentracionim i drugim logorima, te drugim stratištima. On nije birao sredstva da uništi Srbe, Hrvate koji nisu prihvatili ustašku ideologiju Jevreje, komuniste, Rome, antifašiste, pripadnike drugih naroda. Aparat preko kojeg je sve to činjeno u tzv. NDH je strahoviti aparat nasilja i takav mehanizam organizacije koja planira, priprema, izvršava i sistematski sprovodi takve zločine kao što su zločin protiv čovječnosti, a koji je značio masovno uništavanje ljudskog bića.
Koncentracioni, radni i drugi logori, bili su mučilišta nevinih ljudi, tvornice smrti i mjesta bestijalnih, brutalnih ponašanja i zvjerstava bez presedana u povijesti civiliziranih naroda. Takvom vidu nasilja mora biti uvijek suprotstavljen organizirani represivni mehanizam za sprečavanje i kažnjavanje takvih situacija. Optuženik u svojoj obrani na pitanje što su ta načela u svom sadržaju nosila, najbolje ocrtava iskazom: na ljutu ranu - ljuta trava, silu silom suzbiti svima je dopušteno, upotreba svih dozvoljenih i nedozvoljenih sredstava. Ovaj iskaz u dovoljnoj je mjeri odredio smjer kojim je krenuo.
Na primjer, 10. travnja 1941. godine po njemačkoj okupaciji on se kao vjerni sluga vraća u domovinu i potpuno je prihvatio nacifašističku doktrinu koja je u sebi sadržavala rasne, nacionalne i vjerske predrasude. Optuženi Andrija Artuković se svojim nacifašističkim prijateljima odmah po dolasku na vlast dokazao djelom, sprovodeći svoju ideologiju, ne ostajući na riječima. Optuženi Andrija Artuković potpuno je prihvatio ideju nacizma i fašizma.
Stoga sud optuženom za krivična djela iz člana 142. i 144. KZ SFRJ, činjenično i pravno izriče kaznu smrti.
Ovime obvjavljujem da je prvostepeni krivični postupak protiv optuženog Andrije Artukovića završen.«
U 11.45 sati 14. maja, pročitavši objašnjenje presude velikog krivičnog vijeća Okružnog suda Zagreb, Milko Gajski je zamolio sudionike procesa da ostanu na svojim mjestima. Od stražara je zatražio:
"Izvedite optuženog!"
Zbog životne dobi optuženog i njegovog zdravstvenog stanja, kazna nije nikad izvršena. Andrija Artuković umro je u zatvorskoj bolnici u siječnju 1988. godine. Postoji nekoliko verzija gdje je sahranjen, no najizglednije je da je kremiran, a posmrtni ostaci položeni su na zatvrosko groblje u Lepoglavi.
