Life
191 prikaza

Sukob navijača: Jug je prvo devastiran i lišen identiteta, pa je postao grintav

Kvalifikacijska utakmice Italija - Hrvatska za odlazak na Europsko prvenstvo
Marko Lukunić (PIXSELL)
Divljanje navijača u Francuskoj posljedica je razmišljanja da je centralizam u Zagrebu kriv za to kako se živi na jugu. Sjevernjaci pak misle da se u Dalmaciji živi od samo dva mjeseca rada

Je li francuski vatrogasac pored kojeg je na stadionu u Saint-Etiennu eksplodirao topovski udar kolateralna žrtva dugotrajnog sukoba dijela navijača s Hrvatskim nogometnim savezom ili je sukob navijača i HNS-a jedna od manifestacija jednog puno većeg konflikta, onoga između sjevera i juga, Zagreba i Splita, prije svega, ali i dobrog dijela Dalmacije s, prvenstveno, prijestolnicom? 

Ako je vjerovati bivšem izborniku Slavenu Biliću, te ako su komentari čitatelja na domaćim portalima relevantni za donošenje nekakva suda, točan odgovor na oba pitanja spojena u jedno je – da. 

Sudimo li, međutim, po svakodnevnom životu, uzmemo li kao mjerilo broj uspješnih i realiziranih Dalmatinaca u Zagrebu, odnosno činjenicu da se Zagrepčani u Dalmaciji ne osjećaju kao krmad u Teheranu, e onda se kategoričko da pretvara u samo možda, a riječ sukob više i nije prikladna za opis odnosa koji, kako god se i s koje god strane pogleda, nisu idilični, ali su svakako daleko od groznih. 

U Dalmaciji život ipak zamre tijekom zime

- Kad god dođem u Zagreb, pitam se jesam li prespavao pasošku kontrolu - rekao je, ima tome godina, ali je aktualno kao da je bilo jučer, jedan splitski pisac. 
A Split je, što je važno, jako važno reći, drugi po veličini i jedan od tri najozbiljnija hrvatska grada u svakom pogledu. Tko ne razumije na što je točno mislio, taj nije putovao s juga ka sjeveru u, recimo, studenome ili veljači, kad južni dio Hrvatske izgleda kao da je u njemu života jednom bilo, ali ga, eto, više nema. Dok, dakle, u studenome i veljači Zagreb funkcionira kao u bilo kojem drugome mjesecu, u dalmatinskim gradovima – mjestima koja te prerogative imaju, a ne onima što se bez razloga tako nazivaju – mogućnosti konzumiranja onoga što bi trebao biti urbani život svedene su na dobru volju vlasnika većih klubova, ponekog entuzijasta u institucijama kulture i rad tih institucija najčešće po automatizmu i na, uglavnom, nimalo zavidnom nivou. 

I inače, a ne samo dok bura dere, Zagreb gledan iz Dalmacije izgleda kao neka druga, možda za svakodnevni život i dnevne zadatke i obveze obitelji malo nekomotnija, ali svakako bogatija, sadržajnija, produhovljenija i perspektivnija država u kojoj, naravno, nije sve idealno, ali je vidno bolje i, što je važnije, postoji barem privid da budućnost nije predvidivo ista kao sadašnjost, dok egzistencijalna sigurnost ne ovisi isključivo o vremenskoj prognozi. 

Vole HDZ i Thompsona, a rad im baš i nije mio

S druge strane i iz obrnute perspektive, Dalmacija je mjesto lijenih ljudi što od dva-tri mjeseca turističke sezone žive cijelu godinu, a u međuvremenu koriste svaki sunčani dan za ispijanje kava, gotovo pola godine ne izlaze iz bermuda i japanki, mistificiraju svaki jebeni suhozid i vjeruju kako to što oni imaju nitko ne more platiti i nigdje ne postoji. Također, kraj je to zadrtih, primitivnih desničara, utvrda HDZ-a, rezervat nabrijanih vjernika kojima je od svih boja najdraža crna, a vrhunac zabave posjet Čavoglavama kad u njima Thompson organizira privatnu proslavu državnog praznika. Oni što se u tu sliku ne uklapaju, kao uostalom i oni Zagrepčani koji ne odgovaraju tuđim predrasudama, u kolektivnim su doživljajima, jednostavno, ignorirani. No ako jug i sjever jedni o drugima misle sve najgore i jedva se povremeno trpe, kako to da na političkoj sceni nema ni jedne stranke, poput talijanske Sjeverne lige, koja bi artikulirala i zastupala stavove bogatih sjevernjaka? Odnosno, kako to da nakon nestanka Dalmatinske akcije, u Splitu, Šibeniku, Zadru, gdje god, ne postoji čak ni nešto slično IDS-u, a kamoli kakva radikalnija organizacija?

Konačno, kako je to, uopće, siromašan jug ako on generira većinu prihoda od turizma kao ne jedine, no svakako jedne od rijetkih uspješnih hrvatskih gospodarskih grana? Hrvatska centraliziranost jest problem za Dalmaciju, koliko i za Istru ili Slavoniju, ali je za njezine gradove i građane puno veći onaj što je uslijedio zbog nagle, dijelom iznuđene promjene identiteta bez ikakve strategije. Krivac za taj proces se, umjesto na domaćem terenu, traži isključivo u Zagrebu, ali ne kao velikom, ozbiljnom gradu, nego kao centru odlučivanja u kojem se sve pogrešne procjene, njih oko milijun, manje vide nego na periferiji, tamo gdje je nagli prelazak iz industrijskog u uslužno društvo doveo i do podređivanja svih segmenata gradskog života novom izvoru prihoda.

Nema jednakih šansi niti jednakih ishoda

Posljedično, potrebe domaćeg svijeta su postale manje važnima od potreba potrošača u prolazu, dok je nestanak čvršće i sigurnije materijalne baze rezultirao nemogućnošću pariranja bilo čemu naslonjenom na visoki prijestolnički proračun, potporu tvrtki sa zagrebačkim sjedištima i politički suport s onih mjesta gdje je akumulirana najveća moć. U sudaru te dvije Hrvatske, jedne koja se nanovo gradi na ruševinama bivše sebe i druge koja odlučuje o svemu, od raspodjele proračuna pa do granica pomorskog dobra, jeste međusobno, građansko ispostavljanje različitih optužnica kojima se izbjegava suočavanje sa stvarnošću brutalne tranzicije juga, odnosno s velegradskim klijentelizmom i drugim sumnjivim shemama prikrivenim šarenim svjetlima s bezbroj pozornica. To što se jedni osjećaju osuđenima na servilnost, a drugi vjeruju da trpe neku vrstu štete od njihovih sklonosti i političkih izbora, više je, i prije od svega, manifestacija iznevjerenih očekivanja i razočaranja dviju zajednica u kojima nema ni jednakih šansi ni, to pogotovo, jednakih ishoda. 

Perspektivu Zagreba vide oni koji u njemu ne žive

Nekakvu veliku perspektivu u Zagrebu vide samo oni što u njemu ne žive, dok oni što u metropoli pokušavaju prvenstveno preživjeti, a takvih nije malo, zaboravljaju kako je i koliko jug prvo devastiran i lišen niza slojeva svojeg identiteta, da bi tek onda postao grintav i s razlogom i bez njega. I kad, da pojednostavimo, s pravom nariče nad masakriranjem svoje industrije, svojega sporta i kulture te kad, potpuno pogrešno, jedine uzročnike promjena na gore u svakodnevnom životu vidi u zagrebačkocentričnosti. Jer to što ona i postoji, ne znači da se baš ništa nije dalo spasiti ili napraviti. Zbog sebe, ne iz nekakvog dišpeta ili radi povećanja izvanpansionske potrošnje... 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.